Kreševljaković je kao autor, koautor i scenarist radio na mnogim filmovima, među kojima su Greta (MESS, SAINT), Sjećaš li se Sarajeva (Videoarhiv/Deblokada), Sarajevo (SAGA), Drugi maj (FTV), U potrazi za zemljom slobode (Videoarhiv) itd. Osim toga, objavio je veći broj pjesama, proznih radova, novinskih članaka i historijskih radova u zemlji i inostranstvu.
Trenutno je direktor Međunarodnog teatarskog Festivala MESS, a zajedno sa bratom Seadom je osnovao U. G. Videoarhiv, koji se bavi produkcijom dokumentarnih filmova i promoviranjem kulture, umjetnosti i komunikacije. Bio je direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).
Poslušajte razgovor:
Međunarodni je dan teatra. Kakva je godina iza nas iskustveno bila za tetatar i teatarsku produkciju?
Kao i u svakom iskustvu, i ovdje je bilo ponešto zanimljivo, ali pandemija će ostaviti dosta dubok trag na ono što će biti teatarska umjetnost u budućnosti, ne samo zbog iskustva i straha, nego i zbog finansijskih posljedica. BiH i regija će kao i uvijek na dno staviti ulaganja u kulturu i umjetnost.
Iz perioda lockdowna će ostati nekoliko važnih predstava, jedna od njih je i Osramoćeni, koju je režirao Dino Mustafić u Zemaljskom muzeju i to je bilo posebno iskustvo. Okolnosti su prisilile ljude da izađu u eksterijer. Višegodišnja mana naših teatara je bila to što malo koriste eksterijerne prostore za predstave, tako da su urađene zanimljive i lijepe stvari. U književnosti će ostati mnogo više toga što će zabilježiti ovaj period. S druge strane, ono što je realnost jeste činjenica da je ovo bila katastrofalna godina za teatar i uticaće i na naredne godine, jer će trebati mnogo više od pronalaska vakcine i vakcinisanja, da bi ljudi vratili povjerenje prema zatvorenom prostoru.
Kada je počeo lockdown, prošle godine u ova doba, mnogi su ga usporedili sa opsadom, pa su brzo shvatili da je to poređenje vrlo paušalno i nepošteno.
Ja sam od početka bio protiv tog poređenja. I sada ima ljudi koji to vole porediti. Ono što je fenomen teatra u opsadi i umjetnosti u ratu vezano je za očuvanje života. Ljudi koji su tada kreirali umjetnost, kao i ljudi koji su posjećivali umjetnost su to činili sa motivom da dokažu sami sebi da su još uvijek živi, normalni i da brinu o vlastitom zdravlju, prevashodno mentalnom. U ovoj situaciji organiziranje i prkosno igranje predstava je dovodilo ljudske živote u pitanje. Ono što te dvije stvari objedinjuje jeste iskustvo radikalne situacije. Te dvije situacije su mnogo različite, ali istraživačima umjetnosti će biti zanimljivo da vide kako su ljudi reagirali na ovo. Siguran sam da će iza ovog perioda ostati važna umjetnička iskustva kao bezvremena svjedočanstva o onome u čemu se nalazimo sada. Ovo iskustvo će producirati veliki broj umjetničkih djela koja će pokušavati razumjeti iskustvo pandemije, jer će povući vječna pitanja, kao što su pitanje empatije, odnosa prema drugima i samome sebi. U periodu opsade smo imali kolektivno iskustvo osjećaja napuštenosti, a ovdje smo imali individualno iskustvo gdje smo shvatili da se jako mnogo ljudi plaši ostati sam sa sobom.
U teškim vremenima, umjetnost održava privid normalnosti. Kakva je njena uloga u memorijalizaciji?
U vremenu u kojem živimo, mi smo svakodnevno izloženi agresiji polusvijeta, uglavnom političara, koji nam se iz dana u dan pojavljuju kao konstante koje nas frustriraju. Kao historičar mogu da kažem da će svi ovi ljudi koji nas frustriraju ostati na smetljištu historije i da će biti zaboravljeni. S druge strane, ono što je kreirano o umjetnosti ostaće kao svjedočanstvo o ovome vremenu. U prirodi umjetnosti je memorijalizacija vremena i iskustva. Zbog toga je uloga umjetno neupitna. Sve ono što objektivno ostaje iza nas će ostati kroz umjetnost. Danas dio te umjetnosti ne razumijemo i kritiziramo, ali to što je ovdje nastalo biće svjedočanstvo o svima nama koji u ovom vremenu živimo.
Prošlogodišnje, 60. izdanje Festivala MESS je bilo spremno, pa ste sve morali prebaciti u online okruženje. Kakvo je to iskustvo bilo?
Kad smo shvatili da ne možemo održati festival, mislili smo da će iz mjeseca u mjesec moći igrati po jedna predstava, u ovisnosti od uvjeta. Ali, od oktobra je krenula sve dramatičnija epidemiološka situacija i uspjeli smo odigrati samo jednu predstavu, a dio smo realizirali u online formatu. Međutim, to nije pozorišno iskustvo. Osnova pozorišta je da neko za nekoga nešto igra, a kada nemate za koga, pozorište ne postoji. Najvažnija stvar u svemu ovome jeste želja da se sačuva kontinuitet, jer na ovim prostorima kada izgubite kontinuitet onda postajete još lakša meta da vas neko ukine i kaže da to što radite nije potrebno. Prevashodno iz tog razloga smo nastojali da sačuvamo odnos sa publikom.
Jeste li prošle godine mogli zamisliti da ćete i 61. MESS pripremati online? Koliko je zahtjevno i gubi čar, a koliko je važno u ovakvim okolnosti publici ne uskratiti program?
Gubi čar u potpunosti, ali važno je održavati kontinuitet. Bez obzira što imamo planirani program koji treba da se održi u teatrima, paralelno radimo program u kojem su sve te stvari u online formatu. Nisam pretjerano optimističan da kažem da će situacija do oktobra biti radikalno drugačija, da bi se moglo početi vraćati normalnom životu. Zadržavamo predstave koje se nisu mogle realizovati prošle godine, a ostalih što se tiče, odlučili smo da ih ne objavljujemo, dok ne budemo sigurni kakve će okolnosti i epidemiološka situacija biti. To će biti još jedan festival koji će se održati iz potrebe da se festival kao takav sačuva. Modul memorije počinje 6. aprila, veliki dio programa će biti online, a 30. marta objavljujemo zvanični program.
Narodno pozorište Sarajevo, Festival MESS, Kamerni teatar 55, Sarajevski ratni teatar SARTR i Pozorište mladih Sarajevo će večeras, u 20 sati, na svojim Youtube kanalima i društvenim mrežama emitovati dramsku predstavu Ay, Carmela reditelja Roberta Raponje, a nastalu u produkciji SARTR-a.
