Nasilje nije samo “ženska tema”

Alarmantnost “skrivene torture” koja se odvija među četiri zida nikada nije smjela biti tema o kojoj govore isključivo žene.

Nikola Vučić / 31. August 2020

 

Zamislite život u svijetu u kojemu nema dominacije, u kojemu žensko i muško nije slično ili uvijek jednako, ali u kojemu je vizija zajedništva filozofija što oblikuje naše odnose. Zamislite život u svijetu u kojemu sve/i možemo biti ono što jesmo, svijet mira i mogućnosti.“ bell hooks

O nasilju se još govori tiho, u povjerenju, progledavajući nasilniku kroz prste jer je bio, recimo, u naletu bijesa; u naletu ostrašćenih emocija; jer nije znao šta čini. No, je li to doista tako? I da li doista treba nasilje kulturološki tretirati kao incidentni čin na koji je 'sitničaranje' vršiti bilo kakvu analizu?

Sve statistike ukazuju da je nasilje muškaraca nad ženama najučestaliji oblik rodno-zasnovanog nasilja, a postoje vrlo ubjedljiva istraživanja kojima se ukazuje na podatak o tome da je jako visok procenat žena koje su iskusile neki oblik nasilja, čak više od 52 % njih, prema podacima dostupnim na stranici Agencije za ravnopravnost spolova BiH. Iako postoji zakonska regulativa usmjerena na ovaj problem, kao što su entitetski zakoni o zaštiti od nasilja u porodici ili Zakon o ravnopravnosti spolova na razini Bosne i Hercegovine, još je za žrtve nasilja osjećaj straha preovladavajući u poduzimanju mjera (samo)zaštite. Kroz porodično nasilje prošla je jedna od mojih prvih sagovornica u emisiji “Izvan okvira”, koja je svoje traumatsko iskustvo podijelila s javnošću u decembru prošle godine. Ona je žena koja je svoj spas od čovjeka s kojim je živjela više od 40 godina, a koji je u periodu braka postao nasilnik, zatražila u tuzlanskom Centru za terapiju i rehabilitaciju Viva Žene. Ovaj centar za nju je, kako kaže, postao sigurna kuća, mjesto gdje je mogla pronaći utočište i psiho-socialnu podršku – prijeko potrebnu ženama koje prolaze kroz priču sličnu njezinoj.

“Dok se god šuti, dok je nasilje u okvirima četiri zida, to dobija razmjere epidemije. Jednostavno, šutnja je znak odobravanja – mi se povinujemo. Prva sam bila takva i zato sam izašla javno da kažem, da doprinesem koliko mogu društvu”, rekla je tom prilikom Nermina Manović, a njezinu ispovijest možete pogledati na ovoj povezinici.

Nasilje kao problem sistema

Alarmantnost “skrivene torture” koja se odvija među četiri zida nikada nije smjela biti tema o kojoj govore isključivo žene, premda je nedvojbeno ženska perspektiva - kao perspektiva žrtve rodnog nasilja - primarna i mora imati ključnu riječ. Vrijeme je, međutim, da muškarci se angažiraju i intenzivnije uključe u kreiranje kritičkog odnosa prema (balkanskoj) kulturi siledžijstva i uvjerenja o dominantnosti, što posljedično u većini slučajeva rezultira nasilništvom, ponižavanjem, minoriziranjem i devalviranjem žene i njezine uloge u porodici i društvu. Nasilje nije samo kulturološki problem i rezultat poremećenih vrijednosti temeljenih na hijerarhijskoj dominaciji muškarca nad ženom. Ono je problem sistema. Problem države koja nema jasnu strategiju preuzimanja odgovornosti i zaštite žrtve od nasilnika. Sistem nije apstraktna kategorija, već njega čine ljudi; čine ga strukture kojima je dato povjerenje da na adekvatan način sankcioniraju počinitelje, i da kreiraju okolnosti pod kojima će nasilnički čin biti najstrožije sankcioniran.

Zbog svega toga je uloga muškaraca, posebno onih na mjestima odlučivanja, krucijalna i ne smije biti zanemarena. Oni moraju da osvijeste problem i priliku da mogu doprinijeti u kreiranju društva ravnopravni i odgovornih ljudi.

Na tragu one misli izrečene iz pera bell hooks o izazovu zamišljanja društva u kojem je vizija zajedništva filozofija koja oblikuje sve naše odnose, čini mi se vrlo važnim iznova pozvati sve ljude na ponovljeno promišljanje ideje solidarnosti, ravnopravnosti i borbe za kulturu u kojoj nasilje, opresija i teror neće biti opcija. Ravnopravnost i međusobno nadopunjavanje je vijednost iza koje treba stati svaki odgovoran muškarac i svaka odgovorna žena, svi ljudi kojima je dosta šutnje i ignoriranja patnji kroz koje prolaze mnoge žene danas, među svoja četiri zida, na svom radnom mjestu, na ulici ili bilo gdje drugdje samo zato jer neko, zarobljen u mentalnom srednjovjekovnom dogmatizmu, ne može prihvatiti stvarnost u kojoj biologija ne smije odrediti egzistencijalnu sudbinu čovjeka.

Muškarcima se, sve ukazuje na to, danas i kao svojevrsna obaveza nameće upravo ono što se ignorira: suočavanje s poviješću i sadašnjošću vlastite dominacije i vlastite politike opresije nad ženama, ali i suočavanje s realnošću suvremenog patrijarhata kojem su ponovno ključni faktor održavanja i promoviranja.

Ipak se, unatoč jasnoj svijesti o tome ko u tradicionalnim rodnim politikama ima prednost i ko je primarno “žrtvovan” radi te višestoljetne dominacije, kritika ne može odnositi samo na muške elite. U održavanju stabilnih koncepata patrijarhata i tradicionalnih kulturnih normi sudjeluju, također, i mnoge žene koje su nesenzibilne za probleme drugih žena; opravdavaju njihove “padove” i lomove, ili traže krivca u ženi zato što je žrtva nasilja.

Teror patrijarhalne kulture provodi se nad svima. Takva kultura, međutim, primarno je i ponajviše usmjerena na žene pa je stoga važno ukrcati se u vagone principa pravde i jednakosti. Bez šireg fronta borbe razlike će se samo produbljivati. A nasilje će ostati tema između četiri zida.

 


Buka preporuka

Ženska prava

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.