Da li vam se ikada desilo da uradite ili kažete nešto u šta ne vjerujete, samo da biste se prilagodili većini i ispunili očekivanja ljudi oko vas? Ako ste normalno i zdravo ljudsko biće, onda jeste. Taj čin ukratko predstavlja konformizam i njemu je posvećen ovaj zapis.
Postoje uglavnom dva razloga zbog kojih se prilagođavamo drugima. Jedan se temelji na našoj želji da imamo ispravna uvjerenja. Kako nekada u životu nije moguće objektivno odrediti šta je ispravno, a šta ne, pomoć često tražimo oko sebe. Ako ljudi vjeruju u ono što i mi, onda imamo više samopouzdanja u ono što radimo i govorimo. Ako većina vjeruje u suprotno, očito postajemo nesigurni i imamo potrebu da se prilagodimo drugačijem mišljenju. Drugi razlog se tiče naše želje da budemo prihvaćeni od ljudi, odnosno potrebe za pripadnošću.
Kao što možete da vidite, konformizam je nekada sasvim racionalan. Ali da li to ujedno znači i da je dobar? Odgovor je vrlo kratak i u suštini banalan: Ako većina drži ispravna uvjerenja, onda je dobar, ako ne, onda je loš. Problem je, međutim, što se društva nekada po inerciji drže normi i pravila koja su nastala u nekim starim vremenima, ali koja mu danas uglavnom nanose štetu.
Dobro. Sada zamislite da ste pozvani da učestvujete u eksperimentu o vizuelnim percepcijama. Sa vama u učionici je još osam studenata. Svi ste smješteni u jedan red, a vama je pripalo pretposljednje mjesto. Eksperiment se sastoji od 18 krugova. U svakom krugu dobijete različite slike koje otprilike izgledaju ovako:
Od vas se traži da odredite koja linija na desnoj strani (dakle 1, 2, ili 3) odgovara liniji na lijevoj strani. U ovom primjeru, ogovoror je očito 3. Odgovori se daju redom i naglas. Pošto ste predzadnji u redu, u prilici ste da čujete odgovore prethodnih studenata.
Prva dva kruga prolaze očekivano i u popriličnoj dosadi. Svi imaju isti ogovor. Od trećeg kruga, međutim, nešto čudno počinje da se dešava. Bez izuzetka, ljudi prije vas odjednom počinju da daju odgovore koji ne odgovaraju onome što vi vidite. Iznenađeni ste i zbunjeni. Šta radite?
Zapravo, postoji jedna kvaka. Ono što ne znate je da ovo nije eksperiment o vizuelnim percepcijama, već o našem ponašanju kada smo izloženi pritisku većine. I još važnije, vi ste zapravo jedini predmet eksperimenta. Svi ostali studenti su dio tima i dobili su zadatak da od trećeg kruga namjerno počinju davati pogrešne odgovore.
Ovo je serija eksperimenata koje je pedesetih godina prošlog stoljeća osmislio Solomon Asch. Iskreno, mislim da u historiji istraživanja ne postoji puno jednostavnijih, ljepših i dubljih eksperimenata od ovog.
Dakle, da se vratim na pitanje. Šta vi radite? Šta se dešava kada vidite jedno, a svi drugi oko vas govore drugo? Vjerovali, ili ne, u trećini slučajeva ljudi počinju da govore ono što govore i drugi. Dakle, vidite da je odgovor pogrešan, ali opet dajete odgovor koji odgovara većini. (Inače, razlika u dužini linija je uvijek bila toliko značajna da nije moglo biti nikakve zabune.)
Eto, to je konformizan u svom najgorem obliku i tada postaje katastrofalan po društvo.
Odakle on potiče? Uglavnom od kulture u kojoj rastete. Jedan od načina na koji dijelimo kulture je na one individualističke i na kolektivističke. Kolektivistička društva važnost pridaju međuzavisnosti, saradnji i društvenoj harmoniji, dok individualistička cijene nezavisnost, autonomiju i samoodrživost. Mi smo, pogađate, pretežno kolektivističko društvo i u tome nema nužno ništa loše. Japan i Južna Koreja također spadaju u kolektivistička društva i ništa im ne fali. Kao i inače u životu, sve zavisi od toga u kojoj se krajnosti nalazite. Ono što jeste činjenica je da je nivo konformizma u kolektivističkim društvima veći nego u individualističkim i to nekada može biti problematično.
