<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Noam Čomski : Obamina doktrina

Nedavna čarka između Obame i Putina povodom američke izuzetnosti, opet je potpalila tekuću diskusiju o Obaminoj doktrini: menja li predsednik smer ka izolacionizmu? Ili će svetom ponosno nositi zastavu izuzetnosti? Diskusija je suženija nego što se može pomisliti. Ove dve pozicije imaju značajno zajedničko polazište, kako je to jasno opisao Hans Morgentau, pokretač sada preovlađujuće, nesentimentalne „realističke“ škole međunarodnih odnosa.

16. oktobar 2013, 12:00

Nedavna čarka između Obame i Putina povodom američke izuzetnosti, opet je potpalila tekuću diskusiju o Obaminoj doktrini: menja li predsednik smer ka izolacionizmu? Ili će svetom ponosno nositi zastavu izuzetnosti? Diskusija je suženija nego što se može pomisliti. Ove dve pozicije imaju značajno zajedničko polazište, kako je to jasno opisao Hans Morgentau, pokretač sada preovlađujuće, nesentimentalne „realističke“ škole međunarodnih odnosa.

Morgentau često opisuje Ameriku kao jedinstvenu među svetskim silama, prošlim i savremenim, zbog toga što ima „transcendentnu svrhu“ koju „mora da brani i promoviše“ širom sveta: „poredak jednakosti u slobodi“.

Oba suprotstavljena koncepta „izuzetnosti“ i „izolacionizma“ usvajaju ovu doktrinu i njene razne elaboracije, ali se razlikuju po tome kako je primenjuju. Na jednom kraju je stav koji je predsednik Obama energično zastupao u svom obraćanju naciji 10. septembra: „Ono što Ameriku čini drugačijom je ono što nas čini izuzetnima“, a to je da smo posvećeni akciji, „ponizno ali odlučno“, kada negde nanjušimo nasilje. Gotovo sedam decenija Sjedinjene države su temelj globalne bezbednosti“, što je uloga koja je „važnija od stvaranja međunarodnih dogovora i podrazumeva njihovo sprovođenje.“

Doktrina izolacionizma, sa druge strane, smatra da sebi više ne možemo da priuštimo plemenitu misiju u kojoj jurcamo okolo da gasimo požare koje drugi potpaljuju. Ozbiljno se shvata upozorenje koje je pre 20 godina izneo kolumnista Njujork tajmsa, Tomas Fridman, da „skoro potpuno prepuštanje naše spoljne politike idealizmu“ može dovesti do toga da zanemarimo sopstvene interese zbog posvećenosti potrebama drugih.

Između ove dve krajnosti besni rasprava o spoljnoj politici. Na periferiji debate, neki posmatrači odbacuju zajedničke pretpostavke, ukazujući na istorijske podatke: na primer, na činjenicu da je „gotovo sedam decenija“ Amerika predvodila svet u agresiji i subverziji – zbacivanjem izabranih vlada i nametanjem kriminalnih diktatura, podržavanjem užasnih zločina, podrivanjem međunarodnih dogovora, ostavljajući za sobom krvave tragove, uništenje i bedu.

Za ta zabludela stvorenja Morgentau ima objašnjenje. Kao ozbiljan intelektualac, uočio je da je Amerika uporno narušavala svoju „transcedentnu svrhu“. Ali izneti ovu primedbu, objašnjava on, znači počiniti „grešku ateizma koji vrednost religije poriče na sličnoj osnovi“. „Stvarnost“ je ova transcedentna svrha Amerike, a konkretni istorijski primeri su puka „zloupotreba stvarnosti“.

Ukratko, „američka izuzetnost“ i „izolacionizam“ pretežno se shvataju kao taktičke varijacije svojevrsne sekularne religije, izvanredno sveobuhvatne, koja uobičajenu versku ortodoksiju nadilazi u toj meri da ju je teško i opaziti. Budući da nema zamislive alternative, ova vera se prihvata refleksno.

Drugi ovu doktrinu izražavaju sirovije. Jedna od Reganovih ambasadorki pri Ujedinjenim nacijama, Džin Kirkpatrik, izmislila je novu metodu za odvraćanje od kritikovanja državnih zločina. Tako oni koji ih ne odbacuju kao obične „zablude“ i „naivnost“, mogu biti optuženi za „moralnu relativizaciju“ – jer tvrde da se Sjedinjene države ne razlikuju od nacističke Nemačke, ili bilo kog aktuelnog demona. Ovaj izum se danas široko koristi za zaštitu moći od kritike.

