<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Na braniku bh. pravosuđa

Politička imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija nisu u skladu sa evropskim standardima koji se promoviraju i nastoje primijeniti gdje god je to moguće.

13. novembar 2012, 12:00

Nedavni politički i interesno dobro artikulirani sporazum Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije mogao se smatrati svojevrsnim udarom na državnu moć i suverenitet. Međutim, nijedan se dio tog sporazuma nije mogao proglasiti toliko štetnim i tako destruktivnim po opstanak jedine grane vlasti koja se u Bosni i Hercegovini održava koliko-toliko politički neovisnom, kao što se takvom mogla proglasiti tačka sporazuma kojom se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću de facto i de jure smjera oteti pravo imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija.

Čini se gotovo suvišnim isticati manjak sposobnosti upravljanja prisutan kod nosilaca vlasti u državi BiH. Čini se jednako suvišnim potcrtavati koliko nosioci vlastiti zapravo ne mare za nastanak i razvoj sposobnosti upravljanja državnim resursima. Pitanje znanja i umijeća u udovoljavanju potrebama građama naprosto je zamijenjeno drskom odlučnošću da se povjerene funkcije kontinuirano zloupotrebljavaju, te da se dometom njihova uticaja državnici posluže u oživotvorenju sebičnih ciljeva i nakana. Zloupotreba funkcija, iskorištavanje uticaja, hlepnja za ispunjenjem sopstvenih težnji u očitom su nesuglasju sa savjesnim i revnosnim obavljanjem onih poslova a čija su obavljanje izabrani, a naročito su u nesuglasju sa pravosuđem koje će takve tendencije prepoznati, takva djela identificirati, takve radnje uspješno svesti u okvire svoje nadležnosti i procesuirati ih kao krivična djela kojima se oštećuju, prevashodno, građani BiH kroz oštećenje budžeta države BiH. Očigledno je, onda, da dobro ustrojeno i funkcionalno pravosuđe nije jedan od ciljeva političkog miljea u BiH, a naročito ne onih njegovih pripadnika kojima se, kao Dodiku i Lagumdžiji, zamjeri uglavnom autokratsko, često nepotističko i redovno nesavjesno obavljanje dužnosti kroz zloupotrebe pozicija partijskih šefova.

Građani Bosne i Hercegovine potvrdu za to mogu naći i u impotentnoj Agenciji za suzbijanje korupcije, koja je zahvaljujući zdušnim intervencijama političkih dužnosnika lišena svake svrsishodnosti. Brižno se vodilo računa o tome da Agencija nema zapravo nijedan upotrebljiv alat, nijednu primjenjivu nadležnost, nijedno ovlaštenje koje bi omogućilo neposredan obračun sa manifestnim oblicima korupcije. Pompezno nabrojani ciljevi poput identificiranja i eliminiranje uzroka korupcije, stvaranja odnosa netolerancije spram korupcije, osiguravati i unapređivati pravni okvir za prevenciju korupcije u konstelaciji ovlaštenja datih Agenciji naprosto nisu ostvarivi. Ideja da se bez ovlaštenja poput onih koja pripadaju Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, Obavještajno-sigurnosnoj agenciji, ili uopće bilo kojoj agenciji za provedbu zakona na državnom nivou nastala je, i to se odmah da primijetiti, u istoj interesnoj kuhinji koja redovno vrije zdušnim naporima da se zloupotrebe ovlasti počinjene od strane pripadnika izvršne, zakonodavne ili sudske vlasti zataškaju i sakriju od radoznalih očiju medija ili odavno zamagljenih očiju šire javnosti. U svjetlu nadležnosti poput izrade strategija, koordinacije rada javnih institucija, analiza, praćenja, davanja preporuka i mišljenja, razvoja edukativnih programa o borbi protiv korupcije, informiranja nadležnih institucija i javnosti, vođenje statistike, evidentno je da Agencija neće biti u mogućnosti raditi bilo šta drugo osim poslova poput – da sažmemo „široko“ postavljene i pomno nabrojane nadležnosti – organiziranja beskrajnih seminara i edukacija, štampanje i raspodjela ukusno uređenih brošura, vođenje statističkih podataka koji su, u najmanju ruku, beskorisni jer svojim zastrašujućim podacima o prisutnosti korupcije podstiču jedino beznađe i dvojbu o tome da li će BiH i njeni građani ikada biti iščupani iz nezajažljivih pandži vladajućih klika.

Ostavljajući po strani jasan sukob ideje nezavisnog pravosuđa sa opstankom i lukrativnošću političkih angažmana, i praveći digresiju u odnosu na euroatlantske integracije kojima je BiH navodno posvećena, evidentno je da politička imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija nisu u skladu sa evropskim standardima koji se promoviraju i nastoje primijeniti gdje god je to moguće.

