Oliver Sertić je medijski aktivist, producent i novinar iz Zagreba. Objavljivao je i uređivao u štampanim medijima, na internetu, radiju i televiziji. Osnivač je Restart media centra, koji se bavi edukacijom, produkcijom i distribucijom socijalno angažovanog filma i videa, a programski je voditelj jedinog dokumentarnog kina u regiji – Dokukina Croatia.
Sertić je režirao i producirao nekoliko kratkih dokumentarnih filmova, te je producent tri dugometražna filma u različitim fazama produkcije. Sarađivao je i još sarađuje s brojnim filmskim festivalima u regiji kao PR, producent i savjetnik (Zagreb Film Festival, ZagrebDox, Vukovar Film Festival, Dokufest, DORF).
Selektor je Liburnia Film Festivala, Supetar Super Film Festivala, predselektor je dokumentarnog programa Zagreb Film Festivala, jedan od selektora Human Rights Film Festivala te programski savjetnik festivala MakeDox, Skopje. Suosnivač je Revije amaterskog filma – RAF, Autonomnog kulturnog centra – Attack! i projekta Cross-radio. Trenutno priprema novi dokumentarni film kao redatelj.
Sa Sertićem smo za portal BUKA razgovarali o aktivizmu, dokumentarnom filmu, stanju u medijima u regiji, ali i o drugim temama.
Koliko je značajno putem dokumentarnog filma ukazivati na probleme društva?
Značajno je ukazivati na društvene probleme kroz bilo koju umjetničku formu, ne samo kroz dokumentarne filmove. Ako umjetnost nije angažirana, ona meni puno manje znači. Umjetnost treba propitivati i tjerati na diskusiju, bez obzira slagali se mi s nekim stavom ili ne. Dokumentarni film je kombinacija slike i zvuka i kao takav audio-vizualni medij ima i veliki utjecaj na javnost. Televizija je medij koji izuzetno utječe na sve nas, pogotovo ovdje na Balkanu, gdje smo skloni neselektivno prihvaćati sve što se pojavi na ekranu, pa čak i bez obzira što je zahvaljujući lažima s tih istih ekrana, pola muškog Balkana otišlo na ratište braniti ‘svoje svetinje’. I nakon svega što smo izgubili u zadnjim ratovima, i dalje ništa nismo shvatili i imam osjećaj da će na neki sljedeći ratni poklič svi ponovo skočiti.
Opet, internet nam je donio neselektivnu demokratizaciju medija i neograničen pristup različitim informacijama i mislim da to treba iskoristiti. Prije svega mogućnost da i sami budemo medij i da ga iskoristimo na etički način. S jedne strane je to loše jer se ljudi gube u količini stvari koje dobivaju i kao i u ogromnom supermarketu od svega uzimaju po malo, ali nikad dovoljno, s druge strane konačna odgovornost je na konačnom konzumentu, tj. nama da kritički pristupimo svemu što nam dolazi. Moć medija nosi i ogromnu odgovornost, no kod nas se često koristi ta moć, ali bez odgovornosti.
Ima li dokumentarni film moć da utiče na ljude i kako tu moć iskoristiti da progovorimo o problemima koji su zaista važni?
Naravno. Ja pokušavam vjerovati da je to glavni, ako ne i jedini motiv da se rade dokumentarni filmovi. Film nosi emociju, sukob i katarzu, problematizira i, ako je dobro napravljen, pokreće diskusiju na široj razini. Ako gledamo šire, medijski, uz pametnu kampanju, čak i bilo koji video na internetu može biti gotovo jednako utjecajan kao i televizija.
Mada ja na video aktivizam gledam kao na lokalnu medijsku borbu koja se bavi ulicom, a ne državom i koja govori o jednom čovjeku, a ne masi. I sama osnova dokumentarca je konflikt koji problematizira određenu temu, ali oni su napravljeni tako da ne predstavljaju samo čistu informaciju, jer tu ulogu djelomično obavljaju mediji. U dokumentarnom filmu, tema je obrađena na način koji slijedi neka pisana ili nepisana pravila, ili, bolje rečeno, običaje dokumentarca, koji predstavljaju kreativan i subjektivan pogled na određeni problem.
