Američki stručnjaci za spoljnu politiku samo služe da bi stvarali eho američkoj imperijalnoj moći. Potreban je veći i širi pogled.
Dio američkog bombardera leži u hramu u selu Fanop, u Laosu. 'Držimo ga ovdje kako bismo podsjećali djecu na ono što se desilo.’
Značajne godišnjice se svečano obilježavaju – japanski napad na američku vojnu luku Pearl Harbor, na primjer. Druge se ignorišu, a često možemo naučiti vrijedne lekcije od njih o tome šta se može očekivati u budućnosti. Ustvari, šta se upravo sada događa.
Ne obilježavamo 50-godišnjicu od odluke predsjednika Džona F. Kenedija da pokrene najdestruktivniji i najubojitiji čin agresije nakon drugog svjetskog rata: invaziju na Južni Vijetnam, kasnije na cijelu Indokinu, ostavljajući milione mrtvih i uništavajući četiri države, sa žrtvama čiji broj nastavlja da raste od dugotrajnih posljedica nekih od najsmrtonosnijih kancerogena upotrebljenih u Južnom Vijetnamu, kako bi se uništilo tlo i usjevi.
Glavna meta je bio Južni Vijetnam. Agresija se kasnije proširila na sjever, zatim na udaljeno ruralno društvo sjevernog Laosa, i na kraju na ruralnu Kambodžu, koja je bombardovana na zapanjujućem nivou svih savezničkih vazdušnih operacija na prostoru Pacifika tokom drugog svjetskog rata, uključujući dvije atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki. U ovom napadu, izvršene su naredbe Henrija Kisindžera – "sve što let i sve što se kreće " – što je bio poziv na genocid koji je rijedak u analima istorije. Ovo se slabo pamti. O ovome se uglavnom malo znalo mimo uskih krugova aktivista.
Kada je invazija pokrenuta prije 50 godina, zabrinutost je bila tako mala da je bilo malo nastojanja da se ona opravda, gotovo ništa više od predsjednikove emotivne izjave da “smo suočeni sa monolitičkom i nemilosrdnom zavjerom širom svijeta koja se oslanja prvenstveno na prikrivena sredstva za širenje svoje sfere uticaja ", i da ako zavjera postigne svoje ciljeve u Laosu i Vijetnamu, “kapija će biti širom otvorena."
Drugdje je dalje upozorio da će "zadovoljna, dekadentna, mekana društva biti pometena na smetljište istorije [i] samo jaka društva … mogu opstati", osvrćući se na neuspjeh američke agresije i terora da slomi nezavisnost Kube.
Do trenutka kada je protest počeo da raste šest godina kasnije, ugledni stručnjak za Vijetnam i vojni istoričar, koji inače nije glasnik mira, prognozirao je da "Vijetnamu kao kulturnom i istorijskom entitetu … prijeti istrebljenje … [jer] … sela bukvalno umiru pod udarima najveće vojne mašine ikad puštene na područje te veličine." Opet je mislio na Južni Vijetnam.
Kada je rat završen nakon osam užasnih godina, prevladavajuće mišljenje je bilo podijeljeno između onih koji opisuju rat kao "plemeniti cilj " koji je mogao biti izvojevan sa više posvećenosti, i na suprotnom kraju, kritičara, prema kojima je to bila “greška” koja se pokazala kao preskupa. Do 1977. godine, predsjednik Karter je izazvao malo pažnje kada je objasnio da “ne dugujemo ništa” Vijetnamu jer je “uništavanje bilo uzajamno”."
