“Na roditeljskom sastanku roditelji su prijetili da ako pipne njihovo dijete, ubiće, polupaće, raznijeće… jer već je stvorena slika o Draganu”

U nadi da nam bilo ko može pomoći, te iz straha za zdravlje djeteta, odlazimo u pedagošku inspekciju, gdje nam gospođa saopštava da će otići, ali da ništa nećemo napraviti. Tako je i bilo. U međuvremenu, “skoro” svi nastavnici ga izoluju u zadnju klupu.

T.Čalić / 29. Januar 2020

ILUSTRACIJA

 

Četrnaestogodišnji D. Z iz Viteza je šest godina u obrazovnim institucijama vođen kao „retardiran“. Sa tom dijagnozom je rastao i školovao se, ali majka je od samog početka sumnjala u tu dijagnozu, što je na kraju i potvrđeno od strane stučnjaka. Dijete je imalo disleksiju.

Nakon objavljivanja ove priče, javila nam se majka dječaka iz Banjaluke, sa pismom u kojem objašnjava na koje sve probleme, torturu, nerazumijevanje učenika i nastavnika je nailazilo njeno dijete.

Zbog zaštite identiteta, ime dječaka je promijenjeno.


Pismo majke objavljujemo bez  intervencije.

"Dragan je rođen kao zdravo donešeno dijete, koje je vještinu hodanja savladalo u desetom mjesecu života. Kao mali pokazivao je brojne vještine fotografskog pamćenja, lakog savladavanja prepreka i odlične motorike. Prilikom upisa u školu, nije poznavao slova, niti se trudio da ih nauči. Na ocjeni testa inteligencije je dobio prolaznu ocjenu i ako je grafomotorika bila izuzetno loša. U prvom razredu odbijao je školske aktivnosti koje su se zahtijevale pisanje i crtanje. Uz pomoć učiteljice, uz saradnju roditelja, te uz ogroman podstrek, pohvale, počeo je da učestvuje. U trećem razredu, kada počinje savladavanje pisanih slova, učiteljica iz zdravstvenih razloga napušta nastavu, te se smijenjuju brojne “nastavnice zamjene”, do povratka stalne učiteljice. U tom periodu bez podrške učiteljice, slabe komunikacije izmedju roditelja i zamjenskog osobolja te složenosti gradiva, Dragan počinje da jako zaostaje za drugom djecom. Čitanje je bilo na jako lošem nivou, pored toga nije mogao da nauči da gleda na sat, i drugo. Prilikom čitanja žalio se na mučninu u stomaku, i svaka vježba čitanja završavala bi se plačem. Počeo je da dobija slabe ocjene, djeca su počela da ga zezaju. Počeo je da se zabavlja na času jer nije mogao da prepisuje sa table, nije mogao da piše engleski jezik etc. Sve češće je po kazni završavao kod školskog pedagoga i psihologa. O sebi je gradio sliku problematičnog djeteta. Ponekad je imao fizičke obračune sa dječacima zbog izazivanja, ali na kraju je uvijek on bio kriv “jer on je pobogu i onako problematičan”. Dijete na vlastitu inicijativnu odvodimo kod psihijatra na testiranje, potvrđujemo intelektualni potencijal, ali i znakove ADHD (što je karateristično za djecu sa disleksijom) Na samoinicijativu majke, te istraživanjem na interenetu došli smo, do tada nepoznatog pojma disleksije. U skoli su poricali problem, smatrajući da je posrijedi “čist bezobrazluk”. Anglažovali smo privatnu učiteljicu, ali ni to nije urodilo plodom. Odlazimo kod logopeda, koji po kratkom postupku zaključuje da je opet u pitanju ljenost. Nakon razgovora sa jednom majkom “veoma problematičnog djeteta” doznajemo da je istraživanjem došla do Zagreba gdje je dobila jasnu i tačnu dijagnozu. Na prijedlog pomenute gospođe, odlazimo u HR, i nakon dugog i mukotrpnog testiranja dobijamo dijagnozu disleksije, sa svim jasnim pokazateljima kao i preporukama za rad. Dijagnozu donosimo u školu, da bi školsko osoblje izjavilo da ne može priznati nalaz iz druge države nego da moramo isti uraditi kod nas. Do tada, Dragan je već stupio u nove proleme, gradivo zaostaje, nastavnici ga kažnjavaju, njegov otpor raste i on postaje sve više frustriran. Kada bi se obraćao nastavnicima, ukoliko bi ga neko dirao, vrlo često je ignorisan jer je on već “problematičan.”