<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Narodi Balkana su dobili šta su zaslužili ili kako je nacionalizam pobijedio

Kolumna

Nacionalistički režimi na jugoslavenskom prostoru ušli su u etapu stabilnosti i, kako stoje stvari, trajat će još dugo. Izgleda da samo nacionalisti, paranoidni kakvi jesu, strepe nad svojim opstankom (što su možda samo tragovi nečiste savjesti)

15. novembar 2019, 3:11

Došao je trenutak da sebi priznamo da je malo tko zaveden, da "narod" nije žrtva perfidnih političkih elita nego su te elite banalni i autentični tumači "narodne volje". Imao je u ovih tridesetak godina "narod" dovoljno vremena da pojmi kako je doveden u položaj opljačkanog i poniženog ubojice, opljačkane i ponižene žrtve. Imao je dovoljno prilika da se otrijezni i od najvještije propagande, a ova nacionalistička, usput rečeno, i nije bila naročito vješta. Bila je glupa i odvratna, ali upravo zato i dopadljiva rulji. Kako bilo, podrška nacionalistima nikada nije opala ispod postojanih i zastrašujućih trideset posto, što je dovoljna kritična masa za udobno vladanje jer poput gravitacije privlači i kolebljive oportuniste i konformiste čime "demokratska" većina biva osigurana

Dugo i postojano traje ovaj Poremećaj. Na jesen bit će okrugla, trideseta godišnjica Osme sjednice. Ubrzo će i dvadeset i sedma godišnjica izbora na kojima je pobijedio Tuđmanov HDZ. Ovako ili onako, tri desetljeća. Previše i za historiju, kamoli za ljudski život.

Kada je započelo, činilo se da će trajati kratko, kao i svaka anomalija. Polazilo se od pretpostavke da će kriminalna energija i perverzne strasti sagorjeti u sebi samima. Putovanje slijepim kolosijekom ne može trajati dugo, računalo se. Bila je to plemenita iluzija. Ovo je proces dugog trajanja, iako je teško oteti se dojmu da je vrijeme stalo prije više od četvrt stoljeća.

Izgubila je na uvjerljivosti teza da su iracionalni, nedemokratski i ekonomski neefikasni režimi dugoročno neodrživi. Naprotiv, upitna je održivost liberalne demokracije.


Nacionalistički režimi na jugoslavenskom prostoru ušli su u etapu stabilnosti i, kako stoje stvari, trajat će još dugo. Izgleda da samo nacionalisti, paranoidni kakvi jesu, strepe nad svojim opstankom (što su možda samo tragovi nečiste savjesti). Ne postoji dovoljno jak politički faktor koji bi ugrozio nacionalističku prevlast i započeo proces demokratizacije. Više se ne može ozbiljno računati ni na zapadni diplomatski pritisak koji je, iako preblag, stanje u jugoslavenskim državama učinio donekle podnošljivim. Snažna liberalna ili lijeva, antinacionalistička, institucionalizirana i organizirana opozicija praktično ne postoji. (Ne postoji ni demokratska desnica). Povremene smjene vlasti, nakon izbornih pobjeda nominalno liberalnih ili lijevih stranaka, samo su učvrstile vladajući nacionalizam: stranke poput hrvatskog SDP-a i srpskog DS-a nisu dovodile u pitanje temeljne nacionalističke vrijednosti, a puka činjenica da su katkad preuzimale vlast pridonijela je prividu da demokratski mehanizmi funkcioniraju čime je dodatno osnažen formalni legitimitet nacionalističkih stranaka. Jedini stvarni iskorak (iako je i taj zapravo bio bojažljiv) pokušao je Zoran Đinđić. Njegovim ubojstvom nacionalisti su poslali nedvosmislenu poruku da se ne šale i da postoji granica koja se ne smije prijeći.