Iz svega ovoga se mogu izvući značajne lekcije za današnjicu, čak i mimo drugog podsjetnika da su samo slabi i poraženi pozvani da odgovaraju za svoje zločine. Jedna lekcija je da bismo razumjeli šta se dešava, treba da obratimo pažnju ne samo na kritične događaje u stvarnom svijetu, često izbačene iz istorije, već i na ono u šta lideri i elite vjeruju, bez obzira koliko u tome ima fantaziranja. Druga lekcija je da zajedno sa izletima mašte kojima je cilj da se zastraši i mobiliše javnost (a možda neki i vjeruju u to što govore, uhvaćeni u zamku vlastite retorike), postoji i geostrateško planiranje zasnovano na principima koji su racionalni i stabilni tokom dugih perioda jer su ukorijenjeni u stabilne institucije i njihove bojazni. To je vrijedilo i u slučaju Vijetnama.
Rat u Iraku je poučan slučaj. Prodavao se zaplašenoj javnosti na uobičajenoj osnovi samoodbrane od velike prijetnje opstanku: "jedno jedino pitanje ", izjavili su Džordž Buš i Toni Bler, bilo je da li će Sadam Husein obustaviti svoje programe razvoja oružja za masovno uništenje. Kada je na to jedino pitanje dat pogrešan odgovor, vladina retorika se promijenila bez napora na našu “čežnju za demokratijom ", a obrazovano mišljenje je dužno pratilo taj kurs; rutinski.
Kasnije, kada je veličinu američkog poraza u Iraku bilo teško prikriti, vlada je tiho priznala ono što je svo vrijeme bilo jasno. Od 2007-2008. godine, administracija je zvanično objavila da se konačnim dogovorom mora dopustiti prisustvo američkih vojnih baza i pravo na vojne operacije, i da američki investitori moraju biti privilegovani u bogatom energetskom sistemu – ovi zahtjevi su kasnije nerado napušteni kada su naišli na otpor Iraka. A sve je dobro prikriveno od opšte javnosti.
Mjera američkog pada
Sa ovakvim lekcijama na umu, korisno je pogledati šta je naglašeno u glavnim političkim žurnalima danas. Držimo se najprestižnijih među žurnalima establišmenta. Naslov vrišti sa naslovnice decembarskog izdanja boldovanim slovima: "Je li Amerika gotova?"
Ovako naslovljen tekst poziva na rezanje budžeta za humanitarne misije u inostranstvu koje troše bogatstvo zemlje, kako bi spriječili pad Amerike, što je glavna tema međunarodnog političkog diskursa, obično praćena posljedičnim prelaskom moći na Istok, u Kinu ili (možda) Indiju.
Vodeći članci su o Izraelu-Palestini. Prvi, koji pišu dva visoka izraelska zvaničnika, nosi naslov Problem je palestinsko odbijanje: konflikt se ne može razriješiti jer Palestinci odbijaju da priznaju Izrael kao židovsku državu – time poštujući standardnu diplomatsku praksu, države se priznaju, a ne privilegovani sektori unutar njih. Zahtjev je jedva nešto više od novog sredstva da se otkloni prijetnja od političkog dogovora koji bi ugrozio izraelske ekspanzionističke ciljeve.
Suprotan stav brani jedan američki profesor, u tekstu naslovljenom “Problem je okupacija”. U podnaslovu stoji “Kako okupacija uništava naciju." Koju naciju? Izrael, naravno. Zajedno, tekstovi se nalaze pod naslovom Izrael pod opsadom ".
Izdanje iz januara 2012. godine, sadrži još jedan poziv na bombardovanje Irana, prije nego što bude prekasno. Autor upozorava da u suprotnom postoji opasnost:
"Skeptici u vezi sa vojnom akcijom ne shvataju pravu opasnost koju bi nuklearno-naoružani Iran predstavljao za američke interese na Bliskom istoku i šire. A njihova mračna predviđanja pretpostavljaju da bi lijek bio gori od bolesti – to jest, da bi posljedice američkog napada na Iran bile jednako loše ili još gore od toga da Iran postigne svoje nuklearne ambicije. Ali to je pogrešna pretpostavka. Istina je da bi vojni napad sa ciljem da se uništi iranski nuklearni program, ako se njime pažljivo upravlja, mogao poštediti regiju i svijet veoma stvarne prijetnje i dramatično popraviti dugoročnu nacionalnu bezbjednost u Americi."
