Od Tome do Dina Dvornika, upoznajte čuvara bisera YU muzike

: Sadašnja je muzika produkt vremena u kojem živimo, isto kao što je i YU muzika bila produkt onog vremena.

Borislav Višnjić / 11. Januar 2022

Foto: BUKA

 

Gost Bukinog audio podcasta je Peđa Radović, novinar, DJ, ali prije svega zaljubljenik u muziku iz Podgorice.

 

 

 

Radović već duže od deceniju pronalazi zaboravljene pjesme  EX-YU pjesme i sa prašnjavih ploča ih konvertuje i objavljuje na svoj Jutjub kanal koji ima skoro 50.000 pratilaca.

Na njegovom kanalu mogu se pronaći manje poznate numere različitih izvođača iz stare Jugoslavije, a obuhvaćeni su gotovo svi žanrovi, od Tome Zdravkovića, pop-roka, elektronske muzike, do Dina Dvornika. Skoro hiljadu pjesama na kanalu ima gotovo 50 miliona pregleda, a zanimljivo da mu se, osim žitelja stare države, često javljaju i stranci oduševljeni zvukom jugoslovenskih autora.

Iako regionom kruži legenda da je Radović „starkelja“ koji je iz Jugotona uzeo sve ploče koje sada objavljuje, riječ je o mladiću od tridesetak godina, prije svega entuzijasti, koji je rizničar zaboravljenih muzičkih dijamanata jugoslovenske scene.

BUKA: Kada je krenulo interesovanje za jugoslovensku muziku i koji su to žanrovi koji su ti najzanimljiviji?

Počelo je oko 2007. godine. Tada sam prvi put naišao na prepjeve stranih hitova u jugoslovenskoj verziji. Uglavnom su to bili poznati hitovi koji su 1960-ih nastajali na Zapadu. To me je strašno zainteresovalo jer sam odjednom naišao na veliki broj pjesama na našem jeziku koje sam prvobitno poznavao kao strane hitove. Te obrade u to vrijeme su radili svi jugoslovenski izvođača, to im je bukvalno bio dio repertoara. Tada nije postojao internet ni MTV. Jugoslavija je tada imala samo Radio Luksemburg koji je bukvalno bio ono što je današnjim generacijama internet. Na toj stanici su se slušali novi strani hitovi koji su se kasnije obrađivali. Recimo, dobar primjer je za to pjesma Mikija Jevremovića  „Kuća izlazećeg sunca“, obrada kultnog hita Animalsa „House of the rising sun“. Iste godine, te davne 1964. je Jevremović prepjevao za Jugoton uz pratnju ansambla "Zlatni dečaci". Zanimljivo je to da je na mom kanalu objavljena prije skoro deset godina i prije godinu, dvije primijetio sam da naglo dobija preglede zbog serije „Tajkun“ u kojoj je bila naslovna numera. Mnogi su je tada prvi put čuli i odmah potražili na YouTube-u. Kontra situacija dogodila se sa pjesmom "Ostavi trag" supergrupe "September" iz 1976, kada je američki reper Kendrick Lamar, zahvaljujući producentu 9th Wonder, uzeo sempl za pjesmu "Duckworth.". Čak se 9th Wonder zahvalio osnivaču grupe "September" Tihomiru Popu Asanoviću na vanvremenskoj muzici i poželio da se jednog dana fotografiše sa njim. I u ovom slučaju pregledi su naglo porasli. Dosta stranaca je tada ostavljalo komentare, oduševljeni semplom, da je pjesma "Ostavi trag" predivna, iako ne razumiju ni jednu riječ. Muzika je univerzalna, kako je i napisano u jednom komentaru ispod pjesme.

 

 

 

 

BUKA: Koliko je teško bilo pronaći svu tu muziku? Koliko ti je i dalje teško da pronađeš sve te stare ploče i malo poznate pjesme poznatih izvođača koje kasnije konvertuješ i objavljuješ na svoj Jutjub kanal koji ima više desetina hiljada pretplatnika?

