Stalni sukobi, izbjegavanje konkretnih poslova, blokade, želja za medijkom pažnjom, vrijeđanja, patetično dodvoravanje građanima i obostrani populizam su zamjenili sve ono što se očekuje od političara i predstavnika građana.
Poslednji slučaj u kojem banjalučka vlast, koju dijele gradonačelnik Draško Stanivuković (PDP) i skupštinska većina (SNSD, DEMOS, US, SP i manjine), nije sposobna da se dogovori oko rebalansa budžeta u korsit građana, prihvatajući kompromis, kako to i dolikuje političarima, pokazuje da ovdje niko više ne razmišlja o interesu onih koji su ih birali.
Tako je u kratkom periodu promjena koja je zahvatila Banjaluku na čelu sa Stanivukovićem, umjesto očekivanog rješenja, počela da se uklapa u okvire dugogodišnjeg problema. Devet mjeseci od kad obnašaju vlast, ni jedna ni druga strana te vlasti ne shvata da su građani jedini interes. A do ostvrivanja tog interesa se ne dolazi kroz jednosmjernu ulicu, bez obzira koliko neko bio siguran u dobre namjere svojih poteza i planova.
A građani? Pa, oni se nalaze između, na poziciji iz koje se najlaše izvuče deblji kraj.
Kako kaže politička analitičarka Tanja Topić, trenutni politički odnosi u Banjaluci su odnosi nadmetanja, nadmudrivanja, poigravanja sa živcima i strpljenjem građana, puni političkog cinizma.
“Cinizam je kada odbornici gradske skupštine zamjeraju gradonačelniku i sve ovo pokreću zbog njegovog ‘autokratskog ponašanja i poziva na linč neistomišljenika’, isti oni koji su godinama ćutali i neki od njih aplaudirali autokratskom ponašanju šefa sopstvene stranke i njegovim pozivima na linč neistomišljenika“, kaže Topić i dodaje:
“Isto tako, cinizam je kada se skupština sama blokira kao i kada gradonačelnik, kao izvršna vlast, predvodi građanske proteste. Mnogi su pretpostavljali da će do blokade u Banjaluci doći, jer skupštinska većina će upotrijebiti sva (ne)dozvoljena sredstva da pokaže građanima Banjaluke da im je izbor za gradonačelnika bio loš, da on ne zna da radi svoj posao i da im je najbolje sa njima, ma kakvi oni bili. Nažalost, to je poprimilo groteskne razmjere gdje se omalovažavanja i napadi na političke protivnike banalizuju na nivo dječjih igara”, rekla je Topić.
Ona navodi da je mnogo je nervoze, javnog nepodnošenja i međusobne mržnje na relaciji SNSD – Draško Stanivuković, što govori da je nemoguće da među njima dođe do smirivanja strasti, što u konačnici znači prelamanje preko leđa građana i nemjerljivu štetu za samu Banjaluku.
Kako kaže naša sagovornica, problem će sasvim sigurno trajati do narednih izbora, i biće to politika „povuci-potegni“.
“Pokrenuti opoziv gradonačelnika bi za skupštinsku većinu bio poguban i mislim da će taktizirati do parlamentarnih izbora, nadajući se da bi se političke karte mogle drugačije izmiješati. Gradonačelnik, ako ne želi, postati sastavni dio problema, odnosno ako želi doista raditi u interesu građana i traženju rješenja, trebalo je da se ugleda na iskustvo i umijeće Milana Milićevića, načelnika Teslića, koji je u tišini, bez vike, galame i organizovanja protesta odolio svim udarima daleko nadmoćnijeg političkog protivnika,” kaže Topić za BUKU.
Novinar i urednik Euro Blica Slobodan Popadić smatra da Draško Stanivukovića još uvijek nije postao problem za Banjaluku, ali su njegovi postupci veoma loši. Kako kaže, nerealno je očekivati da će gradonačelnik bez većine sve dobiti i još na tome istrajavati.
“Na taj način samo gube građani. Nekad treba pregovarati, jer to je ono što rade političari. To je uloga gradonačelnika”, navodi naš sagovornik.
S druge strane, navodi Popadić, jasno je da je upravo skupštinska većina ta koja koči gradonačelnika, ali to radi jako loše.
“Oni mu zaustavljaju projekte smatrajući da će tako zaustaviti njegov rad i izvršenje obećanja, iako će prije na taj način sebi zabiti autogol. Jer, dovoljno je da se kaže šta je zaustavljeno i ko je to uradio pa da građani znaju ko je kriv što neće imati vrtić, školu, puteve… Gradonačelnik bi trebao da predloži rebalans budžeta i da ubijedi većinu u Skupštini onoliko koliko može da to prihvate, a njihovo je da taj rebalans mijenjaju, usvajaju ili odbiju. I u tom trenutku prestaje njegova odgovornost i potreba da nametne većini ono što on hoće. Nakon toga bismo lako mogli da vidimo ko je politički pobjednik, a ko gubitnik u smislu rada za građane”, kaže on.
Međutim, ovdje više nikom nije u interesu da radi za građane, već da traži izlaz i izgovor za vlastiti nerad, a najnoviji vid te borbe je suludo pozivanje na proteste od strane gradonačelnika, objašnjava Popadić.
“Jadno je gledati gradonačelnika koji se i dalje ne budi iz opozicionog rijalitija u kome se stvari rješavaju protestima na ulici. Iako je vlast on poziva ljude da protestvuju protiv druge grane te iste vlasti, tako da me ne bi iznenadilo da i ova druga struja takođe pozove svoje pristalice na proteste. Pa da onda i na ulici imamo svakog protiv svakoga i da i tu ne znamo ko protiv koga protestvuje i gdje bi se lako moglo desiti da na taj način ulica se okrene i protiv jednih i protiv drugih, te da ih lagano isprati iz gradske uprave.”