. Tako je nerjetko problem rješavao sam, što bi se opet završavalo kaznama i sniženim vladanjem, čak i kada je bilo evidentno da nije kriv. Odlazimo kod logopeda u Banjoj Luci, koji prepisuje nalaz iz Zagreba, te nalaz dobija provosnažnost. Pored toga dijete ide na vježbe u centar za govor i oštećenje sluha, naravno ponovo psihijatru itd. Sve nalaze ponovo donosimo u školu. Novi problem. Nemamo način kako se radi sa njim moramo da tražimo kategorizaciju od centra za socijani rad. Dolazimo i do centra…. ali eto tamo ne postoji kategorizacija za problem disleksije. Na veliku zamolbu, i uz razumijevanje osoblja iz Centra za socijalni rad, dijete dobija određenu leksičku kategorizaciju i prijedloge na koji način da se radi sa njim. Ponovo psiholog, psihijatar, centar za govor……… Tog trenutka škola odlučuje da zbog lošeg vladanja prebaci dijete u drugo odjeljenje. Ovaj korak je bio udar na njegovo samopouzdanje. U drugom odjeljenju ponovo će morati da dokazuje da nije glup, da on “samo ne može da čita”. Dijete počinje da ima noćno mokrenje, počinje da odbija učenje, postaje vidno nervozno. U novom odjeljenju nastavnica engleskog mu traži da izvadi knjigu i čita, on znajući da će doživjeti nevjerovatnu sramotu, kaže da nije ponio knjigu. Ona mu pretura torbu, vadi knjigu i stavlja pred dijete, on posramljen pred cijelim razredom glasno izgovori “muški polni organ”, jer mu je lakše da ide pedagogu, gdje će dobiti po stoti put kategoriju “vaspitno zapušten”, nego da se sramoti pred cijelim razredom. Potom na času srpskog jezika piše sastav, zbog disgrafije i problema, ne može da uradi, te uzdiše na času, nastavnica ga šalje u zadnju klupu, pred cijelim razredom kaže da se niko ne treba družiti s njim jer zato je i prebačen iz onog razreda. Dijete isfrustrirano cijepa list i piše novi sastav koji se zove “Nestajanje škole”. U sastavu navodi par bezobraznih riječi i naglašava da bi nastavnica trebala da umre, te sam sebi daje jedinicu i potpisuje svoju nastavnicu. Nakon ovog počinje haos, dijete je kategorisano kao potpuno devijantno, bez imalo sagledavanja unutrašnje patnje i frustriranosti jednog djeteta. U nadi da nam bilo ko može pomoći te iz straha za zdravlje djeteta, odlazimo u pedagošku inspekciju, gdje nam gospođa saopštava da će otići, ali da ništa nećemo napraviti. Tako je i bilo. U međuvremenu “skoro” svi nastavnici ga izoluju u zadnju klupu ili u jedan red u kojem sjedi sam dok drugi učenici sjede po troje u jednoj klupi. Osjećaj beznađa raste. Na roditeljskom sastanku roditelji prijete da ako pipne njihovo dijete, ubiće, polupaće, raznijeće… jer je stvorena slika o Draganu. Na času fizičkog, nastavnica karaktera kakvog jeste, određuje mu da on mora nositi čunjeve i slično (što ne zadaje drugoj djeci), što on takođe doživljava kao poraz, te prestaje raditi fizičko. Dobija jedinicu za jedinicom, kako iz fizičkog tako iz drugih predmeta. I kako to obično biva, nastavnica dodjeljuje njemu i drugom