Mediji su kod nas prilično zavisni od politike. Da li upravo tu leži snaga dokumentarista koji mogu ukazati na neka drugačija viđenja društvene situacije u kojoj se nalazimo?
Da, jer dokumentarac je puno šira forma i o temi govori kroz identifikaciju, simbole i dramaturgiju. Za razliku od televizijskog novinarstva, u dokumentarcu su mnogo važniji konflikt i emocija, a pri radu na dokumentarnom filmu etičnost mora biti ključna. Objektivnost i famozna ‘druga strana’, koja se njeguje u novinarstvu, za mene su “šarena laža”, jer je to logički nemoguće. Svaki autor teksta ili priloga u samu njegovu realizaciju unosi sebe i svoj stav, bira određenu temu, bira sugovornike, što utječe na sam tekst/prilog, video ili film, snimatelj komentira načinom snimanja, a sve to ide u audio i/ili video montažu na kraju.
U krajnjem slučaju, i vrijeme i kontekst emitiranja ima utjecaj na krajnji rezultat. Dokumentaristi mogu mijenjati stavove. Meni se milijun puta dogodilo da preispitujem sam sebe potaknut nekim filmom ili identifikacijom s dobro odabranim protagonistima nekog filma. Da ne kažem koliko nas obogaćuje činjenica da se možemo upoznati s drugima i drugačijima samo gledajući filmove.
Dodao bih da mediji nikad nisu bili demokratičniji, svako ko se potrudi može proizvesti medijski sadržaj, može otvoriti blog, praviti priloge… Znanje o radu s kamerom se može naći na internetu, nije više zabarikadirano u obrazovnim institucijama. Tu su i društvene mreže, video portali… moguće je dobiti ogromnu količinu posjetitelja, a da nemate veze s tradicionalnim medijima.
Neprikosnoveno je to da ljudi na Balkanu ipak puno više vjeruju televiziji i središnjem dnevniku iako su, čini mi se, iako i dalje jaki, donekle izgubili moć kakvu su imali prije. Televizija neće još dugo ovako kako je znamo, sve će se prebaciti na internet i bit će jači tko se bolje snađe, tj. tko bude imao više novaca, ali će startne pozicije biti nešto jednakije.
U regionalnim zemljama potrebno je više aktivizma u cilju promocije civilnog društva i demokratije. Možemo li pokrenuti taj aktivizam, pa da ne budemo više u sjenama prošlosti?
Svako poticanje nezavisnog razmišljanja je početak borbe za razvijenije civilno društvo. Aktivizam je osoban i počinje od tebe samog i možeš se samo nadati da će tvoje djelovanje nekoga povući. Ne možeš ljudima narediti da misle ako im se ne da ili ih natjerati na djelovanje ako im je svejedno. A postaje im svejedno jer uče da im treba biti svejedno od vrtića i osnovne škole. Ni nastavnici više ne vjeruju u obrazovanje jer sustav ne funkcionira i važnije je prevariti i snaći se, nego naučiti i znati. Važniji je kredit, nego Platon i veza, nego sposobnost.
Kako gledate na većinu građana koji su nezainteresovani i nespremni za akciju koja bi donijela promjenu?
Ima ona sjajna parafraza beogradskog Peščanika ‘Ako vam je dobro, onda ništa!’. Ako ne znaš šta hoćeš, onda ti je teško znati ni šta nećeš, a to znači da je vrlo lako objasniti ljudima da im je dobro i utjerati im strah u kosti da će im, ako reagiraju, biti još gore. Stvari se mijenjaju lokalno, vrlo polako i počevši od sebe. Intelektualni angažman i drugačiji stavovi od prevladavajućih ipak formiraju mlade ljude. Da nema nevladinog sektora i vrijednosti koje promovira i ti i ja bi danas radili tko zna šta i mislili drugačije. Raspravom i diskusijom, intelektualno i emotivno rastemo. Aktivizam je bitan, ne bi postojao da je sve u redu. Supotnost od toga je pasivnost, a to meni nije opcija, no upravo ta pasivnost svakoj vlasti odgovara. U toj situaciji, vladajući mogu raditi apsolutno što žele, a da ih niko ne kritizira i nikog ne zanima šta se u biti dešava.
