<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Nedopustivo je da sudija u sudnici dozvoli da advokat odbrane, djevojku koja je silovana pita "Imaš nokte, zašto se nisi branila, zašto ga nisi grebala?"

BIH

Pravnica Azra Berbić za BUKU kaže da osoba koja preživljava ili je preživjela bilo koji oblik seksualnog nasilja nije kriva, to se nikada ne smije dovoditi u pitanje!

26. januar 2021, 12:35

 

Azra Berbić je diplomirana pravnica, novinarka i aktivistkinja za BUKU govori o temi silovanja i seksualnog uznemiravanja. Pojašnjava koliko je važno da se cjelokupno društvo osvijesti i pomogne djevojkama i ženama u suočavanju sa ovim traumama. Važno je, kaže Azra, da žene koje prijavljuju seksualno uznemiravanje i silovanje podržimo. Azra nam govori i o ličnom suočavanju sa seksualnom uznemiravanju koje je doživjela kad je imala 13 godina.

Azra, nakon ispovijesti Milene Radulović, glumice iz Srbije problem silovanja ušao je u žižu javnosti. Koliko je pravni sistem kod nas u BiH spreman da podrži žrtve, koliko ste zadovoljni kaznenim odredbama ovog djela u pravnom sistemu? Treba li se nešto mijenjati?

Prvo bih htjele diferencirati termin žrtve od preživjele. Većina nas smo preživjele, "na sreću" ne silovanje ali brojne druge oblike seksualnog uznemiravanja. S druge strane, mnoge od nas su žrtve, bilo da još uvijek trpimo to nasilje ili ga nažalost nismo preživjele, jer nismo imale podršku društva, okoline i sistema. Većina žrtava, koje su bile hrabre da prijave predatore, pored silovanja ili bilo kojeg drugog oblika seksualnog nasilja, nažalost doživjele su i sistematsko nasilje. Sistem im nije pružio adekvatnu i pravovremenu zaštitu, ili je potpuno izostala bilo kakva podrška i dogovor sistema.

To je nešto na što su mi žene koje su preživjele silovanja u ratu jednom prilikom ukazale, možda se neće svi složiti s time, ali to mi sve više ima smisla, jer žena ne treba status žrtve osim te firmalno-pravne kategorizacije, ne treba žaljenje. Ona treba podršku društva, podršku sistema koja će biti brza i efikasna. Treba nam društvo koje će sve svoje resurse usmjeriti ka tome da preživjele zaštiti, da im minimizira traume, da provede krivični postupak u razumnom roku i  kazni zločince.

Vjerujem da je to u velikoj mjeri odgovor na pitanje, formalno-pravno sistem, s nekim nedostacima pruža zaštitu žrtvama i preživjelima, međutim, u praksi ta načela i zakoni u koja se sve naše institucije zaklinju nerijetko ne budu primijenjene.

Kada je riječ o "težini" sankcije, čvrstog sam stava da kazne za krivično djelo silovanja i sve njegove kvalifikovane (teže) oblike moraju biti strožije. Potpuno mi je nesrazmjerno učinjenom djelu, bilo da se radi o pokušaju silovanja ili izvršenom krivičnom djelu posebno u nekom kvalifikovanom obliku, da je najveća kazna koju počinitelj za to može dobiti samo deset godina zatvora. Iako naravno, visina kazne predatora neće spriječiti da učini djelo, ali određuje jasan stav društva u cjelini na koji način gleda na tak zločin.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kvalifikovao je silovanje i druge oblike seksualnog nasilja kao zločin protiv čovječnosti, i to baš na osnovu svjedočenja žena iz BiH koje su silovane u ratu, dakle, međunarondno pravo ga je najstrožije osudilo a mi još uvijek imamo slučajeve gdje se na našim sudovima izriču minimalne kazne za ovo krivično djelo.

Možete li nam pojasniti šta je to pravno gledano seksualno uznemiravanje i kako se ono tretira u zakonima u BiH?

Vrlo je bitno razlikovati seksualno uznemiravanje na radnom mjestu koje može biti dio mobinga, i predstavlja prekršaj i seksualno uznemiravanje koje predstavlja krivično djelo. Seksualno uznemiravanje može biti bilo fizičko, verbalno ili neverbalno. Ono dakle, može biti bilo koji oblik neželjenog ponašanja koje stvara zaštraćujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvrijedljivo okruženje za osobu koja trpi ovu vrstu nasilja.

