<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nagr(a)đeni Nole, teniser među reketašima

<p><strong>Ono što nas kao normalne ljude i građane može zaboljeti jeste kada mladog čovjeka kakav je Đoković, velikog sportistu koji je sve u karijeri postigao vlastitim trudom, gledamo u društvu  političara koji se otimaju za njegovu blizinu, kako bi pokupili neki poen više. Političara koji žive i reklamiraju se na račun drugih. Bezvrijednih guzonja koji kradu energiju drugih i strvinarski lete ka uspjehu koji im ne pripada i tako decenijama opstaju na truloj političkoj sceni.</strong></p>

06. decembar 2011, 12:00

I ove godine Nezavisne novine su tradicionalno birale, i uz pomoć svojih vjernih čitalaca izabrale ličnost godine 2011. Svaka čast, bio je to rudarski posao, jer teško je izabrati ličnost godine u kokuznim vremenima gdje ljudima nije stalo ni do samih sebe, a kamoli do nekih likova iz estradnih, sportskih, političkih i kojekakvih drugih društvenih tokova i voda.

Počasni gosti manifestacije iz najvišeg društvenog krema bili su dva prekaljena političara, član ''trojajčanog'' predsjedništva BiH Željo Komšić i predsjednik Republike Srbije Boki Tadić, koji je sa sobom poveo ''nosioca partizanske spomenice'' i ''narodnog heroja'', slavnog Noleta Đokovića, najboljeg tenisera planete, koji je ponio titulu Ličnost godine (na našu opštu radost, jer sumorno bi bilo da je titulu dobio neki smutljivi lik iz svijeta politike). Našao se tu i slavni reditelj i još slavniji neimar Emir Nemanja Kusturica, bez kojeg niti jedna manifestacija u RS više ne može ni da počne niti da se završi, te sijaset manje ili više poznatih i popularnih ličnosti.

Ruku na srce, Nole je titulu Ličnost godine zaista zaslužio. Da njega nije bilo sa sve svojim reketom sa kojim je ostvario prvo mjesto na ATP listi, niko nam ne bi mogao podići poljuljano samopouzdanje, a moramo  priznati da se ono posljednjih decenija jako srozalo. Nole je uradio ono što smo svi priželjkivali, dokazao je da naš čovjek vrijedi, ali da naše vrijednosti nisu samo rakija, slanina i čvarci, već da su nam kvaliteti mnogo, mnogo veći, te da smo - iako smo crni da crnji ne možemo biti - u stanju da u ''bijelom sportu'' budemo najbolji među najboljima.

Nagrade su dodjeljivane od strane kolegija Nezavisnih novina, ali to nije spriječilo da domaćin manifestacije bude, a ko bi drugi do najveći sin naroda i narodnosti - predsjednik Mile Dodik, koji je vidno uživao slikajući se i ponajviše grleći svog posinka Noleta i pobratima Bokija. Kiselih osmjeha je bilo na sve strane, ali Miletov je bio sladak i domaćinski, neisfoliran, iskren, dobronamjeran. Od Noleta se odvajao nije - gdje ovaj okom, tu je Mile bio skokom. Moglo se primijetiti da je u predsjedniku proradio očinski instinkt, kao što, uostalom, isti u datom trenu proradi kod sličnih velikana i ''očeva nacije''.

Ali nije samo Nole nagrađivan te večeri. Bilo je tu još sijaset titula i nagrada. Na primjer, novinarski kolegij Nezavisnih novina nadgradio je novinara i pjesnika Esada Hećimovića ''prestižnom'' nagradom koja ime nosi po pokojnom novinaru Nikoli Guzijanu. Eso je poznat i po tome što je jedan od osnivača Nezavisnih.

Ali to nije sve. Da postoje pošteni i pravedni političari dokazao je Džerard Selman (pobogu, još jedan Bošnjak), Ministar pravde i potpredsjednik Vlade RS. Sa osvojenim najvećim brojem čitalačkih glasova, ukupno 5.830, Selman je proglašen za najboljeg ministra RS-a (dobro da nisu birali najgoreg među najgorima, tu bi konkurencija bila mnogo veća). Ova cifra malo zbunjuje, jer upitno je da li se ovoliki broj Nezavisnih novina uopšte i prodao u toku godine. Ali, nema šta, skidamo ti kapu, Džerarde, jer ako si uspio sakupiti blizu 6000 glasova u godini kada je bez posla ostalo preko 28000 radnika, dok cjelokupan broj nezaposlenih u BiH iznosi kritičnih pola miliona, onda tebe, Selmane, treba postaviti za jednočlanog predsjednika Bosne i Hercegovine. Prvo, manje bi nas koštao, a drugo, kad već nema posla, barem bi pravde imali za izvoz.

Osim ''počasne'' titule najbolji ministar RS, nesebično su se dijelile još kojekakve nagrade. Recimo, to što nam je država u škripcu ne znači da u našoj privredi nema "svijetlih tačaka", a da ih ima dokazao je gospodin Aleksandar Đakonov, generalni direktor Nestro Petrola kojem je zbog "izuzetnih poslovnih rezultata" ove godine dodijeljena nagrada privrednika godine. Valjda samo kod nas firmu koja državi duguje milione zbog neplaćanja poreza može, umjesto kazne, stići nagrada. Ali, kad bolje skontaš, kome bi drugome i moglo da nešto curne u džep nego onima koji se bave prodajom naftnih proizvoda, benzina i plina. Zamislite kako bi neprirodno zazvučalo kada bi za privrednika godine u BiH bio nagrađen neki čelni čovjek iz oblasti auto ili elektro industrije. Eh, pusti snovi!  Ali šta da se radi, kao što je i za vrijeme rata prodaja benzina bio najunosniji posao, tako je ostalo i do dan danas; naftaši su i dalje poslovno najuspješnije lole u državi. Još ako ne plaćaju porez, nebo im je granica!

I eto, titula po titula, nagrada po nagrada i ceremonija se polako privela kraju. Raznorazni likovi dobiše svako po svoju zasluženu ili nezasluženu nagradu. Ipak, čitaoci Nezavisnih, ako ih uopšte i ima, mogu da budu zadovoljni. Ono što je nesumnjivo jeste da je dobitnik prestižne nagrade Ličnost godine Novak Đoković istu zaista zaslužio. Mlad je, uspješan, bogat, simpatičan, šaljivdžija, prvi reket svijeta, šta više očekivati od ovog momčića.

Ono što nas kao normalne ljude i građane može zaboljeti jeste kada mladog čovjeka kakav je Đoković, velikog sportistu koji je sve u karijeri postigao vlastitim trudom, gledamo u društvu političara koji se otimaju za njegovu blizinu, kako bi pokupili neki poen više. Političara koji žive i reklamiraju se na račun drugih. Bezvrijednih guzonja koji kradu energiju drugih i strvinarski lete ka uspjehu koji im ne pripada i tako decenijama opstaju na truloj političkoj sceni. Krvopije i vampiri kojima slave nikada nije dosta, slave koju na uštrb tuđih uspjeha grade.

E moj Nole, kada bi znao u kakvom si se društvu obreo, ne bi se sa ekrana tako dječački bezbrižno osmjehivao. Možda su tebe ti isti političari i privrednici navukli na foru pričom da ste kolege po profesiji, ali znaj da je jedno biti teniser tvoga kova, a nešto sasvim drugo reketaš njihovog ranga.