Takođe je sigurno da će, bez obzira na uspjeh Obame predsjednika, Obama kandidat postati primjer koji će mnogi htjeti da kopiraju u svojim predizbornim kampanjama.
Obamina kampanja za predsjedničke izbore 2008. godine, ušla je u političke udžbenike kao primjer uspješne kampanje sa aspekta organizacije i vođenja kampanje, prikupljanja sredstava, mobilizacije dobrovoljaca, upotrebe novih medija i onog što je po nekima bilo najpresudnije za pobjedu - Obaminog predizbornog diskursa. Pod tim se podrazumijevaju njegovi predizborni govori, slogani, muzički i video spotovi i sve što je rekao (ili nije rekao) u mnogobrojnim debatama, intervjuima i javnim obraćanjima.
Imajući na umu da je 2010. godina, godina izbora u BiH, pokušaću da analiziram Obaminu kampanju, prije svega njen diskurzivni aspekt, kroz one njene elemente koji se donekle mogu smjestiti i u bosansko-hercegovački kontekst, bez namjere da poredim Bosnu i Hercegovinu sa Amerikom, ili ovogodišnje izbore u BiH sa predsjedničkim izborima u Americi 2008. godine.
Da bi se desio „jedan od najvećih i najznačajnijih grassroots političkih pokreta posljednjih godina“ (Leanne, 2009), morao je da postoji i odgovarajući društveni kontekst. Barak Obama se pojavio u trenutku kada je Amerika žudjela za promjenama. Dva rata, ekonomska kriza, Džordž Buš (kao nepogoda sam po sebi) i njegova politika zastrašivanja, su bili previše i za najtvrđe republikance, čime se otvorio prostor ne samo za opozicionu stranku u liku prekaljene Hilari Klinton, već za samo utjelovljenje promjene – Baraka Obamu. Obama i njegov tim su prepoznali raspoloženje glasača razočaranih politikom prethodne vlade i zasićenih tvrdom konzervativnom retorikom i ponudili im svoju viziju na retorički veoma ubjedljiv način. „Obama je shvatao da je postao veliki ekran na koji su Amerikanci projektovali svoja nadanja i strahove, snove i frustracije. Možda takva osoba zapravo nikad nije ni postojala, nije mogla postojati, ali ljudi su svejedno željeli spasioca”(Thomas, Newsweek, 2009).
Uspostavljanje moći u modernom društvu se sve više postiže putem ideologije, prvenstveno putem ideološkog djelovanja jezikom” (Fairclough, 1989), a u predizbornom periodu takva upotreba jezika i najizraženija, jer se u tom trenutku odnosi moći dislocirani. Ubjedljivost jezika političkih vođa je tada najpresudnija za pridobijanje glasača, koji za kratko, makar i prividno, drže moć u svojim rukama i odlučuju kome će je predati.
Ideologija već tradicionalno odnosi pobjedu nad kompetencijom kada su u pitanju izbori u BiH. Zbog toga se kampanje odavno ne zasnivaju na dobrim ekonomskim programima, već na nacionalističkim i šovinističkim ideologijama kao ziceru. Ono što doprinosu održavanju začaranog kruga je što glasači ne vjeruju u svoju moć, ni u prividnu, a još manje u stvarnu, pa,ili ne glasaju, ili idu linijom manjeg otpora glasajući za „naše“( što je u bh kontekstu mnogo više isključiv nego inkluzivan označitelj).
U predizbornim kampanjama u Americi, ideologije su uglavnom već poznate, u skladu sa tradicionalnim pozicioniranjem stranke kandidata. Međutim, Obamin diskurs je u tolikoj mjeri ideološki kreativan da ga jedni smatraju neideološkim, dok drugi u njemu prepoznaju čak i marksizam. Ta ideološka kreativnost proizvela je hibridni diskurs sa kojim se, kako smatra dr Neil Foxlee sa University of Central Lancashire, publika različite etničke pripadnosti mogla identifikovati zbog upotrebe multikulturalnih referenci. Prema dr Foxlee, Obamina retorika se ugleda na dvije diskurzivne tradicije: na onu Abrahama Linkolna ( inače republikanca) i tvoraca Deklaracije o nezavisnosti, s jedne strane, i onu Martin Luter Kinga i pokreta za građanska prava, s druge. Tako ispričana Američka priča povezivala je bijeli mit o Americi zasnovanoj na slobodi i jednakosti sa crnačkom istorijom borbe za slobodu i jednakost, u skladu sa Obaminom inkluzivnom politikom koja obuhvata, njegovim riječima, „mlade i stare, bogate i siromašne, Demokrate i Republikance, crnce i bijelce, Latinoamerikance, Azijate, Indijance, homoseksualce, heteroseksualce, osobe sa, i bez invaliditeta”. Zasićeni vijekovnom rasnom podijeljenošću Američkog društva, od robovlasništva, preko segregacije, do današenje rasne (ne)trpeljivosti, klasnih i stranačkih podjela, Obamini idealni slušaoci su, kako on sam kaže, “gladni poruke jedinstva”.
