<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

O intelektualnim mediokritetima

RAJT MILS

Danas je karakterističan pripadnik viših krugova, intelektualni mediokritet, ponekad savestan, ali ipak mediokritet. Njegova inteligencija se otkriva samo time što povremeno shvata da nije dorastao odlukama s kojima ponekad smatra da je pozvan da se suoči

15. august 2019, 1:54

 

Nekad davno, u početku postojanja Sjedinjenih Američkih Država, poslovni Ijudi su istovremeno bili i kulturni Ijudi: elita moći i elita kulture su se u znatnoj meri podudarale, a tamo gde se nisu spajale u istoj osobi, često su se podudarale u smislu društvenih krugova. U okviru učene i delotvorne javnosti, znanje i moć bili su u uspešnom dodiru. Šta više, ta klasična javnost je odlučivala o mnogo čemu što se tada ostvarivalo.

                                                                                          *

Do sredine dvadesetog veka američka elita je postala sasvim drukčija vrsta ljudi od onih koji bi na bilo kom razumnom osnovu mogli da se smatraju kulturnom elitom ili, što se toga tiče, ljudima s izgrađenom senzibilnošću. U vladajućim krugovima znanje i moć nisu ujedinjeni: i kad Ijudi od znanja dođu u dodir s ljudima od moći, oni im ne prilaze kao ravnopravni, već kao unajmljeni Ijudi. Elita moći, bogatstva i slave nije elita kulture, znanja i senzibilnosti. Šta više, one i ne dolaze u dodir jedna s drugom, iako se banalizovane i razmetljive granice ova dva sveta podudaraju u svetu slave.

Većina ljudi smatra da oni najmoćniji i najbogatiji istovremeno imaju najviše znanja ili čak da su najpametniji. Takve ideje podržavaju mnogobrojne male parole o onima “koji daju lekcije zato što sami ne mogu da čine ono o čemu govore” i “kad si tako pametan, zašto nisi bogat?” Ali takva mudrijašenja znače da oni koji se njima koriste smatraju da su moć i bogatstvo suverene vrednosti za sve Ijude, a naročito za “pametne Ijude”. Oni pretpostavljaju da se znanje isplati da na takav način, ili da bi bar trebalo tako da bude, i da je prava provera znanja baš to isplaćivanje znanja. Moćni i bogati moraju da budu judi koji najviše znaju; inače, kako bi bili ono što su? A smatrati da oni koji su stekli moć moraju da budu “pametni”, znači reći da moć jeste znanje. Reći da oni koji su stekli bogatstvo moraju da budu pametni, znači zaključiti da bogatstvo jeste znanje.

Ove pretpostavke otkrivaju nešto što je istinito: da su obični Ijudi čak i danas skloni da bogastvo pravdaju znanjem i sposobnošću. Takve pretpostavke otkrivaju i nešto što se dogodilo onoj vrsti iskustva u koju se pretvorilo znanje. Znanje se više ne smatra idealom već oruđem. A u društvu moći bogatih, znanje se ceni kao oruđe moći i bogatstva, a naravno i kao ukras razgovora, poslastica kviz-programa.
Ono što znanje znači za čoveka (razjašnjava šta je on i oslobađa njegove moći) - to je lični ideal znanja. Ono što znanje znači za civilizaciju (otkriva njeno ljudsko značenje i oslobađa ga) - to je društveni ideal znanja. Danas su se, međutim, lični i društveni ideali znanja podudarili u značenju: pametnom čoveku pomaže da napreduje a mudroj naciji daje kulturni prestiž, ovenčavajući moć autoritetom.


Znanje retko daje moć čoveku koji ga poseduje. Ali pretpostavljeno, tajno znanje nekih Ijudi koji grabe moć i koriste se tim znanjem vrlo slobodno, ostavlja posledice na druge ljude koji nemaju moć odbrane. Znanje, naravno, nije ni dobro ni loše, niti je dobra ili loša njegova primena. “Loši ljudi stišu znanje isto toliko brzo kao i dobri Ijudi”, pisao je Don Adams, “te se nauka, umetnost, ukus, razum i književnost koriste i u nepravedne i u pravedne ciljeve.” To je pisano 1790. god. i danas imamo mnogo razloga da verujemo da je takvo mišljenje tačno.

Problem znanja i moći jeste i uvek je bio problem odnosa Ijudi od znanja i Ijudi od moći. Pretpostavimo da danas u Americi treba da odaberemo stotinu moćnih ljudi iz svih oblasti moći i da ih postrojimo u jedan red. Zatim treba da odaberemo stotinu Ijudi s najviše znanja iz svih oblasti drusštvenog znanja i da ih postrojimo. Koliko će istih ljudi biti u jednom i u drugom redu? Naravno, naš izbor bi zavisio od toga sta podrazumevamo pod znanjem a sta pod moći - naročito šta podrazumevamo pod znanjem. Ali ako podrazumevamo ono što izgleda da te reči znače, danas bismo svakako nasli mali broj ljudi u Americi koji bi pripadali obema grupama, a svakako bismo mogli da ih nađemo mnogo više u doba kad je ova nacija bila osnivana. Jer u osamnaestom veku, čak i u ovoj kolonijalnoj predstraži, Ijudi od moći težili su znanju, a ljudi od znanja se često nalazili na moćnim položajima. U tom pogledu smo, verujem, doživeli žalosno opadanje.

Retko su znanje i moć sjedinjeni u istoj osobi; ali Ijudi od moći se stvarno okružuju ljudima koji nešto znaju ili bar ljudima koji imaju iskustva u dovitljivom poslovanju. Čovek od znanja nije postao kralj-filozof; ali je često bivao savetodavac, i to savetodavac čoveku koji ne liči ni na kralja, ni na filozofa. Nije prirodno da tokom svoje karijere Ijudi od znanja sreću ljude od moći. Veze između univerziteta i vlade su slabe, a kad do njih i dodje, čovek od znanja se pojavljuje kao “stručnjak”, što obično znači kao najmljeno tehničko lice. Kao i većina drugih u ovom društvu, i čoveku od znanja zavise sredstva za život od zaposlenja, što danas predstavlja osnovnu sankciju kontrole mišljenja. Tamo gde napredovanje zahteva dobro mišljenje onih moćnih drugih, njihovi sudovi postaju glavni predmet brige. Prema tome, ukoliko intelektualci neposredno služe moći - u hijerarhiji zaposlenja - oni to često čine neslobodno.

Danas je karakterističan pripadnik viših krugova, intelektualni mediokritet, ponekad savestan, ali ipak mediokritet. Njegova inteligencija se otkriva samo time što povremeno shvata da nije dorastao odlukama s kojima ponekad smatra da je pozvan da se suoči. Ali on takva osećanja obično zadržava za sebe, dok su njegove javne izjave bogobojažljive i sentimentalne, nepokolebljive i hrabre, vedre i prazne u svojoj univerzalnoj opštosti. On prihvata samo skraćene i vulgarizovane, prethodno svarene i uglačane ideje. On je vođa doba memoranduma i izveštaja. On dobija izveštaje, ali ne duže od jedne strane; on radije govori telefonom nego što piše pisma ili vodi razgovore.

Ističući nepametnost i mediokritet poslovnih ljudi ja, naravno, ne mislim da ti ljudi ponekad nisu inteligentni, mada im inteligencija ni u kom slučaju automatski ne pripada. Međutim, ne radi se prvenstveno o raspodeli “inteligencije” - kao da je inteligencija nešto homogeno, čega može da ima manje ili više. Radi se više o kvalitetu uma, kvalitetu koji zahteva procenjivanje suštinske racionalnosti kao ključne vrednosti u čovekovom životu, u karakteru i ponašanju. To procenjivanje nedostaje američkoj eliti moći. Njegovo mesto zauzima “uticaj” i “mišljenje”, što u njihovom proslavljenom uspehu vredi mnogo više od bilo kakve prefinjenosti uma i snage intelekta.