Venecijanska komisija je na sedamdesetoj plenarnoj sjednici 2007. godine donijela niz zaključaka koji su već na prvi pogled oprečni odredbama sporazuma Dodik-Lagumdžija, ali oprečni i argumentaciji kojom se članovi SDP-a i SNSD-a služe da opravdaju ovaj potencijalno katastrofalan i dugoročno destabilizirajući potez.

Naime, nije sporno da u pojedinim evropskim državama postoje i djeluju sistemska rješenja za imenovanje pravosudnih funkcionera koja su donekle slična ili čak jednaka predloženom modelu. Međutim, to nije slučaj sa većinom država, a sa državama u kojima jeste, te države i njihovi pravni sistemi posjeduju ukorijenjenu tradiciju održavanja nezavisnosti pravosuđa na različite načine, a dugogodišnja praksa omogućila je takvim sistemima da se održavaju i unapređuju. Pravna kultura i tradicija koje su rasle i napredovale kroz vrijeme, kako ističe i jedan od zaključaka Venecijanske komisije, omogućile su državama čije je demokratsko uređenje starijeg datuma da prevladaju uticaj izvršne vlasti na nezavisnost sudija i tužilaca.

S druge strane, Venecijanska komisija ističe da države u kojima je demokratsko uređenje novijeg datuma (a BiH nakon 45 godina socijalizma i par stotina godina okupacije spada u tu skupinu), nisu još imali šansu da razviju takvu afirmativnu tradiciju koja bi spriječila zloupotrebe, pa je u takvim državama neophodno uspostaviti odgovarajuće ustavne i pravne mehanizme kao zaštitu od političke zloupotrebe prilikom imenovanja sudija. Ovakav zaključak mora biti predmet ozbiljnog razmatranja kako od strane građana, tako i od strane odgovarajućih tijela Evropske Unije. Ova tijela imaju za dužnost podsjetiti na izuzetno visok stepen korupcije u javnom sektoru, i ukazati na to da politički mentalitet u BiH naprosto nije dosegao taj stepen razvoja u kojem bi se mogao očekivati objektivan i nepristrasan pristup političkih djelatnika pri izboru nosilaca pravosudnih funkcija. Venecijanska komisija također je istakla da imenovanje i postavljenje sudija nižih nivoa vlasti nije nešto o čemu bi trebala odlučivati zakonodavna tijela, jer se ne može isključiti opasnost ( a svakodnevna praksa to potvrđuje ) da političko mnijenje prevlada nad sposobnostima kandidata za pravosudne funkcije. Štoviše, po preporuci Venecijanske komisije koja je stav zauzela ne samo u odnosu na BiH, nego u odnosu na sve evropske države, najprikladniji metod izbora sudija i tužilaca kojim se garantuje nezavisnost pravosuđa jeste uspostava pravosudnog tijela ( vijeća ) koje bi trebalo posjedovati ustavne garancije za svoj sastav, ovlasti i autonomiju, te imati odlučujući uticaj na postavljenje i promaknuće sudija, kao i na disciplinske postupke protiv istih. Većina članova takvog tijela bi morala biti izabrana od strane pravosudnih funkcionera, a ostatak članstva od strane zakonodavnog tijela.

Da je sporazum Dodik-Lagumdžija kontradiktoran ovakvim zaključcima Venecijanske komisije, i više je nego očigledno. „Odlučujući uticaj“ koji se u istima navodi nikako se ne može poistovjetiti sa predlaganjem kandidata zakonodavnim tijelima, s obzirom na to da u tom slučaju zakonodavna tijela (formirana strogo u skladu sa političkim predubjeđenjima i kriterijima) imaju posljednju riječ i neposredan uticaj na strukturu pravosuđa. Pozivanje na prakse pojedinih zemalja nije inhibiralo Venecijansku komisiju da istakne kako je upravo rješenje koje trenutno egzistira u BiH najidealnije moguće rješenje za očuvanje nezavisnosti pravosuđa. Dok se, međutim, propagatori sporazuma referiraju na praksu prisutnu u nekim državama, u brojnim tim državama vodeći pravni stručnjaci pozivaju na uspostavu nezavisnog tijela za izbor sudija, pa je tako npr. u Irskoj sudac Peter Kelly, predsjednik Privrednog suda i predsjednik Udruženja sudija Irske početkom ove godine isticao da su imenovanja sudija Vrhovnog suda „čisto politička“, te da je kreiranje savjetodavnog odbora za izbor sudija ( koje, gle čuda, radi isto što bi radio VSTV po sporazumu ) samo stvorilo privid nezavisnosti sudstva, dok u stvarnosti takav način ne funkcionira. BiH dijeli praksu egzistiranja i nezavisnog djelovanja odgovarajućih pravosudnih tijela za imenovanja sa mnogim drugim državama ( npr. Španijom, Danskom, Albanijom... ), pa je ta praksa koja se sve više i više preporučuje upravo onaj put kojim budućnost pravosuđa u BiH treba kročiti, uprkos zlonamjernosti i tendencioznosti političkih interesa.

Loris Gutić: Crna Bosna i Gora Hercegovina