Svakako je teško. Pogotovo kada sam krenuo u Podgorici, kao ni danas, ne postoji ni jedna prodavnica ploča. Danas makar imamo berze ploča koje se jednom u nekoliko mjeseci organizuju. Kada sam počinjao ploče sam nabavljao putem interneta. Početno interesovanje je krenulo preko prepjeva stranih hitova, a prije tačno deset godina sam slučajno ubacio pjesmu Dušana Dančua „Najljepša si ti“ koja je najpoznatija po obradi Nikole Koje u filmu „Bumerang“. Tada ta pjesma uopšte nije mogla da se nađe onlajn. Nakon toga sam sporadično počeo da ubacujem pjesme i onda je sve krenulo svojim tokom bez nekog razmišljanja o tome šta će biti i da će se desiti da ću poslije deset godina imati više od 45.000 pretplatnika na Jutjub kanal i višemilionske preglede. Sve je počelo spontano i bez nekog plana.

BUKA: Koja je pjesma napravila veliki prodor nedugo nakon objavljivanja na Jutjubu i koja ima najviše pregleda?

Najviše pregleda dosta dugo drži Dino Dvornik sa numerom „Tebi pripadam“. Na kanalu sam pokušao da uvrstim sve žanrove koji su mogli da se nađu u Jugoslaviji. U periodu kada sam pravio kanal na Jutjubu nije bilo kanala jugoslovenskih diskografskih kuća. Oni su tek nastali poslije četiri-pet godina. Pjesme koje su se mogle naći u onlajn prostoru uglavnom su bile bez omota ili informacija o izdanju. Osim toga što su ljudi mogli da čuju pjesme bilo mi je važno i da se vide omoti izdanja, da bi ljudi vidjeli kako je izgledao proizvod. LP je posebno umjetničko djelo, što se izgubilo dolaskom CD-ova.

BUKA: Ili sadašnjih singlova koji se većinom objavljuju samo onlajn.

Da, upravo tako.

BUKA: Zanimljivo, veliki rad ulažeš a to radiš iz čistog entuzijazma. Iako pronalaziš zaboravljene pjesme i autore i pored višemilionskih pregleda tebi ne donose zaradu, zbog autorskih prava.

Veliki dio pjesama ima taj „copyright“, jedan dio ne, vjerovatno jer su mnogo stare. U suštini od starta mi nije bila ambicija da sada od toga zarađujem već da narodu predstavim ono što je bar meni bilo zanimljivo i što nijesam znao da postoji. To je taj sadržaj koji je Jugoslavija imala od kraja 1950-ih pa do 1991. Ne pričamo o mejnstrimu i poznatim grupama i pjesmama već o onome što je manje poznato ili potpuno nepoznato. Dosta ljudi, koji su bili svjedoci toga vremena, komentarisali su da nikada nijesu čuli za pojedine grupe koje sam objavio, a kamoli pjesme i da ih je to oduševilo. I sami su pitali pa gdje je to bilo, kako nijesu čuli za te bendove ili pjesme, jer se tada slušao mejstrim od Bijelog Dugmeta, Smaka itd.

BUKA: Kako ide taj proces? Kako ti pronalaziš grupe za koje nijesi čuo i kako nađeš nešto što je prvo tebi zanimljivo a kasnije i auditorijumu koji te prati?

To je rudarski posao. U principu kreneš da preslušavaš i putem foruma ili drugih mjesta, pronalaziš grupe za koje nikada nijesi čuo. Naravno, već danas ima dosta toga po Jutjubu. Ima i dobar sajt diskbox, koji je baza podataka diskografije cijelog svijeta. I prosto ideš po imenima bendova i datumima objave i pokušavaš da nađeš taj materijal i preslušaš neki album. Moje iskustvo je pokazalo da ako jedan album ima 15 pjesama, 14 mi se u prvom slušanju ne dopadne ali nađem jedan „dijamant“. I ta pjesma baš na Jutjubu bude zvučna a ostale u sjenci. A kada je taj album izdat vjerovatno je bilo suprotno, ostale su bile zvučne a ona je ostala u sjenci. Dosta bendova iz jugoslovenskog pop-roka znale su da izađu iz tog okvira i da naprave nešto drugačije, zanimljivije. E upravo te momente pronalazim, nešto što je u tom periodu izlazilo iz tih okvira, ali je pitanje da li je tada bilo slušljivo i zanimljivo. 

