Čega se plaši narodna vlast? – naroda!
U zadnje vrijeme u našoj ''boljoj polovini BiH'' sve je učestalija kontrola civila od strane policije. Po trgovima i ulicama, naročito u centru Banjaluke, postalo je uobičajno da vas gospodin u plavoj odori zaustavi i priupita za zdravlje.
''Ličnu kartu, molim!'', ''Šta vam je to u torbici ili ruksaku?'', ''Zašto stojite na tom i tom mjestu?'', ''Koga čekate?'' - sve su ovo pitanja koja zanimaju naše policajce.
Neko bi kazao rutinska kontrola, čista formalistika – mada, da li je to baš tako?! Rutinska kontrola može se desiti bilo kome i niko od građana na nju nije imun. Premetačina po torbicama i džepovima građana nije nikakva rijetkost, ako gopodin policajac procijeni da se radi o sumnjivom licu.
U sličnom događaju i sam sam bio akter. Elem, stojeći prije neki dan na Trgu Krajine i čekajući prijatelja kod robne kuća Boska, ispred mene se stvorio debeljuškasti čikica, sa sve plavom uniformom na sebi. U prvi mah mi se učinilo da se nekakav poštar obreo ispred mojih očiju.
''Dobar dan momče'', reče drugar u plavom, ''Ličnu kartu!'' U trenutku pomislih da sam zaboravio novčanik i dokumente, jer na prvi zahvat rukom u zadnjem džepu pantalona nisam osjetio isti. Po zakonu, nenošenje lične karte plaća se oko 50 KM, pa sam se u sekundi pomirio sa sudbinom da sam postao žrtva ovog ''poreza na budale''. Ipak, imao sam sreće, jer se sjetih gdje su mi dokumenta, pa sam brzo počeo ''kopati'' po ruksaku, tražeći novčanik.
Kako sam započeo preturanje po ruksaku, policajac hitro odskoči korak nazad. ''Šta vi to imate u toj torbi?'', opet će drug policajac, dižući istovremeno i obrve i glas. Pomislih, šta se njega tiče šta ja imam u svojoj torbi, ali sam mu odgovorio da su to papiri na kojima se nalazi moje ''intelektualno dobro'' i da je među papirima traženi novčanik sa mojom ličnom kartom. Policajac se zbunio i promrsio još jednom kroz zube, ''Intelektualno dobro, pih?'', te počeo čitati podatke sa moje lične karte.
Dohvatio se toki-vokia i pozvao nekoga sa druge strane, iščitavajući moje podatke. Pri tom je stotinu puta pogrešno pročitao moje ime i prezime. ''Erlest...'' ''Nije Erlest, druže!'' ''Enest...'' ''Ma, Ernest, druže, Ernest!'' ''Aha, Erest...'' ''Pogledajte malo bolje, Ernest se zovem!'' Šta ćeš, sa našim plavim organima čovjek mora da ima strpljenja.
U međuvremenu je došao i prijatelj kojeg sam čekao, pa mi je bilo neugodno što se besmislena situacija otegla u nedogled. Kad se završila tarapana, koja je trajala čak blizu pola sata, pitao sam druga u plavom zašto je baš mene kraj toliko prolaznika stao pretresati i zapitkivati za lične podatke.
''Eh, drugar moj, pa eto, imaš kosu, a i bradu, svašta se danas dešava.''
Čuj, imaš kosu i bradu?! Pa danas svaki drugi muškarac nosi bradu ili ima malo dužu kosu. Ako se vodimo takvom vrstom procjene, danas je svaki drugi muškarac u RS, u dobi od 25 do 40 godina starosti, potencijalni terorista. S druge strane, ako ćemo istinu govoriti, oni koji terorišu građanstvo jesu ti isti momci u plavom koji nas legitimišu. Upadaju u lokale s fantomkama i prave racije kakvih nije bilo ni u devedesetima za vrijeme rata; šamaraju, maltretiraju i tuku omladinu, čak su počeli i da pucaju na nas!
Ali čemu tolika opreznost i paranoja? Zašto je policija sve represivnija prema građanstvu? Već odavno policija RS ne štiti narod, ona je tu da štiti vlast – od naroda. Vlast je ta koja se plaši naroda, a policajci su pušteni da kao kerovi hodaju po ulici i vrebaju ima li ko sumnjiv. Među sumnjivim licima naročito se nalaze pripadnici one većine koja je zbog nebrige vlasti nezadovoljna - samim tim pola stanovništva predstavlja opasnost po vladare! Zato i nije slučajno što su zabranjena masovna okupljanja u centru grada, a policajci legitimišu i provjeravaju civilna lica uglavnom u tom reonu.
U centru grada se nalaze radna mjesta onih koji se najviše plaše naroda. Tu je Narodna skupština, Gradska skupština, Predsjednička palata i Zgrada Vlade. Ispred ovih objekata, građanstvu je čak i zakonski zabranjeno da se okuplja. Zato, svako ko se pet minuta zadrži ispred Palate Predsjednika zakonski postaje sumnjivo lice i državni neprijatelj broj jedan. Ako se ovako nastavi, a počelo je sklanjenjem trafika i prodajnih mjesta oko Predsjedničke palate (sve zarad njene sigurnosti), nećemo se začuditi ako sutra ukinu zadržavanje u novom ''botaničkom'' parkiću, načičkanom tik ispred Milinih odaja.
Ali pita li se iko kolika je bezbjednost običnoga čovjeka i ko njega štiti, ako ga onaj ko treba da mu daje sigurnost, a to je policija, tretira kao potencijalnu opasnost po društvo? Izgleda da su upravo građani sami sebi najveći dušmanin. Zato će policija i dalje da brani vlast od naroda i da se trudi da narod bude što pokorniji vlastodržcima. A narod za ličnu sigurnost neka plaća neku privatnu policiju, jer državna policija ima pune ruke posla oko zaštite države od naroda!
