Istinita, jer pojedinac zaista ne može da promijeni svijet. Pogrešna, jer niko nije rekao da morate i trebate da mijenjate svijet.
Meša Selimović u Tvrđavi postavlja pitanje ‘šta može jedan čovjek, šta može i stotina? Jedan pijetao, milion spavača.’ Iako na prvu zavodljiva, meni je ova ideja uvijek nekako djelovala pogrešna, iz prostog razloga što nije u poptunosti jasno zašto jedan pijetao uopšte treba da budi milion spavača. To su pretjerano velika očekivanja stavljena pred jednu životinju koja će nas — kao i sva velika očekivanja u životu — neminovno samo razočarati.
Bilo kako bilo, za redove koji slijede, nije uopšte presudno da li je ova misao tačna ili netačna. Fascinantna je sama po sebi, jer vjerujem da zapravo ocrtava ključnu razliku između ‘nas’ i ‘njih’, a to je način na koji gledamo na promjene i našu individualnu ulogu u njima.
Kada govorim o drugima, mislim na sva napredna društva ovog svijeta— od Japana do Švedske. U tim društvima, kao da se pojedinci vode skroz drugačijom matematikom promjena koja se sastoji od bezbroj sitnih koraka koji u zbiru i u konačnosti dovode do željenog ishoda. To otprilike izgleda ovako:
Promjena = x1 + x2 + x3 + x4 + x5 ... + x100 + x101 + x102 + x103+ x104 + x105 ... + x1001 + x1002 + x1003 + x1004 + x1005 ... + x10001 + x10002 + x10003 + x10004 + x10005 ... + x100001 + x100002 + x100003 + x100004 + x100005 ... + x1000001 + x1000002 + x1000003 + x1000004 + x1000005 ... + x3531159
Kod nas se, s druge strane, na promjene gleda kao na zbir manjeg broja, ali zato neuporedivo većih koraka, ili nekako ovako:
Promjena = X1 + X2 + X3
Iako vjerovatno zvuči banalno, ovo ima nemjerljivo velike posljedice, prosto jer drugačije shvatate vašu ličnu odgovornost prema zajednici u kojoj živite.
U prvom slučaju ćete se voditi primjerom i raditi stvari koje možda neće promijeniti svijet, ali će dati mali doprinos svijetu oko sebe. Bivate, dakle, promjena koju želite da vidite da posudim čuvene Gandhieve riječi. Ovim je vjerovatno bio vođen i Zoran Đinđić kada je poslije dugo godina u Njemačkoj etiku individualne odgovornosti prepoznao kao temeljnu vrijednost zapadnoevropske civilizacije.
U drugom, našem, slučaju ste u potpunosti oslobođeni odgovornosti, jer sasvim opravdano rezonujete da je svaki vaš čin samo kap u moru koja ionako ništa neće promijeniti. Pošto je svaki čin uzaludan, ništa nije vrijedno našeg truda i to prosto biva zvijezda vodilja. Sve što nam ostaje je da se nadamo da će se nekako, nekada, negdje, nešto promijeniti, što u svakom slučaju biva izvan našeg domašaja.
Konkretnije, zbog ovakvog pogleda na svijet se kod nas ne izlazi na izbore, auto se pali do granapa, a opušci i žvake se bacaju na pod. I zaista, individualno gledajući, svaki ovaj čin ima zanemariv uticaj na svijet i okoliš koji neće zbog nas postati ni sekundu gori. Iste ove stvari ‘oni’ u većini slučajeva zapravo ne rad tj. rade upravo suprotno.
Recikliranje je dobar primjer, mada znam da ima puno boljih i uvjerljivijih (prosto meni trenutno ne pada na pamet). Bez ikakve sumnje i individulno gledajući, odvajanje plastičnog, staklenog i ostalog otpada stvarno neće spasiti planetu. Isto tako možete upaliti sva svjetla u svim prostorijama i nikada ih ne ugasiti — svijet i okoliš ih neće osjetiti.
Ali baš zato što većina ljudi razmišlja na ovaj način, rezultat biva poguban. I baš zato što druga društva uvijek polaze od sebe, rezultat biva zadivljujući.
Ako kod nas odlučite da radite nešto slično i da vodite primjerom, ljudi će vas u pravilu gledati kao naivnu budalu, rijetko vrijednu divljenja, češće vrijednu sažaljenja.
Eto, to je to - od svih otpjevanih i ižvakanih razlika između ‘nas’ i ‘njih’, za mene ovo biva najveća, najfascinantnija i najbolnija.
I šta onda da se radi? Kako i mi možemo postati kao oni?
Prvi korak, vjerovatno leži u tome da zaboravimo na ovo ‘mi’ i fokusiramo se isključivo na ‘ja’.
Njemački sociolog Ralf Dahrendorf je jednom rekao da je potrebno šest mjeseci da zamijenite politički sistem, šest godina da transformišete ekonomski sistem, a šezdeset godina da promijenite društvo. Društvo, dakle, teško da možete i trebate mijenjati. Sve i da možete, ništa nije vrijedno šezdeset godina vašeg života i tačka.
Ali ono što definitivno možete je da svaki dan vaš mikrokosmos učinite barem malo boljim. Puno malih ljudi, koji na puno malih mjesta, čine puno malih stvari mogu promijeniti lice svijeta, glasi jedna afrička poslovica.
I stvarno je fascinantno šta nekolicina organiziranih i odlučnih ljudi može da napravi. Sarajevski Muzej ratnog djetinjstva je jedan od najsvjetlijih nedavnih primjera, koji je uz to možda i stvarno došao blizu da promijeni barem mali dio svijeta.