 

 

 

 

BUKA: Hočeš da kažeš da ima pjesama koje danas zvuče moderno a tada su možda bile avangardne i neshvaćene?

Upravo to. Ploče su prodavane isto kao i danas. Moralo se ići u komercijalizaciju, ali je uvijek postojao jedna pjesma koji su bendovi vjerovatno za svoj ćeif radili i dodavali na albume. Takve pjesme pa i sa današnje tačke gledišta zvuče avangardno za to vrijeme.

BUKA: Koji su to primjeri? Da li baš evo Dino Dvornik ili Oliver Mandić koji su dosta eksperimentisali sa fankom?

Pa Dino je došao na kraju tog perioda, pred sam raspad države, iako su njegovi počeci vezani za bend „Kineski zid“ gdje je bio sa bratom Dejanom . Jugoslovenski fank se vezuje za džez muziku. 

BUKA: Upravo na tvom kanalu se vidi koliko je bila bogata jugoslovenska fank i džez scena, što uopšte nije toliko poznato.

Pa muzička scena u staroj Jugoslaviji je nastala odmah nakon Drugog svjetskog rata. Ta scena je nastala na džezu, na ansamblima. Odmah nakon Drugog svjetskog rata kreće stvaranje čuvenih džez big bendova. Prvi je stvoren u Ljubljani, pa je bio Zagreb i Beograd. Svi te centri su kasnije vezivani za radio centre. To su bili nosioci zvuka u Jugoslaviji. Poslije toga u drugoj polovini 1970-ih kreće malo tvrđi zvuk. Bukvalno su se pratili svjetski trendovi. Iz tog džeza se tako stvorila i fank muzika. Tu su uglavnom prednjačile super grupe kao što je bila slovenačka grupa „September“.  Pitanje je koliko je stvarno taj pravac imao slušalaca u Jugoslaviji, svi znamo šta se tada slušalo.

BUKA: A šta se tada slušalo? Sedamdesetih i osamdesetih najviše pop-rok pa novi val, a možemo li reći kako je počela zemlja da se raspada da se probio prvo folk, pa turbo-folk?

Pa da. Sedamdesetih godina Bijelo dugme je „zapalilo“ Jugoslaviju, osamdesetih dolazi novi val. Tu se Bijelo dugme malo gubi, pa šišaju kose i briju brade da bi mogli da se uhvate sa „Prljavim kazalištem“ koje se krajem sedamdesetih pojavilo sa pank pjesmama. U tom periodu se pojavljuje pank u Jugoslaviji. Zenit novog vala, kojeg si pomenuo, maksimalno je trajao dvije godine, to je odmah bilo nakon Titove smrti. Bukvalno kao da se probio neki kreativni balon, jer je taj pravac mnogo više od muzike. Tu je bilo fantastičnih fotografija za albume, spotova. Osim toga u tom istom periodu pojavljuje se i elektronska muzika, industrijal. Pojavljuje se Lajbah sa nevjerovatnim zvucima za to vrijeme. Pričali su da su odrastali u industrijskom mjestu i svakog dana slušali mašine kako rade i tako su došli do svog zvuka. Osamdesete su krenule Novim valom a završile Dinom Dvornikom i fankom. 

BUKA: Pomenuli smo mnogo bendova iz tog perioda. Neke smo i zaboravili – evo samo iz novog vala iz Beograda su nastali Idoli, EKV, Električni orgazam, Disciplina kičme... Kako gledaš na to da smo tada imali tako jaku muzičku i kulturnu scenu a danas četrdeset godina kasnije ona faktički ne postoji i dalje su najbolji i najslušaniji bendovi iz stare Jugoslavije?