Drugi tvrde da bi cijena bila isuviše velika, a neki koji idu u krajnost, čak ističu da bi napad prekršio međunarodni zakon – a tu je i stav umjerenih, koji redovno govore o prijetnjama od nasilja, ako se prekrši povelja UN-a.
Hajde da razmotrimo ove prevladavajuće strahove jedan po jedan.
Američki pad je stvaran, iako apokaliptična vizija odražava poznatu percepciju vladajuće klase da sve što nije potpuna kontrola, postane potpuna propast. Uprkos patetičnom lamentiranju, Amerika ostaje ubjedljivo najdominantnija svjetska sila, bez konkurencije na vidiku, ne samo po vojnim dimenzijama, u kojim je, naravno, Amerika vrhovni vladar.
Kina i Indija bilježe nagli (iako veoma neegalitaran) rast, ali ostaju veoma siromašne zemlje, sa ogromnim unutrašnjim problemima, sa kakvima se zapad ne suočava. Kina je glavni svjetski proizvodni centar, ali uglavnom se radi o pogonima za sklapanje proizvoda za napredne industrijske sile na njegovoj periferiji i za zapadne multinacionalne kompanije. To će se vjerovatno vremenom promijeniti. Manufaktura redovno pruža osnovu za inovacije, često za otkrića, što se sada ponekad dešava i Kini. Jedan primjer koj je impresionirao zapadne stručnjake jeste kinesko preuzimanje rastućeg globalnog tržišta solarnih panela, ne na bazi jeftine radne snage, već koordinisanog planiranja i, sve više, na bazi inovacija.
Ali problemi sa kojima se Kina suočava su ozbiljni. Neki su demografski, razmatrani u listu Science, vodećem američkom naučnom sedmičniku. Studija pokazuje da je stopa smrtnosti naglo smanjena u Kini tokom Maovih godina, “uglavnom kao rezultat ekonomskog razvoja i poboljšanja u obrazovanju i zdravstvu, naročito u vezi sa pokretom javne higijene koji je rezultirao u naglom smanjenju stope smrtnosti od zaraznih bolesti." Ovaj napredak je zaustavljen početkom kapitalističkih reformi prije 30 godina, i od tada je stopa smrtnosti porasla.
Nadalje, nedavni ekonomski rast Kine značajno se oslanjao na demografski bonus, veoma veliki broj radno sposobnog stanovništva. "Ali period ubiranja plodova od ovog bonusa mogao bi uskoro završiti," sa "velikim uticajem na razvoj ": "Višak jeftine radne snage, što je jedan od glavnih faktora kineskog ekonomskog čuda, neće više postojati."
Demografija je samo jedan od mnogih ozbiljnih problema koji predstoje. Za Indiju, problemi su mnogo ozbiljniji.
Ne predviđaju sva velika imena američku propast. Među međunarodnim medijima, nema ozbiljnijeg i razumnijeg od London Financial Times. Nedavno su posvetili cijelu stranicu optimističnim očekivanjima da bi nova tehnologija za izvlačenje fosilnih goriva mogla omogućiti Americi da postane energetski nezavisna, čime bi zadržala svoju globalnu hegemoniju narednih sto godina. Ne pominje se kakvim bi svijetom Amerika vladala u ovom srećnom slučaju, ali ne zbog nedostatka dokaza.
U otprilike isto vrijeme, Međunarodna agencija za energetiku izvijestila je da će, sa naglo rastućim emisijama karbona od upotrebe fosilnih goriva, limit bezbjednosti biti dostignut do 2017. godine, ako svijet nastavi svojim sadašnjim tokom. "Vrata se zatvaraju," glavni ekonomista IEA-a je rekao, i vrlo brzo će biti “zatvorena zauvijek”.
