<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Novinarka Milanka Kovačević za BUKU: Mi smo društvo neslobodnih ljudi

SLOBODA

Mi smo društvo neslobodnih ljudi. Ljudi koji su od svojih sloboda odustali zarad nekog prozaičnog interesa. Ljudi koji su spremni da se, zbog minimalne plate ili neke druge usluge, odreknu slobode govora.

03. maj 2019, 1:38

 

Povodom Svjetskog dana slobode medija koji se danas obilježava razgovaramo sa novinarima, urednicima i medijskim radnicima o stanju u medijima, slobodi medija i radu u novinarstvu u BiH.

Razgovaramo sa novinarkom Milankom Kovačević iz Gacka.

Milanka, koliko su mediji kod nas slobodni?

Mi smo društvo neslobodnih ljudi. Ljudi koji su od svojih sloboda odustali zarad nekog prozaičnog interesa. Ljudi koji su spremni da se, zbog  minimalne plate ili neke druge usluge, odreknu slobode govora. U takvom društvenom kontekstu, teško je govoriti o slobodi medija kao takvoj. Imamo, rekla bih, medije koji nastoje da sačuvaju dignitet profesije i to čine na sopstvenu štetu. Njih je sve manje, a što ih je manje, pritisak je veći. I imamo medije čiji informativni program vređa elementarnu inteligenciju. Oni imaju resurse i ne libe se da ih koriste u punom kapacitetu kako bi celokupnu javnost bombardovali informacijama koje nemaju suštinski značaj za kvalitet života ljudi. Zato su nam udarne vesti parastosi. Zato nam se, dok se zemlja rastače,  nameću teme koje smo trebali da završimo pre četvrt veka.

Koliko je sloboda medija važna za razvoj društva?

Ona je od krucijalnog značaja. Floskula da su mediji sedma sila, u suštini je tačna. Mediji imaju ogromnu snagu da pokrenu društvene procese, da animiraju ljude. Nama sada trebaju i humanizam i renesansa. Da se čovečnost, empatija i solidarnost vrate u društvo, ali i da napokon izađemo iz kaljuge. Mejnstim mediji, na žalost, tu kaljugu promovišu ne samo kao najbolji, nego i kao jedini dozvoljen način življenja. U tom smislu, izostaje podrška javnosti, dakle građana. Podatak da svaki peti građanin BiH opravdava nasilje nad novinarima poražavajući je. Teško društvu u kome su mediji tretirani kao neprijatelji. Ono je sebe osudilo na konzervaciju i tiho umiranje. To nam se trenutno dešava.

Koji su najveći problemi?

Mislim da je najveći problem to što je država privatizovana i ne postoje institucije. One, su naravno, formalno tu, najviše kao korisnici budžeta, ali činjenica da se najvažnija pitanja rešavaju na stranačkim sastancima ili na privatnim ručkovima, da je integritet zemlje klizna kategorija, a korupcija poželjan model ponašanja, obesmišljavaju nastojanja novinara da skrenu pažnju javnosti na nepravilnosti. Da javni novac troši kao privatni, da prirodne resurse rasprodaju, da je jedna opšta pljačka na delu, moćnici u ovom društvu više ne moraju ni da kriju. Jer, stvarnost pokazuje, da za njih sankcija ne postoji.

Sa kojim problemima se najčešće susrećeš u svom radu što bi apelovala da se promeni?

Mislim da su najveći problemi u poslu novinara netransparentnost na svim nivoima i oglušivanje institucija i preduzeća o Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Novinari uglavnom nemaju resurse da svoja prava ostvare na sudu, čega su ovi drugi svesni. Zato prosto odluče da vas isključe, da ne odgovaraju na vaša pitanja. Sa druge strane, stručni ljudi svih profila su se povukli pred politikom, pa ćete teško naći nekoga ko je spreman javno da se suprotstavi nepravilnostima u svom okruženju. Stvarnost pokazuje da mi nemamo ni akademsku zajednicu koja bi se svojim autoritetom založila za očuvanje društva. Posebna priča su zvaničnici koji nemaju odgovornost za javno iznet stav. Imate predsednike, ministre, premijere, direktore čije su izjave lišene elementarne istine. Uvek sam u dilemi da li prenošenjem i sami učestvujemo u njihovoj promociji. Jer, bez obzira na kontra-argument, oni ostaju nesankcionisani u svojoj laži, a osionost im skoči za koji stepen. Na tom putu smo sada daleko odmakli.