Očigledno se desila neka kreativna blokada. Na primjer, posljednje veliko što se desilo u Jugoslaviji je upravo taj novi talas. Poslije toga je bila dobra scena recimo i devedesetih u Beogradu, koja je ostala u sjenci ratnih dešavanja. Ali, kada upoređujemo sa današnjim vremenom... Možda je to prosto proizvod svega i komercijalizacije i interenta. Jednostavno, muzika se pretvorila u proizvod, koji moraš da prodaš. Da bi to uradio moraš da ga komercijalizuješ, a kada je to komercijalno u suštini gubi na kvalitetu. Mislim da je ova muzika produkt vremena u kojem živimo, isto kao što je i ta muzika bila produkt onog vremena. Uvijek volim da kažem da su svi oni bili jugoslovenski stvaraoci, jer su sve radili zbog atmosfere, politikei klime u toj zemlji. Danas kada pričamo o stvaralaštvu, tebi se ne isplati da objaviš CD ili ploču već da radiš virtuelno. Postoje sve platforme za preslušavanje muzike i iskreno se izgubila draž i povezanost sa pločom, koja je imala sve podatke o autorima, tekstove pjesama. To je bio ritual. Toga danas nema, sve se nađe u dva klika, nađeš pjesmu koju preslušaš a ako ti se ne dopadne ideš odmah na „next“.

BUKA: Čuli smo koliko poznaješ jugoslovensku muzičku scenu. Nijesmo ni stigli da pomenemo sve muzičke pravce zastupljene na tvom kanalu. Zanimljivo, imao si oko 20 godina kada si krenuo sa Jutjub kanalom. Odakle toliko interesovanje za tu scenu za čovjeka koji je faktički rođen kada se Jugoslavija već raspadala i da budeš na neki način rizničar muzike te epohe?

Na meni, kada bih bio proizvod, pisalo bi „Made in Yougoslavia“. Rođen sam mjesec dana prije posljednje Štafete mladosti. Interesovanje za Jugoslaviju sam uvijek imao. Kao klinac sam nekako naivno razmišljao – kako to da se jedna velika raspala, zar nije bolje da smo ostali u velikoj nego sada kada smo u malim državama. Kada rasteš, svi uticaji muzički koje imaš su uglavnom od inostranih autora. A onda sam u jednom trenutku bukvalno naišao na neotkriven kontinent nove muzike za koju nijesam ni znao da postoji.  Ne mislim naravno na sve pop-rok bendove, već na džez i elektronsku muziku. Recimo. Jugoton je imao „pod-label“ za ozbiljnu muziku u koju je ulazila i ozbiljna elektronska muzika. To su kompozicije koje traju po 10-15 minuta. To je bila avangarnda, svjetski konkurentna muzika, a gdje smo danas? Što sam više kopao, pronalazio sam više zanimljivih stvari.

 

 


 
BUKA: Rekli smo koliko je bila jaka jugoslovenska scena. Može li se reći da je folk, a kasniije turbo-folk prvo pratio raspad a kasnije i kulturno propadanje svih naših država?

Pa da. Muzika je proizvod vremena u kojem nastaju djela ili nedjela. Pričamo o muzici koja je bila slušana. Treba napomenuti da su pored turbo folka postojala i ostrva slobode na kojima se mogao da čuješ i dobre bendove. Jedan primjer za to je i odlični dokumentarac „Beograd“ sa pokojnim bubnjarom Električnog orgazma koji je odlično predstavio život devedesetih, kada je alternativna scena bila u zapećku i kada je sve nenormalno što se moglo dogoditi izašlo na površinu, ne samo na kulturnu, već društveno-političku.

BUKA: Osim što se baviš kolekcionarskim poslom, povremeno nastupaš i kao DJ. Koliko ti često ljudi na nastupima prilaze da te pitaju koju pjesmu si upravo pustio i da li se iznenade kada čuju da su to eks-YU izvođači, jer pretpostavljam da ni programi za prepoznavanje nemaju baš toliku bazu podataka?

Na žurkama puštam jugoslovensku muziku, i mislim da ne prođe ni jedan nastup da mi ne priđe bar jedna osoba da me pita za neku pjesmu.  Ljudima je zanimljivo da čuju nešto novo, na domaćem jeziku a da ima svjetski zvuk. Imao sam 25. maja prošle godine žurku u Beogradu na Dan mladosti u muzeju „Jugoslavija“ i tu sam vidio koliko je omladine bilo i koliko vole jugoslovensku muziku i koliko im je zanimljiva. U toku žurke su mi prilazili da mi se zahvale za objave i Jutjub kanal i da me pitaju više informacija o nekim pjesmama. Najzanimljivije od svega mi je što ta muzika i dalje živi i što omladina voli da je sluša.

 


 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.