Malo prije nego što je Američka agencija za energiju objavila najnovije vrijednosti emisije karbon dioksida, koje su imale najveći zabilježeni skok do nivoa višeg od najgoreg scenarija koji očekuje Međunarodni panel o klimatskim promjenama (IPCC). To nije iznenadilo mnoge naučnike, uključujući MIT-ov program za klimatske promjene, koji godinama upozorava da su predviđanja IPCC-a suviše konzervativna.
Ovakve kritike na račun predviđanja IPCC-a ne dobijaju bukvalno ni malo pažnje javnosti, za razliku od marginalaca koji negiraju opasnost, a koje podržava korporativni sektor, zajedno sa ogromnim propagandnim kampanjama koje su izbacile Amerikance iz međunarodnog vidokruga negirajući opasnost. Poslovna podrška takođe se direktno prevodi na političku moć. Poricanje je dio katehizma koje mora biti intonirano od strane republikanskih kandidata u farsičnoj izbornoj kamapnji koja je sada u toku, i u Kongresu, oni su dovoljno moćni da zaustave čak i napore da se ispitaju efekti globalnog zagrijavanja, a kamoli da urade išta ozbiljno po tom pitanju.
Ukratko, američka propast može se možda zaustaviti, ako napustimo nadu za dostojanstvenim opstankom – izgledi koji su sasvim realni, imajući u vidu odnos snaga u svijetu.
'Gubitak' Kine i Vijetnama
Ostavljajući ovako neprijatne misli po strani, pogled izbliza na američku propast pokazuje da Kina zaista igra veliku ulogu, kao i u proteklih 60 godina. Pad koji sada izaziva toliku zabrinutost nije nov fenomen. On je prisutan još od kraja drugog svjetskog rata, kada je Amerika imala pola svjetskog bogatstva i neuporedivu bezbjednost i globalni uticaj. Stratezi su naravno bili potpuno svjesni ogromne neravnoteže snaga, i namjeravali su da zadrže takvo stanje.
Glavni stav je izražen sa zadivljujućom iskrenošču u glavnom državnom dokumentu iz 1948 . godine (PPS 23). Autor je jedan od arhitekata “novog svjetskog poretka” današnjice, šef osoblja za stratešku politiku Stejt dipartmenta, ugledni političar i naučnik George Kennan, umjereni mirovnjak u oblasti strateške politike. On je primijetio da je centralni politički cilj da se održi pozicija dispariteta koja je odvojila naše ogromno bogatstvo od siromaštva drugih. Da bi se postigao ovaj cilj, on savjetuje, "Treba da prestanemo pričati o maglovitim i nerealnim ciljevima kao što su ljudska prava, podizanje životnog standarda, i demokratizaciji, i moramo se baviti jasnim konceptima moći, ne dozvoliti da nas spriječe idealistički slogani o altruizmu i svjetskim-dobročinstvima."
Kenan je naročito mislio na Aziju, ali opservacije generalizuju, sa izuzecima, za učesnike u globalnom sistemu kojim upravlja Amerika. Bilo je sasvim jasno da “idealističke slogane” treba isticati kada se obraćate drugima, uključujući intelektualne klase, od kojih se očekuje da ih propagiraju.
Planovi koje je Kennan pomogao formulisati i implementirati uzimali su zdravo za gotovo da će Amerika kontrolisati zepadnu hemisferu, Daleki istok, bivše britansko carstvo (uključujući neuporedive energetske resurse Bliskog istoka), i što je moguće više Evroazije, a, ključno, njegove komercijalne i industrijske centre. Ovo nisu bili nerealni ciljevi, imajući u vidu distribuciju moći. Ali pad je započeo istog trenutka.
Godine 1949., Kina je proglasila nezavisnost, događaj poznat u zapdnjačkom diskursu kao “gubitak Kine” – u Americi, sa gorkim osudama i sukobom oko toga ko je odgovoran za taj gubitak. Terminologija mnogo govori. Moguće je nešto izgubiti samo ako to posjedujete. Prikrivena pretpostavka je bila da je Amerika posjedovala Kinu, po pravu, zajedno sa većinom ostatka svijeta, kako su poslijeratni stratezi uglavnom pretpostavljali.