Izuzetno je bitno istaći kako je odavno ustanovljeno da seksualno uznemiravanje nije proizvod seksualne želje i privlačnosti već je ono utemeljeno na potrebi, najčešće muškaraca, da kroz ovakvo ponašanje ispolje dominaciju i moć. U Bosni i Hercegovini seksualno uznemiravanje je prvi put regulisano 2003. godine Zakonom o ravnopravnosti spolova, nakon toga Zakonom o zabrani diskriminacije te zakonima o radu na entitetskim nivoima i na nivou Brčko distrikta 2017. godine.

Čisto da ne bude zabune, jer je silovanje oduvijek (recimo od nezavisnosti i za vrijeme SFRJ) bilo kategorizirano u krivičnim zakonima, dok seksualno uznemiravanje nije na taj način nažalost. Iako ono vrlo čest prethodi silovanju, jer različitim "oblicima" seksualnog uznemiravanja predator "ispituje granice" i "ispipava teren", koliko god ovo surovo zvučalo tako je, jer na taj način procjenjuje potencijano metu često ona toga uopšte nije ni svjesna. Veliki je problem što su kod nas mnoga ponašanja i radnje prihvaćena kao potpuno normalna pa, žene koje su mnogo češće meta a rijetko predatori, i nisu svjesne da ih neko seksualno uznemirava dok to ne pređe u neku "narednu fazu". To počinje od šala, komplimenata  i "slučajnih dodira" pa se sve to intenzivira i postaje agresivnije.

U situaciji kad se govori u silovanju dešava se da se kod nas krivi žrtva, a ne napadač. Ne vjerujemo djevojkama, dovodimo u pitanje njihove iskaze. Može li se uopšte takav stav prema žrtvama promijeniti i kako?

Vjerujem da je to moguće promijeniti, odlučnim, sistematskim djelovanjem kroz obrazovni sistem, kroz medije, državne institucije. Međutim, to je u našem društvu, kao i svakim drugom, proces koji se ne može desiti preko noći, on je mukotrpan jer nažalost još uvijek djevojčice čuju kod kuće da se paze kako ne bi bile silovane, da ne "izazivaju i provociraju" svojim oblačenjem, govorom itd. Mitovi i predrasude o silovanju široko su rasprostranjeni i prisutni su u našim domovima, skolskim klupama, policijskim stanicama, sudnicama, na malim ekranima, svuda. Taj narativ da je teret zločina na ženi i djevojčici mora se prije svega prebaciti na društvo i na zločince, ali mora postojati čvrsto opredjeljenje cijelog društva da to mijenjamo. Te promjene moraju krenuti od sistema, obrazovnog, zdravstvenog do pravosuđa, tek kada tu budemo imali odlučno, efikasno i pravedno tretiranje žena koje su preživjele silovanje, kada se pošalje jasna poruka javnosti da je trajno opredjeljenje institucija da zaštite žene i osiguraju im podršku, možemo očekivati i promjene u javnom diskursu.

Nažalost dominantan je taj patrijarhalni narativ, posljednjih dana svjedočimo tome gledajući komentare na vijesti i izvještaje na društvenim mrežama. Ako je išta približno strašno i užašavajuće kao zločin silovanja to su kometari ljudi svuda, svih dobnih skupina, spolova, nivoa obrazovanja, koji dovode u pitanje iskustva žena i djevojčica koje su preživjele silovanje ili neki drugi oblik seksialnog uznemiravanja. Potrebna je ogromna hrabrost da žene govore o tome, da se osnaže prijaviti zločince, jer znaju da će ponovo kroz krivični postupak preživljavati traumu, suočavati se sa svojim predatorom. Baš zbog toga, posljednje što trebamo je dovoditi u pitanje to što je žena preživjela, osuđivati je, propitivati njenu moralnost, opravdavati ili glorifikovati zločinca.

Koliko je važno da se i pravnici, advokati, tužitelji, sudije edukuju po pitanju seksualnog nasilja. Na jednom mjestu ste napisali da je pravo živa katergorija, odnosno i zakoni se može mijenjati?