Čak se i ozbiljna intelektualna elita prilagodila. Tako u novom izdanju časopisa Diplomatska istorija Džefri A. Engel razmatra značaj istorije za kreatore politike. Engel se poziva na Vijetnam, čija lekcija „u zavisnosti od političkih uverenja“ glasi ili „izbegavanje živog blata eskalirane intervencije, izolacionizam, ili potreba da se vojnim zapovednicima osigura sloboda upravljanja operacijama, bez političkog pritiska“ – dok smo sprovodili našu misiju donošenja stabilnosti, jednakosti i slobode uništavanjem tri države i ostavljajući milione leševa za sobom. Žrtve Vijetnama bitne su i danas zbog kampanje hemijskim oružjem koju je predsednik Kenedi tamo započeo – kada je američka podrška ubilačkim diktaturama eskalirala u napad svim sredstvima, što je najteži slučaj agresije za tih Obaminih „sedam decenija“.

Drugo „političko uverenje“ je lako zamisliti: bes Amerikanaca kada Rusi napadnu Avganistan ili kada Sadam Husein napadne Kuvajt. Ali sekularna religija nam zabranjuje da sebe merimo istim aršinom.

Jedan od mehanizama samozaštite je lament nad posledicama kada propustimo da se uključimo u akciju. Tako komentator Njujork tajmsa Dejvid Bruks, razmatrajući potonuće Sirije u horor „nalik onom u Ruandi“, zaključuje da tu postoji dublji problem nasilja između Sunita i Šiita koje razara region. Ovo nasilje je svedočanstvo neuspeha „skorašnje američke strategije povlačenja sa ostavljanjem što manje tragova za sobom“ i odricanja od onoga što bivši spoljnopolitički službenik Gari Grapo zove „moderatorski uticaj američke vojske“.

Oni koje „zloupotrebljavaju stvarnosti“ – to jest činjenice – još uvek nas dovode u zabludu i treba da se prisete da je nasilje između Sunita i Šiita proisteklo iz najgoreg zločina agresije u novom milenijumu: američke invazije na Irak. A oni opterećeni još bogatijim pamćenjem setiće se da su okrivljeni u Nirnbergu bili osuđeni na smrt vešanjem, jer je prema presudi Tribunala agresija „najteži međunarodni zločin koji se od ostalih ratnih zločina razlikuje po tome što u sebi sadrži celokupno akumulirano zlo“.

Slični lament sadrži i proslavljena studija Samante Pauer, nove američke ambasadorke u Ujedinjenim nacijama. U svojoj knjizi Problem iz pakla: Amerika u doba genocida, Pauer piše o zločinima drugih i našoj neadekvatnoj reakciji. Čitavu rečenicu posvetiće jednom od nekoliko slučajeva iz pomenutih sedam decenija, koji bi se zaista mogao oceniti kao genocid: invazija Indonezije na Istočni Timor 1975. Tragično, ali Sjedinjene države su tada „odvratile pogled“, piše Pauer.

Danijel Patrik Mojnihan, njen prethodnik na mestu ambasadora pri UN u vreme invazije na Timor, ovo pitanje shvata drugačije. U svojoj knjizi Opasno mesto, on ponosno opisuje kako je Ujedinjene nacije smatrao „potpuno neefikasnima u nameri da okončaju agresiju, jer su Sjedinjene države želele takav ishod.“

I zaista, daleko od toga da je odvratio pogled, Vašington je dao zeleno svetlo indonežanskim snagama i smesta ih opskrbio smrtonosnom vojnom opremom. Amerika je sprečila pokušaje Saveta bezbednosti UN da preduzme neku akciju, i nastavila da pruža podršku agresorima i njihovim genocidnim delima, uključujući i zločine iz 1999, sve dok ih predsednik Klinton nije zaustavio – što se moglo uraditi u bilo kom trenutku tokom prethodnih 25 godina.

Ali to je tek puka zloupotreba stvarnosti.

Moglo bi se tako ređati do u beskraj, ali je uzalud. Bruks je u pravu kada insistira da pogledamo dublje od užasnih događaja koji se odvijaju pred nama, da bismo razmislili o procesima i lekcijama. Među njima, nema urgentnijeg zadatka od napora da se oslobodimo religioznih doktrina, koje stvarne događaje iz istorije guraju u zaborav i time nam osnažuju temelje za buduće „zloupotrebe stvarnosti“.


In These Times, 09.10.2013.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 16.10.2013.