Kako izaći iz takve društvene letargije?
Širenjem svijesti, poticanjem empatije, širi se i aktivizam i upravo zbog toga moramo raditi na tom polju. Kad je aktivizam u pitanju ljudi često misle da se ništa ne može promijeniti, no to nije tačno, može se dosta promijeniti na bolje. Da se ljudi i ranije nisu bunili, mi bi vjerovatno još uvijek živjeli u robovlasničkom društvu. Kroz neku vrstu aktivizma, mi svi skupa napredujemo i ima jako mnogo primjera gdje su male građanske akcije dovele do nekog rješenja. Ali, kažem, treba krenuti s malcima, nama teško da ima pomoći. Gledajući svoju generaciju, nisam siguran da ih želim izvlačiti iz letargije. Tako im je kako im je, samo neka mene puste na miru.
Zbog čega je dokumentarni film i dalje u sjeni igranih i kako se to može promijeniti?
Češćim prikazivanjem dokumentarnih filmova, gdje god je to moguće, lobiranjem kod lokalnih kino distributera da uđu u rizik i počnu prikazivati i dokumentarne naslove na repertoaru, lobiranjem kod državnih vlasti da ulože više sredstava u dokumentarni film, kontinuiranom edukacijom, pokušajem da se dokumentarni i igrani film izjednače po važnosti na filmskim školama. Mada, ako hollywoodske brze marketinške proizvode uopće zovemo filmom, ja ne želim da dokumentarni izađe iz sjene. Želim vjerovati da smo još negdje nevini i neokaljani iako to uopće više nije istina, jer je na zapadu dokumentarac i te kako postao ozbiljan proizvod i sve to i nas ovdje dočekuje na penal.
Šta je Vas privuklo dokumentarcima?
Dokumentarce volim jer su donekle “realni”, što tjeraju na razmišljanje i jer ih je užasno uzbudljivo raditi. Pri radu na dokumentarcu morate računati na nepredvidljivost i na kraju, upravo to vas može potpuno oduševiti. Meni su dokumentarci osobno važni jer potiču na akciju. Ja čovjeka vidim kao aktivnog sudionika nekog društva, građanina u pravom smislu te riječi, gdje on bilo na lokalnoj ili široj društvenoj razini pokušava nešto uraditi ili promijeniti. Na dokumentarce u Americi i u Evropi u posljednje vrijeme sve više se gleda kao na proizvod koji će dovesti ljude u kina, koji će se prikazati na televizijama i tako će se zaraditi neke pare. Bez daljnjeg mitologiziranja, to je na moju žalost tako, ali s druge strane to omogućava ljudima koji se bave dokumentarcem da od nečeg žive i da ne moraju raditi reklame i prostituirati se na druge načine. Vjerojatno je rješenje negdje između ta dva modela.
Na čemu trenutno radite? Možete li nam reći nešto o tome?
Produkcijski, Restart trenutno završava dugometražni dokumentarac o blokadi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji radi Igor Bezinović, a u koprodukciji s Factumom. Na proljeće izbacujemo film o matchmakeru iz Imotskog, film 'Gangster te voli' Nebojše Slijepčevića u koprodukciji s Fade In-om i rumunjskom Subcultura films, a tu negdje i dugometražni film slovenske redateljice Petre Seliškar 'Visaless'. Počeli smo razvijati dva nova dokumentarca, 'Tihi let' Damiana Nenadića o uništavanju prekrasnog otoka Cresa i 'Povratak u Dol' srpske redateljice Čarne Radoičić. Uz to u produkciji imamo desetak kratkih dokumentaraca. Upravo se pripremamo za novu rundu Škole dokumentarnog filma u Zagrebu, otkupljujemo dokumentarce za distribuciju u sljedećem polugodištu i slažemo nagradu Balkan Documentary Distribution Networka – distribucijske mreže iz zemalja bivše Jugoslavije. U Restartu rade ljudi kojima je užasno stalo da se dokumentarac pravi i promovira i pravo je zadovoljstvo raditi sa sposobnom ekipom.
Razgovarala Maja Isović
Buka Arhiva