Kao što rekoh, slijediti većinu nije loše ukoliko većina radi ispravne stvari. Međutim, ono što može da se desi i što jeste problem, je kada slijedimo pogrešne stvari, jer mislimo da ih većina odobrava. Zamislite da u društvu postoji neka norma koju većina ljudi mrzi, ali da toga nismo svjesni. Šta se dešava u tom slučaju? Pa norma opstaje, prosto jer svi vjeruju da je niko ne osporava. Stvarno, razmislite na sekundu kako je ovo poražavajuće.
U svojoj posljednjoj knjizi How Change Happens, Cass Sunstein daje jedan slikovit primjer ovoga koji dolazi iz Saudijske Arabije. U toj državi valjda još uvijek postoji običaj takozvanog muškog starateljstva prema kojem žena mora dobiti prethodnu saglasnost svog muža ukoliko želi da radi. Ispostavilo se da većina mladih Saudijaca podržava rad njihovih žena, ali da i dalje oklijevaju da daju svoju saglanost. Zašto? Pa zato što vjeruju da je većina protiv toga. Tek pošto čuju da većina muževa iz njihovog okruženja zapravo nema ništa protiv toga, ojećaju olakšanje i u pravilu daju saglasnost za nešto što ionako odobravaju.
Kako se onda stvari uopšte mijenjaju u društvu? Mijenjaju se zahvaljujući nekonfromistima, hrabrim ljudima koji prvi ustanu protiv nečega. Oni bivaju ona prva domina poslije koje stvari počinju polako da padaju. Biti nekonformista u konformističkom društvu je nažalost užasno teško, posebno kada vam je narodni folklor pun ovakvih rečenica: Neka, nemoj, šta će narodi reći; slušaj profesora, ne talasaj, ne proturječi itd.
Zaključit ću ovaj tekst sa modelom kolektivnog ponašanja koji je razvio Mark Granovetter i koji između ostalog govori o ovim hrabrim ljudima. Znate kako se kod nas nekada u šali kaže on je objasnio neke stvari? E ovaj je stvarno objasnio neke stvari. Model ukratko izgleda ovako:
Kada razmišljamo da li da uradimo nešto ili ne, naša kalkulacija troškova i koristi barem u određenoj mjeri zavisi od toga da li će nas i drugi u tome pratiti. Protesti su dobar primjer ovoga. Trošak učestvovanja u protestima zavisi od toga koliko ljudi učestvuje u njima — što je veći broj ljudi, to je trošak manji, a uspjeh vjerovatniji.
Međutim, i to je ključna spoznaja modela, ono po čemu se ljudi razlikuju je prag nakon kojeg odluče da učestvuju u nečemu. Dakle, svi imamo neki okvirni broj ljudi u glavi od kojih očekujemo da urade nešto prvi prije nego što im se priključimo. Kod nekih je taj prag viši, kod drugih niži.
Zamislite situaciju u kojoj se stotine ljudi nađu na trgu i u kojoj svi osjećaju jednak bijes i nezadovoljstvo. Da li će doći do nereda? Ne nužno, jer sve zavisi od toga kakva je distribucija gorepomenutog praga. Neki ljudi će se priključiti neredima, tek pošto to uradi desetina ljudi prije njih. S druge strane, neki će ljudi zahtijevati da to uradi tek nekolicina. Možda se među tom masom nalazi i par ljudi koji su spremni odmah krenuti u akciju, čim vide da je neko krenuo prvi.
Ali šta ako nema onog prvog? Šta ako niko nema nulti prag, to jeste ne zahtijeva bilo koga da bi krenuo ili krenula u nešto? Pa ništa, ništa se neće desiti! Možete imati stotine ljudi koji osjećaju i žele isto, ali ako nemate onu prvu osobu, onda nema pobune.
Stvarno, od svih definicija, citata i knjiga o liderstvu, za mene je ovo najljepši prikaz istinskog lidera. Nekoga ko je antikonformista, ko za stvar u koju vjeruje ne zahtijeva nikakvu podršku, neko ko je hrabar, neustrašiv i spreman da izgubi puno, a dobije malo.
Jedan mali primjer ovoga možete posmatrati svakodnevno. Znate onaj momenat kada svi stojite na semaforu, nema saobraćaja, i nestrpljivo čekate da se upali zeleno da biste prešli ulicu. Šta se desi kada neko izgubi strpljenje i krene preko crvenog? Pa nedugo nakon toga, svi ga odjednom počnu pratiti. Eto isprobajte sami, krenite jednom prvi dok svi čekate zeleno i gledajte kako čarobno domine počinju da padaju.
Znam, znam, nije lijepo prelaziti na crveno. Znam, ali, ali, ali…
Preuzeto sa: www.inkrementalno.blog
