U toj slici dobro dresirani pogled zapadnoevropskog intelektualca tražiće na Geteovom radnom stolu rukopis Fausta, i ovlašno će okrznuti prepis jedne balkanske balade. Još je rano da na rukama došljaka vidi darovano carsko prstenje, ruski smaragd i austrijski brilijant. Još je rano da Geteov sobar najavi doktora nauka i počasnog člana akademija u Jeni, Petrogradu, Beču i Moskvi.
Vratimo se, zato, godinu unazad.
2.
Evo nas u Srbiji, maloj kneževini koja se bori za nezavisnost od umorne ali još moćne Turske. Na trijemu vladareve kuće su čovjek sa štulom i pijanac sa guslama. Prvi je odjeven evropski i sijed u tridesetčetvrtoj, drugi star u seljačkoj nošnji, sa licem rošavim od ožiljaka iz borbi. Oba izazivaju podsmjeh kneževih tjelohranitelja. "Romi" jer je pismen (hvata se pera samo onaj kome je puška teška), drugi jer pije mnogo i griješi dok pjeva.
Čovjek sa štulom, koji se zove kao Gete, Vuk, već je poznat sakupljač i zapisivač narodnih pjesama. Pijanac pred njim je čovjek za kojim godinama traga, jer samo od njega može čuti, i spasiti od zaborava, pjesmu koju pamti iz djetinjstva, i za koju vjeruje da je najbolje i najljepše ispjevana na jeziku njegovog naroda.
Pijanac je doveden tu kneževom zapoviješću, kao dar vladara književniku. (Takvim darovima kupuje se bolje nego novcem.) Književnik nadomak pjesme, naučnik nadomak otkrića, sakupljač nadomak blaga, to je sve ovaj Vuk od koga zazire starac sa guslama i kome se smiju i vladar i njegovi momci.
Starac, dok je trijezan, muca i griješi, zaboravlja riječi, gubi ritam, ispušta stihove. Vuk mu dolijeva rakiju u čuturu, ali se onda pijan jezik zaplete, sijeda glava oteža, i brada klone na grudi. Skoro ulovljena pjesma izmigolji i sakrije se iza smijeha dokonih promatrača.
Poslije petnaest dana, krišom, strahujući od vladareve kazne, starac sa licem od ožiljaka klisnuće nazad u svoje selo. Vuk će ostati sa još nekoliko zapisanih pjesama, koje će svojom ljepotom nakratko izazvati oduševljene evropskih salona. Ali, ni jedna od njih neće biti pjesma koje se sjeća iz djetinjstva.
3.
Melanholični pogled nas kojima se domovina izmakla ispod nogu privukla je sudbina putnika sa štulom, oca kome umiru djeca i književnika kome žive djela. Na isti način poniženi smo i mi u redovima za vize i on u zemunskom karantinu. Podjednako su jadna njegova pisma kojima kamči stipendije i naše učešće u projektima za sušenje evropskog novca, nema razlike u preziru kojima obasipaju njega (velikosrbina u hrvatskoj, vatikanskog špijuna u Srbiji, srpskog revolucionara u Turskoj, austrijsku uhodu u Rusiji, rusku u Austriji), i nas, kopilad bez dubokog korijena i bez čiste krvi.
Zašto ne vidim da je Vuk zvijezda oko koje se okreće nebo potomaka bez naroda i jezika?
4.
Jer se moj pogled zaustavio na pijancu sa guslama.
To što on, sapetog grla na kraju nevidljive uzice, duboko u sebi, davi rakijom, taj krilati teret koji propišti kratko između dva pijana sna bez snova, to je onaj plamen za kojim vijekovima uzaludno i na pogrešnim mjestima tragaju dvorski mezimci, junaci okruglih stolova i zvijezde literarnih večeri.
Na tom plamenu izgaraju prodate duše i griju skvrčeni prsti.
Taj plamen je duh literature.