U BiH, idealni slušaoci su gladni. A lakše ih je hraniti mržnjom i strahom, nego obezbijediti im radna mjesta i pristojna primanja da se sami mogu prehraniti. Ideologije su uvijek iste i ne postoji potreba za kreativnošću, kada je najbolje ono što provjereno pobjeđuje – nacionalizam. Čak i nekoć progresivne struje vremenom su se pridružile retrogradnim strankama koje eksploatišu društvene podjele zarad političke, i još važnije ekonomske dobiti.
Američka istorija poslužila je kao inspiracija Obaminoj politici nade, pa su imigracija, rat za nezavisnost, osvajanje Zapada, robovlasništvo, segregacija, borba za ljudska prava, velika depresija, itd. primjeri koje Obama navodi da bi pokazao da su Amerikanci i u najtežim trenucima izašli kao pobjednici.
Bosansko-hercegovačka istorija, a naročito ona od 1991. do 1995. godine neiscrpna je inspiracija našim političarima, samo što u našem slučaju nema pobjednika. Svi smo žrtve onih „drugih“ i „ konspiracijskog djelovanja“ međunarodne zajednice.
Poruka promjene, kao glavna poruka kampanje, odnosi se na kraj vladavine Džordža Buša, koju Obama u svojim govorima pominje kao “8 godina pogrešne politike Vašingtona” i na koju aludira kada govori o politici podjele, straha i razočarenja. S tim u vezi Obama pominje i svog glavnog rivala na izborima Džona Mekejna, kao nastavljača te politike. Međutim, kritika na račun Obaminog suparnika uvijek je išla uz odavanje priznanja za njegovo herojsko služenje otadžbini, kako to ne bi izgledalo kao blaćenje. Negativnoj kampanji nije bilo mjesta u politici promjene, nade i jedinstva, kakvu je nudio Obama.
Negativna kampanja pokazala se kao prirodan izbor u opštoj atmosferi mržnje i straha i kao veoma učinkovit politički instrument u BiH. Tako bismo od bosanskog „Obame“ uvijek prije saznali nešto o poročnoj prirodi njegovog protivnika, nego što bismo čuli njegove planove za izlazak iz ekonomske krize.
Poruka promjene iz usta istih političara koji unazad 15 godina samo mijenjaju pozicije, ne bi zvučala uvjerljivo. Nema izgleda da će ovi izbori biti drugačiji, pa čak i ako se pojavi neko novo ime, suštinski će stvari ostati nepromijenjene.
Budući da je Obama jedan od malobrojnih Afroamerikanaca koji se probio u zatvoreni krug političke elite i tek drugi Afroamerikanac koji je dobio kandidaturu za predsjednika, on se našao u nezavidnoj situaciji, jer je trebalo da pridobije glasačko tijelo podijeljeno upravo po rasnoj osnovi. Međutim, kao da to nije bio već dovoljan izazov, Obama je morao pridobiti i one kojima on nije bio „dovoljno crn“. Kada se u svojim govorima bavi rasnom problematikom, Obama se često osvrće na pokret za građanska prava, dovodeći sebe lično i svoju kampanju u direktnu vezu sa ovim istorijski presudnim trenutkom u američkoj istoriji. Međutim, Obama nije u potpunosti usvojio diskurs crnih vođa, poput Martina Lutera Kinga na čiju retoriku se ugleda, već je, gore pomenutom, ideološkom kreativnošću i hibridnm diskursom prevazišao rasu, što je pokrenulo optimistične, ali preuranjene, teze o postrasnom društvu.