“Gubitak Kine” bio je prvi veliki korak u “Američkoj propasti”. To je imalo velike političke posljedice. Jedna je bila hitna odluka da se podrže napori Francuske da ponovo osvoji svoju nekadašnju koloniju Indokinu, da i ona ne bi bila “izgubljena”.
Indokina sama po sebi nije bila velika briga, uprkos tvrdnjama o njenim bogatim resursima od strane predsjednika Ajzenhauera i drugih. Strah je bio u vezi sa “domino teorijom” koja se često ismije kada domine ne padnu, ali koja ostaje vodeći princip politike, jer je sasvim racionalan. Da usvojimo verziju Henrija Kisindžera, regija koja ostane bez kontrole može postati “virus” koji će “raširiti zarazu”, uključujući druge koji su krenuli istim putem.
U slučaju Vijetnama, bojazan je bila da bi virus nezavisnog razvoja mogao inficirati Indoneziju, koja zaista ima bogate resurse. A to bi moglo navesti Japan - “superdominu” kako ga je nazvao istaknuti azijski istoričar Džon Dauer – da bude tehnološki i industrijski centar Azije u sistemu koji bi izbjegao uticaj američke moći. To bi značilo, zapravo, da je Amerika izgubila pacifičku fazu drugog svjetskog rata, koji se vodio da bi se spriječio pokušaj Japana da uspostavi takav novi poredak u Aziji.
Način rješavanja ovakvog problema je jasan: uništiti virus i vakcinisati one koji bi se mogli zaraziti. U slučaju Vijetnama, racionalan izbor je bio da se uništi svaka nada o uspješnom nezavisnom razvoju i da se nametne brutalna diktatura u okolnim regijama. Ovi zadaci su uspješno obavljeni – ali čudni su putevi istorije, i nešto slično onome čega su se plašilili od tada se razvija u istočnoj Aziji, na veliku žalost Vašingtona.
Najvažnija pobjeda Indokinineskih ratova desila se 1965. godine, kada je izvršen vojni udar u Indoneziji, potpomognut od strane Amerike, koji je predvodio general Suharto, u kojem su počinjeni masovni zločini, koje je CIA poredila sa onima Hitlera, Staljina i Mao Ce Tunga. O užasnom masovnom pokolju, kako ga je opisao New York Times, izvještavano je objektivno u vodećim medijima, i sa neprikrivenom euforijom.
To je bio "tračak svjetla u Aziji ", kako je poznati liberalni komentator Džejms Reston napisao u listu The Times. Vojni udar je zaustavio prijetnju demokratije, uništavajući političku stranku siromašnih sa masovnom društvenom bazom, i uspostavio diktaturu koja je postigla jedan od najgorih rekorda u kršenju ljudskih prava na svijetu, i stavili bogatstva zemlje na raspolganje zapadnim investitorima. Malo čudi da je, nakon mnogih drugih horora, uključujući gotovo genocidnu invaziju na Istočni Timor, Suharto dočekan od strane Klintonove administracije 1995. godine kao “naš tip momka ".
Godinama nakon velikih događaja iz 1965. godine, Kenedijev-Džonsonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Mekdžordž Bandi izjavio je kako bi bilo mudro da je rat u Vijetnamu tada okončan, sa virusom bukvalno uništenim a primarnom dominom čvrsto na svom mjestu, podržanom drugim diktaturama širom regije koje su takođe bile potpomognute od strane Amerike.
Slične procedure su se rutinski slijedile i drugdje. Kisindžer se naročito pozivao na prijetnju od socijalističke demokratije u Čileu. Ta prijetnja je okončana na drugi zaboravljeni datum, koji su Latinoamerikanci nazvali prvi 9/11, koji je po nasilju i teškim posljedicama daleko nadmašio 9/11 koji se na zapadu obilježava. Surova diktatura je nametnuta u Čileu, a brutalna represija se raširila Latinskom Amerikom, stižući u Centralnu Ameriku pod Reganom. Virusi su izazvali duboku zabrinutost i drugdje, uključujući Bliski Istok, gjde je prijetnja od sekularnog nacionalizma često brinula Britance i američke stratege, navodeći ih da podrže radikalne islamske fundamentaliste da joj se suprotstave.