U procesuiranju slučajeva seksualnog nasilja, osigiranju pravne sigurnosti, ali prije svega u sticanju povjerenja žena koje su prezivjele i preživljavaju seksialno nasilje, da će dobiti zaštitu sistema te da će zločinac biti kažnjen, krucijalno je da se svi u sistemu od policajca koji zaprima prijavu, do liječnika, psihologa, tužitelja, sudija i adveokata edukuju o tome kako postupati u ovim slučajevima. Institucije se često vode nekim praksama koje idu linijom manjeg otpora i tumače zakon kao nepromjenjivu kategoriju, a ne tumače ga u skladu s vremenom u kojem živimo, pa ima komentara "kakav mobing i uznemiravanje, postoje ozbiljnije stvari kojima se pravosuđe treba baviti". Svjedočili smo izjavi sudije da savremene žene nisu navikle na šamar. Kakvu to poruku šalje njegovim kolegicama i kolegama koji su hijerarhijski u sudu ispod njega? Kakvu poruku šalje studenticama i studentima fakulteta na kojem predaje, kakvu poruku tek šalje ženama koje preživljavaju nasilje?

Nedopustivo je da imamo slučajeve gdje nakon prijave fizičkog nasilja u porodici policajci i inspektori, nakon uzimanja izjava od oba partnera kažu, "idite vi kući riješiti to između sebe", kada znamo da je skoro u svum slučajevima nasilja u porodici ono ponovljeno, da je pored fizičkog i psihičkog prisutno i seksualno nasilje. Nedopustivo je da sudija kao olakšavajuću okolnost i argument za određivanje uslovne kazne, uzima činjenicu da je neko otac dvoje djece i "porodični čovjek", u slučaju dugotrajnog seksualnog uznemiravanja koje je na fizičko i mentalno zdravlje žene koja je preživjela nasilje ostavilo dugotrajne posljedice.

Ipak, dopušta se, uz sve to, kada i dođe do prijave nasilja, kada se pokrene postupak pred sudom on traje dugo, zločincima se posebno za slučajeve silovanja izriču niske kazne koje su uvijek bliže zakosnkom minimumu, a žena osim ponovnog preživljavanja trauma ne dobije nikakvu satisfakciju niti osjećaj da je sistem štiti. To dodatno obeshrabruje sve one koje su preživjele ili još preživljavaju nasilje da se odvažne prijaviti zločince.

Često je prisutno propitivane i dovođenje u sumnju žena koje su preživjele silovanje kroz argumentaciju da se nisu branile, pa se tako i predator ne može optužiti za silovanje. To je nažalost i argument koji čest odbrana u postupcima koristi a nerijetko takvim argumentima i sudovi daju legitimitet, upravo zbog usko postavljene zakosnke kvalifikacije krivičnog djela silovanja.

Zbog toga je važno istaći da su u više od 80% slučajeva žene silovane od muškarca kojega poznaju i kome vjeruju, od čega 45% čine njihovi trenutni partneri. One se ne suprotstave nasilniku jer se boje dodatno razljutiti napadača što bi moglo rezultirati težim povredama, svjesne su da nemaju dovoljno snage i/ili vještine za odbranu, najčešće su u šoku i ne mogu se pomaknuti niti pozvati u pomoć. U 70% slučajeva silovanje je planirano i predator koristi situaciju u kojoj je osoba ugrožena/ranjiva pa i nesposobnija za odbranu. U skoro 90% slučajeva silovanja uključena je prijetnja po život žene ili njoj bliske osobe, u 50% slučajeva uključena je prijetnja oružjem.

Ipak prisutne su promjene, Atlantska Inicijativa izradila je sjajne priručnike za uposlene u pravosuđu koji kroz analize sudske prakse sadrže upute kako postupati u svim gore navedenim slučajevima te su radili prezentacije priručnika i edukaciju uposlenika u pravosuđu. To jako bitan pomak, međutim, on pored ovog kojeg pokreće civilni sektor mora krenuti iz samog sistema jer i zakoni, procedure i procesi moraju poštovati međunarodne standarde na koje se ovo društvo obavezalo, mora se raditi na izmjenama i dopunama zakona koji tretiraju ovu oblast i na pimjeni istih.

Kod nas se o ovim temama ne priča često, posebno ne javno, to je tabu, sramota. Koliko je važno da se osvijestimo da shvatimo da nije sramota u ženama koje su doživjelo seksualno nasilje, odnosno da muškarci koji su nasilni trebaju da budu kažnjeni?

To je upravo ona prijeko potrebna demistifikacija mitova, predrasuda i stereotipa o slučajevima seksualnog nasilja koji su duboko ukorijenjeni u patrijarhalne narative, a sastavni su i dominantni dio javnog diskursa. Većina stereotipa i predrasuda mogu se vrlo lako probiti raznim istraživanjima na ovu temu i statističkim podacima. Kada na predrasude i mitove u svojoj kući, školi u medijima, bilo gdje u javnom prostoru počnemo odgovarati činjenicama započet ćemo proces demistifikacije slučajeva seksualnog nasilja koji će dovesti do toga da se u javnom diskursu postave jasne prihvatljive norme i obrasci ponašanja. Osoba koja preživljava ili je preživjela bilo koji oblik seskualnog nasilja nije kriva, to se nikada, nigdje ne smije dovoditi u pitanje, jer predator u većini slučajeva uvijek "priprema teren" i planira zločin, a cilj zločina je dokazati nadmoć a ne seksualni poriv.  U današnjem društvu, krucijalnu ulogu pored odgoja i obrazovnog sistema igraju mediji koji u najvećoj mjeri određuju na koji način se kreiraju narativi u javnom prostoru.

Koliki je problem što se putem interneta bez cenzure mogu širiti svi oblici zla, podržavanja silovanju, govor mržnje, ismijavanju žrtvi i slično. Da li se civilizacijski uopšte možemo boriti protiv toga?

Ako želimo vjerovati da smo dio civilizacije, da smo ljudska bića s razumom i osjećanjima onda moramo vjerovati da se s tim možemo i boriti, ako su u tome uspjela druga društvo vjerujem da i mi možemo. To ne znači da tamo negdje, u uređenjem i zdravijem društvu nema predrasuda i govora mržnje, ima, ali on nije dominantno prisutan i podržan oblik ponašanja. Mediji nažalost, posebno u našem nesređenom, gotovo divljem on-line (javnom) prostoru u velikoj mjeri podstiču mrziteljske i osuđujuće komentare.

Često primjećujem, ne samo kada je riječ o ovoj temi, sadržaje koji vrlo očigledno imaju za cilj da podstaknu ljude na komentare, rasprave koje su ispunjeni govorom mržnje, vrijeđanjem i predrasudama. To se može kontrolisati, koliko god zahtjevno bilo, medijski radnici nikada ne mogu opravdavati takvo ponašanje ljudi koji konzumiraju medijske sadržaje. Posebno u on-line prostoru, bez obzira što je on neuređen i što je to još uvijek osjetljivo pitanje ograničavanja slobode govora, moram podsjetiti da mediji mogu cenzurisati komentare koje sadrže osude, stigmatizaciju i govor mržnje, mogu blokirati takve korisnike ali svjesno biraju da to ne učine.

Koliko je važno da se u ovakvim situacijama njeguje solidarnost, da nađemo riječi podrške i spremnost da podržimo djevojke u možda najvećoj borbi koja ih je zadesila u njihovim životima?

Beskrajno je važno za cjelokupno društvo jer je to proces koji će iskazivanjem podrške i solidarnosti dugotrajno utjecati na to da se promijene dominantni narativi i da se u javnom prostoru kreira okruženje koje će onima koje su preživjele i preživljavaju bilo koji oblik nasilja dati garancija ju da će biti zaštićene. To će im dati hrabrost da se odvaže prijavljivati zločince, jer ovo čemu sada svjedočimo samo je vrh ledenog brijega.

Lično me potaknulo da po prvi puta razgovaram sa svojom mamom o seksualnom uznemiravanju koje sam doživjela kao djevojčica, za koje sam se osvjestila da sam doživjela tek nakon brojnih razgovora kod psihologa, kojeg sam posjećivala zbog estremno teških napada panike. Trebalo mi je tako dugo vremena da se uopšte osvijestim šta sam kao trinaestogodišnjakinja doživjela. A nije da nisam imala te ozbiljne razgovore sa svojom mamom još prije puberteta i sa svojim prijateljicama, nije da nisam znala da sigurno imam podršku, zaštitu i razumijevanje u svojim najbližima, ipak sam šutjela tolike godine.

Ne mogu ni zamisliti kako je svim drugim ženama i djevojčicama koje su preživjele sve ove grozote, koje godinama okrivljuju sebe, žive u strahu i očaju, ne mogu razvijati zdrave odnose sa ljudima zbog svojih trauma. Zadnje što imamo pravo je da u bilo koga upiremo prstom, da ga osuđujemo i propitujemo jer sutra to može biti bilo ko od nas. Možda su to već naše sestre, majke, rodice, prijateljice a šute jer mi osuđujemo tamo neku drugu hrabru ženu koja se usudila progovoriti.