Ali stvarno ne morate da ciljate tako visoko. Mary Anne Evans (poznatija kao George Eliot) je jednom zapisala da rastuće dobro ovog svijeta i činjenicu da nije sve tako naopako sa nama, djelimično dugujemo nehistorijskim djelima i ‘običnim’ ljudima koji su vjerno živjeli povučene živote i čija groblja niko danas ne posjećuje.*
Za sve vas koji zamišljate bolju budućnost, ali ne znate gdje da počnete, nije važno da li možete naći neku političku stranku vrijednu vaše podrške. Prosto nađite neki problem do kojeg vam je stalo i organizaciju koja se time bavi. Postoje, na primjer, aplikacije koje korisnicima pametnih telefona omogućavaju da naglas čitaju priče i pjesme koje se potom pretvaraju u audio knjige za osobe sa oštećenim vidom. Ako takva aplikacija ne postoji kod nas, napravite je i svijet je već postao bolje mjesto za život.
Govoreći o rastu nejednakosti u 20. stoljeću, Joseph Stiglitz je jednom rekao da je ona ista kao da posmatrate travu kako raste — ne uočavate promjene iz dana u dan, ali poslije nekog perioda prosto vidite da se nešto promijenilo. Eh, isto je i sa ovim sićušnim koracima.
Znam, nije sve baš tako lako. Problem je što za sve ovo što pokušavam da izložim treba puno vremena i što čak i onda kada vidite promjenu, nemate nužno osjećaj da ste baš vi doprinjeli tome. To je neizmjerno demotivirajuće, iz prostog razloga što svaka osoba voli da vidi plodove svog truda i rada. Postoji velika vjerovatnoća da vaše odricanje niko neće primijetiti, niti vam se ikada zahvaliti i tu nažalost ne mogu da ponudim nikakvu utješnu riječ.
Sve što možete je da vjerujete da će neko slijediti vaš primjer, ili da eventualno uvjerite ljude oko sebe da ga slijede. To je sve.
Jednom prilikom kada sam izložio kraću verziju ove ideje, rečeno mi je da sam naivan. Vrlo vjerovatno, ali prosto ne vidim šta je alternativa.
Želio bih da odem korak dalje i da dodam da ne samo što vjerujem da se dobra djela sabiraju i da je to najvjerovatniji uzrok društvenih promjena, već i da postoji neki momenat nakon kojeg počnu da se multipliciraju, što znači da konačna, ljepša slika odjednom samo bukne.
‘Sve vaše misli, sve sjemenje koje ste posijali i koje ste možda već i zaboravili uhvatit će korijen i izrasti i ko je dobio od vas, daće drugom. I otkud možete znati koliki će biti vaš udio u budućem rješavanju sudbine čovječanstva?’ Ovo je iz Idiota Dostojevskog i ujedno predstavlja jednu od najljepših ideja koje poznajem.
Meni su prodavači u granapu osmijehom znali uljepšati dan, jednako kao što su mi ga znali pokvariti nekim bezobrazlukom. Barem jedan dio te lijepe energije, ili frustracije bih potom prenio na ljude oko sebe, a oni nastavili niz. Možda počnite o dobrim djelima, iskrenim osmijesima i lijepim riječima gledati kao na neki zarazni virus koji se širi.
Jeste li ikada razmišljali o zijevanju, pita Malcolm Gladwell? Zijevanje je iznenađujuće moćan čin. Samo zato što ste pročitali riječ ‘zijevanje’ u prethodne dvije rečenice — i dodatna dva ‘zijevanja’ u ovoj rečenici — dobar broj vas će vjerovatno zijevnuti u narednih nekoliko minuta. Ako ovo upravo čitate na javnom mjestu i zijevate, postoji vjerovatnoća da će dobar dio ljudi koji su vas vidjeli također zijevnuti… Neki ljudi su vas možda samo čuli kako zijevate, da bi potom i sami zijevnuli, što je sasvim novi vid zaraze… I konačno, kako čitate ovo, neko od vas je možda pomislio — ma kako nesvjesno i prolazno — da je umoran. To onda znači da zijevanje može biti i emotivno zarazno. Samo zato što sam napisao riječ ‘zijevanje’ u stanju sam da usadim neki osjećaj u vašoj glavi. Baš moćno, zar ne?
Ono što hoću da kažem je da svaka vaša riječ podrške, svaki vaš osmijeh pravi neku razliku, premda nikada nećemo biti u mogućnosti da mjerimo kako se dobra djela umnožavaju.
Svijet je lonac u kojem se stalno kuha nešto veliko, napisala je Elif Šafak. Šta, još ne znamo, ali sve što činimo, osjećamo ili mislimo su sastojci u toj mješavini.
Trebamo se zapitati šta mi lično dodajemo u lonac. Dodajemo li ozlojeđenost, neprijateljstvo, bijes ili nasilje? Ili pak dodajemo ljubav i sklad?
Preuzeto sa: www.inkrementalno.blog
__________
[*] Slavoj Žižek je jednom prilikom upozoravao kako se ljudi zadovoljavaju malim koracima (recikliranjem, ili kupovinom ‘fair trade’ proizvoda), jer u tome vide lak izlaz iz svih problema i jer ih oslobađa veće odgovornosti. Ukratko, osjećaju da su dali sve od sebe i da mogu uredno nastaviti da uživaju u svojim životima. To je naravno istina, ali mislim da mi bolujemo od druge krajnosti tj. često odlučujemo da ne radimo ništa, jer (opravdano) vjerujemo da ne možemo da promijenimo svijet. Nema naravno ništa loše u tome da ciljate visoko, sve dok vas to visoko ne paralizira da ne činite ništa.