                                                                                          *

Kao tip drustvenog coveka, intelektualac nema neki politicki smer, ali rad svakog coveka od znanja, ako je zaista takav, ima sasvim odredenu vrstu politickog znacaja: njegova politika je na prvom mestu politika istine, jer mu je duznost odrzavanje adekvatne definicije stvarnosti. Ukoliko je politicki vest, glavno nacelo njegove politike je da otkrije istinu gde god moze, ida je saopsti pravim Ijudima u pravo vreme i na pravi nacin. Ili, izrazeno negativno: da javno pobija ono sto zna da nije istinito, pa makar pobijao bilo ciju izjavu; bilo da se radi o neposrednoj lazi ili o lazi zbog omaske, o sluzbenoj tajni ili o slucajnoj gresci. Intelektualac treba da bude moralna savest svog drustva, bar u pogledu vrednosti istine, jer u krajnoj liniji to jeste njegova politika. Isto tako, on treba da bude zaokupljen pokusajem da sazna ta je stvarno a sta je nestvarno.

Moc i vlast sadrie stvarno donocenje odluka. One obuhvataju i legitimaciju moci i odluka putem doktrtine, a obicno i sjaj i slavu, olicenja onih mocnih. Intelektualci, kao i umetnici, postaju politicki znacajni u vezi s legitimacijama i olicenjima moci i odlucivanja.
Intelektualni rad je na bezbroj nacina vezan za moc, a izmedu ostalog i sledecim cinjenicama: pomocu ideja covek moze da podrzava ili opravdava moc, pokusavajuci da je pretvori u zakonitu vlast; pomocu ideja vlast moze i da se omalovazi, da se svede samo na moc, da se diskredituje kao samovoljna ili kao nepravedna. Uzivaoci moci putem ideja mogu da se prikriju ili izloze pogledu. A pomocu ideja koje su vise hipnoticke prirode, mada frivolnog izgleda, moze da se odvrati paznja od problema moci i vlasti i drustvene stvarnosti uopste.

                                                                                          *

Ma sta drugo bio, intelektualac svakako predstavlja coveka koji postavlja ozbiljna pitanja, a ako je i politicki intelektualac, postavlja pitanja o onima koji imaju moc. Ako pitate gde je mesto intelektualcu, onda morate da odgovorite da on pre svega pripada onoj manjini koja je otpocela veliku raspravu o racionalnom umu, veliku raspravu koja se vodi - jace ili slabije - jos odkad je pre nekih dve hiljade godina zapadno drustvo nastalo u malim zajednicama Atine i Jerusalima. Ova velika rasprava nije neka neodredena oblast u kojoj se ucestvuje - makar i kao manje znacajan ucesnik - vec je to pocetak svakog vrednog osecanja pripadanja, to je kljuc za jedinu vrstu pripadanja koju slobodni ljudi u nase doba mogu da imaju. Ali ako ho- cemo da joj pripadamo, treba da pokusamo da zivimo onako kako to ona zahteva od nas. A ona pre svega zahteva da odrzavamo culo za nju. A bas sada, u ovom trenutku Ijudske istorije, to je prilicno tesko.

                                                                                          *

Demokratski čovek pretpostavlja postojanje javnosti, i u svojoj retorici tvrdi da ta javnost predstavlja samo sedište suvereniteta. Zameramo gospodinu Vilsonu njegovog boga i njegove stručnjake zato sto u svom tvrđenju izričito pobija dve stvari koje su nužne za demokratiju: javnost koja poseduje znanje i ume da se izražava, i političke vođe koji ako nisu razumni ljudi, bar su razumno odgovorni postojecoj obavestenoj javnosti. Demokratski poredak Ijudskih poslova postoji samo tamo gde se javnost i vodje odazivaju i gde su odgovorni, a takav poredak je moguc samo kad znanje ima opsti znacaj. Samo onda kad ima autonomnu osnovu, nezavisnu od moci ali cvrsto vezanu za nju, um moze da primeni svoju snagu u uoblicavanju Ijudskih poslova. Takav polozaj je demokratski moguc samo kad postoji slobodna i obavestena javnost kojoj mogu da se obrate uceni Ijudi i prema kojoj su zaista odgovorni ljudi od moci. Takva javnost i takvi ljudi - bilo od moci ili od znanja, nisu sada u nadmocnosti, pa prema tome sada u Americi znanje nema demokratski znacaj.


Iz knjige ‘Znanje i moc’, Rajt Mils  (Vuk Karadzic, Beograd 1966, str.24/33)
(C. Wright Mills on Knowledge, Power, and the Moral Duty of the Intellectual)