Koncentracija bogatstva i američka propast
Uprkos ovakvim pobjedama, američki pad se nastavio. Do 1970. godine, američki dio svjetskog bogatstva pao je na oko 25%, otprilike gdje i ostaje, i dalje kolosalan ali daleko ispod onog od kraja drugog svjetskog rata. Do tada, industrijski svijet je bio tripolaran: Sjeverna Amerika, Evropa sa bazom u Njemačkoj i istočna Azija, već tada najdinamičnija industrijska regija, u to vrijeme sa bazom u Japanu, ali do tada već uključujući bivše japanske kolonije Tajvan i Južnu Koreju i, u skorije vrijeme, Kinu.
U otprilike to vrijeme, američki pad je ušao u novu fazu: svjestan samoinicijativan pad. Od 1970-ih, došlo je do značajne promjene u američkoj ekonomiji, kako su se stratezi, privatni i državni, okrenuli finansijalizaciji i izmještanju proizvodnje na druge kontinente, vođeni djelom opadajućom stopom profita u domaćoj proizvodnji. Ove odluke su inicirale začarani krug u kojem je bogatstvo postalo visoko koncentrisano (dramatično u gornjih 0.1% stanovništva), stvarajući koncentraciju političke moći, a time i legislativu da se krug dalje nastavi: oporezivanje i druge fiskalne politike, deregulacija, promjene u pravilima korporativnog upravljanja omogućavajući ogromnu dobit direktorima, i tako dalje.
U međuvremenu, za većinu, stvarne plate su velikim dijelom stagnirale, a ljudi su mogli sastaviti kraj s krajem samo naglo povećanim obimom posla (daleko više nego u Evropi), neodrživim dugom, i ponovo mjehurićima od sapunice iz Reganovih godina, stvarajući papirno bogatstvo koje je neizbježno nestalo kada su mjehurići pukli (a dugove počinilaca su otplatili poreski obveznici). Paralelno, politički sistem se sve više uništavao kako su obje stranke sve dublje ulazile u korporacijske džepove, sa rastućim troškovima izbora – Republikanci do nivoa farse, Demokrate (sada većinom bivši “umjereni republikanci”) ne zaostajući daleko za njima.
Nedavna studija koju je sproveo Institut za ekonomsku politiku, koji je godinama bio glavni izvor pouzdanih podataka o ovim razvojima, pokazuje da će se neuspjeh odraziti samo na jednu klasu. Nema neuspjeha za stratege. Daleko od toga. Politika je neuspjeh samo za veliku većinu, onih 99% u metaforama pokreta Okupirajmo – i za zemlju koja je krenula u propast i koja će nastaviti tim putem sa ovakvom politikom.
Jedan faktor je izmiještanje proizvodnje. Kako ranije pomenuti primjer solarnih panela ilustruje, proizvodni kapacitet pruža osnovu i stumulans za inovaciju vodeći ka višim fazama sofisticiranosti u proizvodnji, dizajnu i inventivnosti. To se takođe premiješta u inostranstvo, to nije problem za gospodare novca koji sve više dizajniraju politiku, ali jeste ozbiljan problem za radne ljude i srednje klase, i prava katastrofa za najugnjetavanije, Afroamerikance, koji nikad nisu pobjegli od nasljeđa robovlasništva i ružnog perioda koji je uslijedio, i čije skromno bogatstvo je bukvalno nestalo nakon kolapsa stambenog balona 2008. godine, pokrećući najnoviju finansijsku krizu, najgoru do sada.
Tekst je preuzet sa www.guardian.co.uk
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić
