<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Odakle ti pravo da se veseliš?

<p>Radujmo se svemu onome što tek treba da dođe, jer svaki novi dan nam donosi novu nadu za bolje sutra!</p>

02. januar 2011, 12:00



Eto nama decembarskih kratkih dana, snijega i ciče zime. Ali i toplote u srcima jer ovo su dani veselja i slavljenja kako profanih tako i svetih manifestacija. Praznično raspoloženje u gradu hara, lampice iznad glava trepere, ljudi su nadasve nasmijani i prepuni toplih želja upućenih jednih ka drugima. Idila, i to ne bilo koja nego zimska!

Još malo pa će i stara godina protegnut sve četiri u vis, ali će zato nova nad nama raširiti svoja krila i zaviti nas u bijelilo brižnih dana koji tek slijede. Recesivno, ali ne toliko depresivno vrijeme koje nas je strašilo svojim babarogećim čibavim licem polako jenjava i sve ono što se loše dešavalo proteklih dana i mjeseci počinjemo da zaboravljamo.

Jelkice su okićene u domaćinstvima našim. Mjesto ispod njih očekuje Djeda Mraza sa sjevera koji će kočijama upregnutim snagama simpatičnih irvasa doletjeti ka balkanskim zemljama i na upražnjeni kutak uturiti bogate paketiće sa slatkišima i ostalim drangulijama. Naš san o tom simpatičnom starcu nikada razbuđen nije. Mi vjerujemo u Djeda Mraza. I ne samo njega već i u njegovoga subrata Nikolu Svetog.  Maštamo o sreći, živimo u ljubavi. Rahat smo od pameti i loših osjećanja.

Šampanjci su spremni za puc-puc, trpeze su prepune raznih đakonija. Svakoga dana neka proslava je nova, ljepša i veselija od prethodne. Sve miriše na ljepotu življenja. Srca su nam prepuna, a duše dišu punim plućima.

Grohotan smijeh se širi ulicama. Djeca vuku svoje drvene saone; idu ka brdašcima na sankanje. Odjevena su pristojno. Imaju svu potrebnu opremu. Uši im i obrazi ne mrznu.  Samo pokoji nosić kihne što je i normalno za ovaj dio godine. Njihovi roditelji su im obezbijedili sve što im je potrebno i ne moraju da brigaju o bilo čemu. Mogu bezbrižno da provode svoje dane školskog ferija, da se kližu, sanjkaju, grudvaju i šegače sa prijateljima. Da prave snješka bjelića i rugaju se na račun šerpe koja nahero stoji na njegovoj glavi. Idila, ali ne bilo kakva nego zimska!

Rođaci iz inostranstva i susjednih gradova nam dolaze u goste. Dočekujemo ih otvorenih vrata i raširenih ruku. Čašćavamo se poljupcima, darujemo se poklonima. Sve odiše rodbinskom harmonijom. Ne osjeća se miris baruta, niti buka petardi. Pokoja «žabica» pucne samo. Blagi smo i pobožni. Bogobojazni. Na ulicama nema pijanica. Svi su umjereni u jelu i piću. Niko se ne prežderava. Niko ne psuje. Čuje se samo pjesma i ništa osim pjesme. Pjevamo o bogu i ljudima, veličamo i štujemo život, radujemo se budućim danima. Idila, ali ne bilo koja nego zimska!

Da li ti dragi čitaoče išta smeta dok čitaš ove retke? Da li je zaškriputala ijedna riječ? Da li si dok čitataš ovaj tekst pomislio kad će više kraj te njegove idile (ne bilo kakve i koje nego zimske) i kad ću početi o crnilu da zborim. Da li ću sivilo življenja barem ovlaš spomenuti? Možda si pomislio da je cijela ova priča danguba i proseravanje. Ne možeš da vjeruješ da se neko usudio o prazničnim i zimskim idilama da priča u vrijeme kataklizmi, potresa i poplava. Viknut ćeš: «Odakle ti pravo da se raduješ životu i veseliš! Da praznikuješ i da se gotoviš u ova kokuzna vremena?!»

Ako imaš takvu naopaku misao reći ću ti, dragi čitaoče, dušebrižniče i shvataoče tuđe muke i tuge, da ste svi vi koji ne možete da spavate zbog tuđe patnje, te se opijate tugom njihovom obični licemjeri i lažovi. Svi vi koji se gnušate na organizovanje proslava i svetkovina, dok tamo neki pate pod vedrim nebom, ste obični foliranti i znam da ćete vi biti najglasniji kad se bude lumpovalo.

Ne vjerujem da uveče 31-og decembra nećete zalomiti u nekoj birtiji i da nećete poslije «pete ture» zaboraviti na sve strahote svijeta. Ne vjerujem da vam je više stalo do tuđe patnje nego do vaše gotive i da se nećete uhvatiti u kolo sa nekim a poslije šiza spengati u neki mračni kutak. Ne vjerujem da nećete obući svoje svečano odijelo i otići na proslavu Nove 2011-e, iako se toliko protivite toj bespotrebnoj euforiji i bacanju para na organizovanje iste.

Ne vjerujem u vaše dušebrižništvo i zato vas molim da barem u ovim prazničnim danima budete iskreni i da mislite pozitivnije. A kada je riječ topla i u srcu nekoga tamo ko nema krova nad glavom je odmah za koji stepen toplije. Unesrećeni ne želi da mu se nad glavom kuka nego iskreno pomogne, a ako ne možete pomoći drugačije nego da kukumačete onda je bolje da usta i ne otvarate.

Ono što unesrećeni želi čuti jeste da će biti bolje! E, pa ja iskreno mislim i vjerujem da, ako nam danas i nije baš naj naj, sutra hoće i mora biti bolje!

Srećna vam 2011-a.