Što je kazan prazniji, a gladnih usta oko njega više, sve su glasnija
razmišljanja akademskih poduzetnika (čiji se talenat za privređivanje
razvijao uz državne jasle) o nužnosti izlaska na tržište.
Međutim, ne bi li u sjeni tih jasli trebali još jednom preispitati svoje razumijevanje tržišta? Ne bi li se ono, u njihovom slučaju, trebalo ograničiti na akademsku zajednicu, u smislu da se tu konkurentski nadmeću s ravnopravnim kolegama, boreći se da privuku studente kvalitetom časova i smislenošću onoga što predaju? Tu bi se onda mogli nadmetati, u timu svog fakulteta, i s kolektivima drugih visokoškolskih ustanova, nudeći studentima bolje programe, sigurnije zaposlenje, angažman u naučno-istraživačkim projektima, studijske boravke u inostranstvu...
Ali ne. Poduzetni profesor se protiv konkurencije (drugih univerziteta)
bori tako što radi za nju vikendom, ne propuštajući svejedno priliku da
se iščuđava u javnosti procvatu tih provincijskih akademskih tezgi. A
kad jednom i ukoriči svoje naukovanje (na šta ga zakon s vremena na
vrijeme potjera) postaraće se da i tome osigura kupce, služeći se raznim
pijačarskim trikovima ne bi li privolio studente da ga kupe. Primjer s
Pravnog fakulteta, na kojem su studenti na ispit izlazili s novom
kupljenom knjigom profesora ispitivača, koju bi onda on, kao kondukter
tramvajsku kartu, poništavao svojim potpisom, nije najsvježiji ali je
najslikovitiji.
Puno su svježija razmišljanja s filozofskog, da bi se u okviru ove
visokoškolske ustanove trebali pokrenuti, između ostalih, i kursevi
našeg jezika za strance. Te bi kurseve, vjerovatno, trebalo da drže ili
barem vode ili nadgledaju univerzitetski nastavnici i zaposlenici
fakulteta, ne bi li tako sebi i kolegama namakli koju marku više, u
mjesecima koji obećavaju prazan budžet i dodole oko presahlog trezora.
Ali umjesto što se spremaju da zagrizu u hljeb svojih bivših studenata,
koji nemaju izbora nego da preživljavaju na stvarnom tržišta rada i
znanja, ti bi se profesordoktori, za društveni novac uložen u njihove
karijere, mogli prihvatiti važnijeg posla od šopanja stranaca našim
padežima. Naprimjer, rješavanja misterije kako je to uopšte moguće da
svake godine fakultet upisuju sve nepismeniji studenti, nakon što su
prethodno šesnaest godina po tri, četiri ili pet časova slušali predmet
bhs jezik i književnost? Možda su za to krivi loši udžbenici, možda loši
nastavni planovi i programi, možda loši nastavnici (s diplomom
dobijenom od istih profesora) a možda, iza i iznad svega toga,
ideologija kojoj se lingvistika podastrla do grotesknosti. Svakako tu
ima dosta da se kaže, u javnom prostoru, u časopisima i naučnim
tekstovima, čija bi se vrijednost mogla izražavati i u drugoj valuti
osim akademskih bodova. Nešto s tom naukom nije uredu, ako je lingvista
sve više, a pismenih sve manje.
Simo Matavulj počinje svoj roman Bakonja fra Brne, u kojem ismijava neprosvijećenost puka i pokvarenost klera, ovako:
Dalmacija ima: šest biskupa, četiri mitronosna opata, šest kaptola,
deset bogoslovskijeh sjemeništa, četrdeset dekanata, dvjesta devedeset i
sedam parohija, sto trideset i tri kapelanije, sedamdeset i tri
manastira i u njima oko dvije hiljade pet stotina manastirske čeljadi. U
Dalmaciji ima katoličkog naroda oko četiri stotine hiljada duša; ona je
siromašna, te se njezina djeca klanjaju na sve četiri strane svijeta
radi hljeba nasušnoga, pa ko to zna, taj bi mogao reći da u tome
vinogradu gospodnjem prema prostoru zemljišta i broju čokota, ima
rabotnika i odviše.
Više od jednog vijeka kasnije mogla bi se ova slika primijeniti i na akadamsku zajednicu. I tada bi se Matavuljeva ironija ticala i savremenog Bakonje dr-a Brne, koji eto neustrašivo gleda ekonomskoj krizi u oči, spreman da istrči na tržište kao u ring, iz sigurnog zaklona akademskih privilegija, kao dobro utovljen profesionalni bokser protiv slabo uhranjenih amatera.
Izvor: Deutsche Welle