Nebojša Kuruzović za BUKU: Poezija je svjedočenje duše

Kuruzović najavljuje kabare koji će biti održan 14.01.2022. u Banjalučkom studentskom pozorištu.

Maja Isović Dobrijević / 10. Januar 2022

 

Nebojša Kuruzović, samoprozvani pjesnik iz Banjaluke, jedan od pokretača Džez poezi kabarea i Džepa, nekadašnji dugogodišnji radnik u nevladinom sektoru, danas radnik u vladinom sektoru, za BUKU govori o period korone i stvaralaštvu u posljednje dvije godine, muzici, a najavljuje i nastup poslije duže pause koji je zakazan za 14. januar u Studentskom pozorištu Banjaluka.

Nebojša, niste dugo nastupali u Banjaluci. Recite nam nešto o koncertu koji će se održati 14.01.2022. u Banjalučkom studentskom pozorištu? Uvjek radite nešto novo da li je i sada tako?

O da, radi se o potpuno novom projektu pod nazivom „Nebojša Kuruzović & Elektro Tesla“. Ovaj kabare je sasvim spontano nastao pred samu koronu u poetsko-muzičkom studiju Džep. Kabare pravi sinergiju 10 mojih novih pjesama i autorsku muziku koju izvode Stefan Tešanović i Slaven Bajić. Imali smo jednu testnu svirku u koroni i publika je odlično reagovala pa odlučismo da ovom premijerom najavimo završetak ove glupave epidemije.

Šta je sa Džez poezi kabareom?

Kao i većina bendova u protekloj godini držali smo se maksime ako ne možeš da normalno sviraš snimaj u studiju. Ove godine se nadamo završetku tog procesa i susretu sa publikom na koncertima.

Da li i u narednom periodu  nastavljaš sa društvenom kritikom kroz muziku?

Iskreno govoreći ne razmišljam o tome. Ja pišem što mi je na srcu i duši, a da li će to kasnije ispasti kao angažovana, ljubavna ili bilo koja druga pjesma, ja to ne znam. Poezija je svjedočenje duše. Samim tim što je nečija duša šira i dublja i stihovi koji izlaze iz nje će biti sveobuhvatniji i uzvišeniji.

Ranije si mi govorio da ti je muzika neka vrsta terapije. Da li je i sada tako?

Usred korone sam imao četrdeseti rođendan i sam sebe sam pitao šta ti je najvažnije u životu i čime bi se bavio narednih četrdeset ljeta. Nakon porodice, prijatelja i putovanja muzika, to jeste, poezija su mi bili prioriteti. Eto vidiš, muzika mi više nije terapija već je postala sastavni dio mog života

Kako ocjenjuješ stanje u kulturi u protekloj godini?

Ne mogu da govorim za sve vrste umjetnosti, ali mogu da kažem da je autorska muzika u Banjaluci bila na aparatima i prije ove epidemije, a da je korona samo isključila te aparate. Nažalost na prste jedne ruke možeš da izbrojiš bendove koji u ovom trenutku mogu da sutra odsviraju cjelovečernji autorski koncert. Jednostavno bendovi su živi samo ako sviraju ili ako snimaju. I za jedno i za drugo su neophodna neka sredstva. Mi smo toliko malo tržište i to bez muzičkih menadžera da bi se na komercijalnom principu finansirao rad bendova, a sa druge strane državni fondovi kulture su sve manji, a u koroni su bili još i nedostupniji. Ali biće sve na kraju dobro. Naše je da sa radošću ponesemo taj krst i radimo bez obzira na okolnosti. Neće u konačnici izgubiti umjetnici, jer je stvaralaštvo njihova iskonska potreba i oni će to raditi i sa i bez podrške. Izgubiće grad i država, jer je nemoguće imati svoj identitet bez domaće autorske muzike. Vi kad kažete Novi Sad pomislite na Balaševića. Kad kažete Beograd na milion bendova. Split Džiboni i TBF. A kad kažete Banjaluka na šta će vam djeca pomisliti? Realno na Vrapčiće.

Čime si se bavio protekle dvije godine pandemije?

Na samom početku sam imao divno iskustvo pisanja nekih filozofsko-duhovno  identitetskih eseja. Sad da me pitaš kako sam to uspio ne bih ti znao reći. Jednostavno sam u onom ludilu sjedio za tastaturom a prsti su sami tipkali. Ja nisam neki pjesnik, a kamoli pisac, ali mislim da će ovi eseij na kraju izaći kao jedna multimedijalna knjiga. Vjerovatno krajem ove ili neke druge godine. Neki meni dragi ljudi čije mišljenje poštujem kažu da to nije tako loše. Vidjećemo šta će na to publika reći.

Trenutno završavam snimanje prve sezone „Poetska duodrama- volio bih da ovo ostane među nama“ u formi podkasta. Njegovo emitovanje počinje sredinom januara. Gostovali su mi  neki od naših najboljih umjetnika iz različitih oblasti. Pričali smo i poetirali između ostalog ko smo mi? Postoji li krajiški identitet i kako ga ovi umjetnici definišu? Dok radim nikad ne razmišljam kako će na to reagovati publika. Ali, ja sam uistinu bio presrećan i preponosan na sve ljude koji su mi gostovali i na čitavu ekipu koja je radila sa mnom.

Najavio si ponovno aktiviranje poetsko-muzičkog studia Džep. Kakvi su planovi?

Ideja Džepa je bila da se napravi scena na kome će se kazivati poezija i izvoditi autorska ili kvalitetna muzika. Odlično nam je krenulo. Imali smo svaki vikend poetski ili muzički performans. Pokušavali smo da od početka napravimo koliko toliko samoodrživu priču, jer su se na sve događaje naplaćivale ulaznice, a sav prihod je išao umjetniku koji nastupa. Mislim da smo bili  jedini u regionu sa kontinuiranim pjesničkim nastupima na koima se naplaćivao ulaz. Insistiram na ovoj priči o ulaznicama, jer se time pokazuje poštovanje prema umjetniku i daje se lični doprinos kulturi. Naravno da onaj ko nema uvjek može besplatno da prisustvuje događaju. Ovo važi i za sve koncerte Džez poezi kabarea ili bilo koje stvari koje ja radim. Bio bih neopisivo tužan da neko ne dođe na bilo koji umjetnički događaj iz razloga što u tom trenutku nije imao novca. Tako da svi znate jedino što trebate reći na ulazu „Biće sve dobro“ i prolazite.

A što se tiče planova za Džep ove godine ćemo pokušati da svaki mjesec imamo najmanje po jedan događaj. Krenućemo sa Elektro Teslom, a dogovorena su još dva pjesnička nastupa i jedan koncert. Sve se ovo nebi desilo da nam Banjalučko studentsko pozorište ne ustupa besplatno svoj prostor na čemu smo im neizmjerno zahvalni. Eto sad dok slušate klasičnu muziku u Gospodskoj ulici u istoj možete upasti u poetski Džep.

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.