U tom smislu, Obama svoju nekonvencionalnu biografiju pretvara u svoju prednost, predstavljajući svoju ličnu priču kao autentičnu američku priču o imigraciji, međurasnom braku, „američkom snu“. Donekle redukujući rasne odnose i svodeći ih na klasne, Obama ujedinjuje pripadnike različitih rasa u radničku, odnosno srednju klasu koja čini jezgro Obamine zajednice. Obamin idealni slušalac, on ili ona, je tako prazan označitelj kada je u pitanju rasa ili stranačka opredijeljenost, ali je pripadnik radničke/srednje klase, koji vrijedno radi da bi prehranio svoju porodicu, obezbijedio im zdravstvenu njegu i obrazovanje i otplatio stambeni kredit. Iako se u Americi ne smatra politički mudrim osporavati besklasnost i meritokraciju Američkog društva, Obama se eksplicitno bavi klasnom borbom, s čim u vezi se u njegovim govorima čuje glas “običnog naroda” dok su kao „drugi“ označeni bogati lobisti koje zastupa Džon Mekejn. Obama nudi politiku koja će “investirati u srednju klasu, otvoriti nova radna mjesta, izgraditi privredu od dna do vrha tako da svako dobije šansu za uspjeh; od direktora do sekretarice i portira; od vlasnika fabrike do muškaraca i žena koji rade na traci.” Ovdje pomenuti princip jednake šanse za sve, Obamini suparnici etiketiraju kao socijalizam, koji u američkoj kolektivnoj svijesti nosi negativnu konotaciju (još iz hladnoratovskog perioda), međutim, jednake šanse za uspjeh autentičan su dio „američkog sna“, čiji koncept Obama takođe oživljava u svojim govorima.
Političari u BiH takođe drže da nije mudro baviti se klasnom borbom, jer su upravo oni Marksovi vlasnici sredstava proizvodnje protiv kojih bi se trabala dići “ kuka i motika“. Privatizacija koja je naš ekonomski sistem trebalo da prevede u kapitalizam pretvorila se u pljačku vijeka, pa niti je naše društvo sada kapitalističko, niti u njemu ima proizvodnje.
Obamina zajednica od koje on traži podršku premašuje društvenu bazu Demokratske stranke. „Uobičajeno je da stranke projektuju svoju društvenu bazu na ukupno stanovništvo, tvrdeći da narod ima osobine njihovih simpatizera. Međutim, društvene baze nisu uvijek formirane; one (a time i narod) često moraju da budu oformljene spajanjem različitih društvenih grupacija u koherentno političko tijelo (Fairclough, 1989).
U konstrukciji nacionalnog identiteta, Obama, kako sam kaže, „bira bolju istoriju“ Sjedinjenih Američkih Država, insistirajući na zajedničkim principima i vrijednostima artikulisanim u Deklaraciji o nezavisnosti i Ustavu, ali i nekim opštim moralnim vrijednostima zajedničkim za sve velike svjetske religije. Prema kolokacijama u kojima se najčešće nalaze „Amerikanci“, ta nacija je „čestita i velikodušna“, “velika i dobra“ u njoj se cijeni „rad i želja za obrazovanjem“. Ona je „ svjetionik slobode i mogućnosti“
U istu svrhu služe i autentični američki koncepti, simboli i američke ikone kojima obiluju Obamini govori. Osim toga, Obama konstruiše američki identitet i u odnosu na ono što je “ne-američki”. To “ne-američko” uglavnom se odnosi na stvari koje su obilježile vladavinu Džordža Buša, kao što je mučenje zarobljenika u Gvantanamu ili bahata i nehumana reakcija na tragediju u New Orleans-u, na koje aludira u svojim govorima.
Nostalgični pokušaji koji su inspiraciju nalazili u našoj „boljoj istoriji“ i težili da formiraju multietničku društvenu bazu na dugoročnoj viziji BiH, izubili su tržište u jakoj konkurenciji jeftine, a zasitne, fast-food politike. Ne ulazeći u inherentne slabosti takvih pokušaja, niti njihovih konkretnih manifestacija, razlog njihovog neuspjeha vidim u nedovoljnoj potražnji.
Marshall Ganz, ugledni predavač na Harvard Kennedy School of Government i Obamin savjetnik u kampanji, kaže da je lako naviknuti se na politiku razočarenja, apatično iščekujući kada ćete opet biti iznevjereni. Politika nade je mnogo zahtjevnija. Ona traži od vas da se dignete i učinite nešto. Ona nudi šansu, ali ako je ne iskoristite, onda sami snosite odgovornost za poraz.
Osim Obamine boje kože, ono što ga je činilo dodatno nepodobnim, u glavama konzervativne hrišćanske Amerike, bilo je njegovo srednje ime Hussein i muslimanski preci s očeve strane. Ankete su konstantno pokazivale da više od 10 odsto glasača vjeruje da je Obama musliman, bez obzira koliko puta se on javno izjasnio kao hrišćanin. Obama nije zanemario značaj religije u američkom društvu, naprotiv, u realizaciji poruke jedinstva, religija je poslužila kao važan kohezioni faktor.
Religija je u BiH teško zloupotrijebljena, a o tome koliki je danas uticaj vjerskih zajednica na svakodnevni život građana govori legitimnost polemike na temu da li je BiH zaista sekularna država.
Sretna nam izborna godina!