U racionalističku iluziju spada i pretpostavka da će ekonomske nevolje dokrajčiti nacionaliste. Zvuči apsurdno ali se pokazalo da oni vode vrlo vještu, pa i održivu ekonomsku politiku. Na volšeban način održavaju etatističku ekonomiju i bez većih otpora cijede upropaštene privrede svojih državica. Postavili su guste mreže kojima kontroliraju tokove kapitala, a socijalna nezadovoljstva uspješno amortiziraju širenjem domoljubne panike i budžetskim deficitom. Klijentelistička sprega vladajuće elite i politički podobnih poduzetnika funkcionira besprijekorno dok se administrativnim i fiskalnim mjerama sprječava pojava nezavisnog kapitala i njegovo prerastanje u politički faktor s liberalnom agendom. Takva ekonomska politika je moćna i pouzdana poluga vlasti, ali je i posljedica nacionalističke opsesije državom i prezirom prema svakoj slobodi, tako i slobodi tržišta. Paradoksalno je da vladajućim elitama na ruku ide i beznačajnost njihovih ekonomija u evropskom i svjetskom kontekstu. To su odveć mala tržišta da bi potakla neku međunarodnu akciju s ciljem da se Hrvatska i Srbija privedu ekonomskom racionalizmu. Također, ovdje nema značajnih prirodnih i strateških resursa što nacionalistima dugoročno jamči, kako sami kažu, "preimućstvo zaostalosti". Prisutnost stranog kapitala u bankarstvu, telekomunikacijama i trgovini odigrala je stanovitu ulogu u normalizaciji prilika, barem kao nekakvo jamstvo da neće doći do novog rata (što uopće nije malo), ali je možda upravo zato taj kapital na sebe navukao gnjev desnih demagoga čemu se naivno pridružio i dio ljevice.

Aktualni međunarodni kontekst pogoduje statusu quo. Washington i Moskva će ili postići dogovor o podjeli interesnih sfera kojim će između Hrvatske i Srbije uspostaviti novu Željeznu zavjesu, ili će postojeća konfliktna neizvjesnost potrajati. Oba ishoda će nacionalistima omogućiti njegovanje srpsko-hrvatskog neprijateljstva, ugaonog kamena njihove vladavine. Bezrezervno okretanje Srbije Evropskoj uniji i Sjevernoatlantskom paktu bilo bi blagotvorno za pacifikaciju i demokratizaciju jugoslavenskog prostora, ali taj ishod ima previše moćnih i glasnih protivnika.


U čemu je tajna uspjeha tako pogubnih režima? Dok ih antinacionalisti uporno vrednuju racionalističkim i demokratskim kriterijima i na temelju tih kriterija im predviđaju propast, nacionalisti lagodno opstaju u jednom potpuno drugom, iracionalnom svijetu, u drugom bitku, u drugoj semantici gdje riječi i pojmovi dobivaju nova, iskrivljena značenja, etika se okreće naglavce, a estetika je kao vještica spaljena na ognjištu. Stvoren je paralelni univerzum u kojem su neznanje i fikcija proždrli i stvarnost i racionalizam i Kantovu etiku. Kampanje protiv obaveznog cijepljenja, strah od chemtraila, klerikalni nasrtaji na seksualnost, historiografija koja rehabilitira ustaški i četnički ološ i ostala kremanska proročanstva, samo su dijelovi kliničke slike ovih teško bolesnih, zapravo mrtvih društava.

Još od otvorenog pisma Bogdana Bogdanovića iz novembra 1987. pa do danas, napisano je bezbroj nadahnutih tekstova kojima je nacionalizam intelektualno i moralno demontiran, raskrinkan, rasturen, raskomadan i ismijan. No kako živi u hermetički zatvorenom, zasebnom, suverenom i samostalnom svijetu gdje vladaju drugačiji argumenti, drugačija logika i drugačiji dokazi, potpuno drugačija percepcija, drugačiji mentalitet i vrijednosni sustav, veliku i bogatu antinacionalističku literaturu autarkični nacionalistički um samozadovoljno doživljava kao potvrdu vlastite ispravnosti. U svemu što se građanskom, demokratskom, modernom, u konačnici antifašističkom umu gadi, nacionalizam vidi vrlinu.

Pobjeda nacionalizma u jugoslavenskim državama ući će u historiju kao epohalna prekretnica i početak svjetskog procesa koji ugrožava tekovine prosvjetiteljstva i budućnost demokracije. Pandorinu kutiju političkog iracionalizma prvi su u Evropi nakon Drugog svjetskog rata (u kojem je iracionalizam doživio težak poraz) otvorili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, upravo u vrijeme kada se činilo da su zapadne liberalne vrijednosti nepovratno pobijedile i postale neupitne. Politički iracionalizam – nespojiv s demokracijom, kćerkom racionalizma – u međuvremenu se proširio na Zapad, trijumfalno se vratio u istočnu Evropu, poharao Bliski istok i postao relevantan faktor. Pobjeda Donalda Trumpa svojevrsni je vrhunac one iste iracionalizacije svijeta koja je započela na periferiji, na Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije u septembru 1987. i na osnivačkoj skupštini HDZ-a u junu 1989. Ironično je da bi ono što je Francis Fukuyama nazvao "krajem historije" moglo ostati upamćeno kao početak kraja demokracije.