dječaku da broje poene za odbojku. Pošto su se posvađali oko dva poena otišli su u svlačionu. Prema riječima druge djece, dječak koji je za glavu veći od Dragana  i najmanje 10 kilograma teži, počeo je da ga davi, pali su na pod, kada je nastavnica ušla, zatekla ih je da se tuku. U izvještaju je napisala da je Dragan zadavao smrtonosne udarce dječaku u glavu. Haos, očaj, tišina, bezađe. Klika od pet majki, odlučuje da slučaj preda u centar za socijani rad i Ombudsmanu. Ljudi iz centra za socijani rad, dolaze da istraže u komšiluk propitujući stanare, nanoseći ogromnu sramotu, odlaze do kuće sreću dijete razgovaraju s njim. Nakon toga pozivaju roditelje. Nakon što su se uvjerili da dijete živi u normalnim uslovima, ima pristojno ponašanje u komšiluku, da dobija samo riječi hvale, da čuva malu djecu od komšija, da popravlja drugarima bicikle, da se druži, shvataju da ipak nije sve tako. Majka odlazi u Ombudsman, predočava stanje, nakon čega gospođa Nada - Ombudsman za dječija prava, zaključuje da je Dragan taj koga treba zaštititi, ali nema ingerencije. Ali bar jedan glas zdravog razuma je svijetlost u cijeloj priči. U tom dopisu je dijete opisano kao agresivno, da se samopovređuje, te se strahuje da neće povrijediti drugu djecu. Naravno da ne navode da je tog istog dječaka, svojim motorom prije pomenute tuče, Dragan vozio kući jer ga je boljela noga, i naravno da ne pominju da je nakon tuče, taj dječak pao na pješačkom prelazu, da je naišao Dragan i odnio ga do obližnjeg kafića, kao ni sve ostalo dobro što je kao drug radio. Ali nije bilo ni potrebno jer to je DRAGAN. Nakon toga odlazimo u pedagoški zavod uz zamolbu da se održi govor sa školom, odlazimo kod bivše direktorice centra koja bi uzela Dragana u tretman, koja izjavljuje da u ovom sistemu ništa nećemo napraviti i da nismo izdvojen slučaj. Naravno šta god napravili, naišli smo na zatvorna vrata. A Dragan, koga briga i ko zna koliko Dragana sve isto prolazi. Kraj sedmog razreda, počinje još gore. Dijete izađe sa časa, eskivira časove. Dolazi kući, kaže da mrzi školu i da će doći u situaciju da udari nastavnika.  Zamjenik direktora odvodi djecu u pozorište, kada su djeca stala u kolonu proziva Dragana pred cijelom školom te mu daje nalog da ide kući jer ga isti neće voditi u pozorište. Dijete dolazi kući uplakano sa pitanjem: “Zašto ne mogu ići platio sam kao i druga djeca”. Kod roditelja panika. Ponovo u školu, ponovo, ne to nije disleksija, Dragan je ovakav, onakav, rekao je direktorici NEĆU, bio veoma drzak, čak prema nastavnicima… i sve ide gore. A šta uraditi.. pa naravno ne znamo… on je takav. 
Dragan kod kuće ujutro ustane, napravi sam doručak, skloni za sobom. Odlazi u garažu, popravlja motor svoj ili od komšija koji su mu dovezli, kao odraslom majstoru. Igra se sa drugarima. Nježan prema životinjama, nježan prema maloj djeci, nježan prema djevojčicama. Mazi se sa majkom. Voli prirodu, ne sjedi za računarom, penje se na drveće, pomaže komšijama. Kada neko dođe u kuću Dragan prvo pita : A šta ćete popiti. Dragan umije da vozi, automobile, motor, traktor, kombi, autobus…. Dragan vozi biciklo na zadnjem točku, Dragan ne gubi stvari… a od prije mjesec dana, Dragan je počeo i u kući da govori NEĆU, NE MOGU, BOLI ME BRIGA… Knjigu mrzi, a na časovima i šta nauči neće da prezentuje. I neki dan… mama ja ću se ubiti, uz ogroman plač…. mama vidjećeš ubiću se ….

I sutradan u školu.
Mama napravio sam kućicu, pitao sam šta sam dobio, rekla je pozitivnu. Onda sam pitao a šta sam dobio, rekla je pozitivnu, sve iznad jedan …. Pa šta sam dobio…. DVA … a pravio sam je cijeli dan…… 

II

Dragan je danas pao iz 4 predmeta i izgubio godinu: Fizičko vaspitanje, Muzičko vaspitanje, informatika i matematika. Dijete sa poteškoćama gubi godinu. 
Pretpostavimo da je dijete romske nacionalnosti, da ne dolazi na časove, pretpostavimo da je dijete iz doma, od roditelja narkomana, pretpostavimo da u skolu donese nož, pa zar i onda ne treba pomoći nekom djetetu. Svako ko je pročitao život nekog glumca ili običnog čovjeka koji je imao disleksiju, saznaće na koje poteškoće su nailazili. Kao osnovna karakteristika navodi se npr nepoznavanje autoriteta. 
Draganu je prvo poricana disleksija, dobijao je kazne i u školi i kod kuće. Dragan se osjećao lošiji od ostalih zbog svojih ocjena. Dragan je znao samo za kaznu. Na prvu zamolbu prema školi da dijete nosi svesku u koju bi nastavnici samo napisali šta se radilo toga dana, da bi roditelji mogli ponovo da predju gradivo kod kuće (da se ne zovu djeca po komsiluku svaki dan), u školi je rečeno da ne mogu ga razdvajati od druge djece. Danas na to kažu Dragan nije donosio svesku da se piše u nju. Na svaku zamolbu za pomoć dobili smo odgovor - ali on je bezobrazan. 
Da li je normalno da se nastavnik fizičkog spušta na nivo djeteta i inati, te daje jedinice. Odgovor škole će biti ali on nije htio raditi fizičko. Ali zašto nije, ko ga je motivisao da počne. Izašao je sa časa likovnog....“ mama cijeli čas je gledala u mene, mama zašto ona neprestano gleda u jedno dijete, morao sam izaći sa časa da ne poludim“. Hoće li ta nastavnica reći jesam gledala sam... NEĆE. Da li će reći nastavnica srpskog da mu je pred cijelim razredom rekla da se niko ne druži s njim. Da li će direktorica reći zašto mu je zabranila da ide u wc tokom časova. 
Ako odete u školu čućete Dragan je uradio ovo, Dragan je uradio ono... i jeste uradio je. Ali zašto je uradio, kad to ne radi kući. Ustvari sada radi i kući. Sada kaže da će sebi oduzeti život. Kaže da u srednju školu neće da taj pakao neće prolaziti, kaže da bi želio da izađe na ulicu da ga zgazi kamion. Voljela bih da neko vidi sliku i reakciju direktorice škole kada sam saopštila da je Dragan rekao da će sebi oduzeti život. Gospodja se doslovno potsmijavala. Ona može reći da se osjećala ovako ili onako ali da nije pokazala. Tako i Dragan ne želi da iko u školi vidi da on pati, ne želi da se ponizi, to je njegov vid odbrane, njegov karakter, njegova bol. 
Dijete je izjavilo da ne želi ići na ekskurziju, što smo i učinili. Nakon što je došao momenat da djeca krenu na ekskurziju došlo je do plakanja i pitanja da li može sada da i on ide. Kada je dijete upitano zašto se izjasnio da ne želi ići, rekao je:“Zato što znam da me ne bi poveli.“
To dijete je zauzelo stav u školi i sasvim mu je svejedno postalo sve. Apsolutno sve, i ocjene i časovi i gradivo. Kada naučimo kući dijete neće da prezentuje na času. 
Njegov prag tolerancije je mali... i smanjuje se, svako ko se bavio pedagogijom i psihologijom zna kuda ovo vodi. Da li se može reći da je nemoguće da se radi sa ovim djetetom, da li je to izdvojen slučaj od miliona djece, da li neko može reći da roditelji nisu saradjivali i slušali radili.
Prije nego smo pronašli problem bili smo u tri druge Osnovne škole kod pedagoga i psihologa pokazivali sveske. Bili smo u Pedagoškom zavodu, kod logopeda, kod psihijatra, kod psihologa, kod drugog logopeda, kod bivše direktorice pedagoškog zavoda, u Centru za socijani rad, u Prosvjetnoj inspekciji, u Ministarstvu obrazovanja i kulture RS. 
Ako ima još negdje da se ode po pomoć može, ako neko ima da kaže šta da se radi, spremni smo, samo molim vas da dijete ne strada psihički, ne napravi veću glupost ili naudi sebi.
RADI SE O DJETETU KOJE IMA PROBLEM."


Gore navedeni tekst  napisan je prije 2 godine.
Danas Dragan uspješno popravlja motore i mjenjače na autmobilima. Njegovo znanje iz mehanike i elektronike automobila i motora je iznad znanja iskusnijih majstora, o čemu mogu posvjedočiti osobe koje se ozbiljno bave dijagnostikom automobila i motora ili automoto trkama. Uključen je u racing team, te vozi trke kao predvozač, jer zakonski ne može da se boduje. Ostvaruje zavidne rezultate (među 64 iskusna vozača ostvario je 4 mjesto). Apsolutno je samostalan. Upisan je u tehničku školu, gdje se pripremamo da upoznamo osoblje sa problemom. Dijete je upisano u trogodišnje zanimanje zbog ocjena koje je ostvarilo u osnovnom školovanju.


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.