 

Zašto i kako je takvo što bilo moguće u Evropi koja je krenula putem ujedinjenja i doživljavala informatičku revoluciju, fascinantan tehnološki napredak i trijumf kulture individualne slobode? Zašto je, uostalom, takvo što bilo moguće u Jugoslaviji koja je emancipirala gladne i nepismene milijune, spasila žene od patrijarhalnog ropstva, u drugoj polovici osamdesetih postala udobno liberalna, a 1989. otvorila perspektive ekonomskog preporoda?

Odgovor je jeziv u svojoj jednostavnosti: zato što je većina tako htjela.

Na samom početku vjerovali smo da su glasači Socijalističke partije Srbije i Hrvatske demokratske zajednice bili zavedeni propagandom i da su ti nesretnici naivni, neobaviješteni i neprosvijećeni, pa su u silnoj želji za boljim, udobnijim i slobodnijim životom posegnuli za pogrešnim odabirom. Ljudski je. Događa se. No sa svakim sljedećim izbornim ciklusom nacionalistima je rasla podrška, iako su iza sebe ostavljali sve strašniju pustoš. Antropološki optimisti i dalje su se grčevito držali tumačenja da su mase zavedene, zatrovane propagandom i zbunjene ratom. Istina, rat i jest vođen zato da bi izazvao moralnu paniku koja će što više ljudi dovesti pod nacionalističku zastavu, ali bio bi nemoguć bez pasivnog ili aktivnog pristanka dovoljnog broja spremnih i odanih podanika.

Došao je trenutak da sebi priznamo da je malo tko zaveden, da "narod" nije žrtva perfidnih političkih elita nego su te elite banalni i autentični tumači "narodne volje". Imao je u ovih tridesetak godina "narod" dovoljno vremena da pojmi kako je doveden u položaj opljačkanog i poniženog ubojice, opljačkane i ponižene žrtve. Imao je dovoljno prilika da se otrijezni i od najvještije propagande, a ova nacionalistička, usput rečeno, i nije bila naročito vješta. Bila je glupa i odvratna, ali upravo zato i dopadljiva rulji. Kako bilo, podrška nacionalistima nikada nije opala ispod postojanih i zastrašujućih trideset posto, što je dovoljna kritična masa za udobno vladanje jer poput gravitacije privlači i kolebljive oportuniste i konformiste čime "demokratska" većina biva osigurana.

Valja nam se pomiriti da većina ljudi (u najboljem slučaju relativna većina i to ne samo na jugoslavenskom prostoru) zapravo ne želi slobodu i udobnost, da je odsutnost te želje bitna sastavnica ljudske naravi i da je presudno obilježila čitavu historiju koja se u posljednja dva stoljeća svela na napore boljeg dijela čovječanstva da uvjeri većinu kako su sloboda i udobnost ipak iskonske vrijednosti kojima treba pružiti priliku.

Većina je imala i još uvijek ima neke druge, često nedokučive, posve drugačije porive.


Dobila je što je htjela a to je više puta i potvrdila na izborima: htjela je upravo ovo siromaštvo, ovu mržnju, ovo beznađe, ovaj kič, ove samoobmane o srpskom Kosovu i laži o "Domovinskom ratu". Zadovoljila je svoju potrebu za smislom, za ljubavlju, za strašću i oslobodila mračne nagone i bjesove. Suočeni s takvim, razobručenim zanosom vladavina prava, zdrav razum, građanske slobode i ekonomski napredak nisu imali šanse, štoviše, prepoznati su kao opasna prijetnja.

Hrvatska, Srbija i ostale slovenije i hercegovine su ostvarena utopija, sretne zemlje u kojima sretna većina ima točno ono što za što je glasala: ukinula je budućnost što je svjetini na jedan perverzan način ugodno jer u toj okamini, u tom državotvornom raju nema nikakvih ljudskih potreba, nema misli, nema sumnji, nema odgovornosti, a za svaku opačinu postoji opravdanje. To je svijet ništavila i privida koji pruža osjećaj ničim ograničene, gotovo pa životinjske slobode. Ona racionalna, prosvijećena, Rousseauova sloboda koja je ograničena Slobodom Drugoga njih ugrožava, boli i vrijeđa.
 

Tekst preuzet sa XXZ

Objavljen 2017.godine