Ovako je Josip Broz Tito govorio o svojim najdražim i najtežim trenucima života

JOSIP BROZ TITO umro je na današnji dan prije 41 godinu.

BUKA portal / 04. Maj 2021

 

"Ja mislim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život."

(Izjava na sudu, na takozvanom bombaškom procesu, Zagreb, 7. studenog 1928. godine)

"Ne bi se moglo govoriti o jednom trenutku jer ih je bilo mnogo, i lijepih i teških. Naveo bih samo neke koji su se najviše zadržali u mom pamćenju. Tu prije svega dolazi ono vrijeme kad sam bio u Rusiji u doba Revolucije, kad sam vidio pobjedu Revolucije, pobjedu radničke klase. To me zaista silno oduševilo i to nikad ne mogu zaboraviti.

Drugi takav trenutak bio je kad smo pobijedili u ovom ratu, a naročito kad sam prvi put došao u Beograd i kad smo poslije toga nastavili goniti neprijatelja na srijemskom frontu i dalje.

Podrazumijeva se da je bilo i mnogih drugih lijepih trenutaka.

Teških trenutaka, međutim, bilo je više nego lijepih. Bilo ih je čak i vrlo teških. Ja neću govoriti o svom teškom životu do Prvog svjetskog rata, a za vrijeme njega morao sam 13 mjeseci nepokretan ležati u bolnici i zatim raditi kao zarobljenik. Nije to bilo lako. Ja ću govoriti o teškim danima u životu, a ne o trenutnim teškoćama, kojih je mnogo bilo.

Teško mi je bilo, na primjer, kad sam vidio da naša Partija, 1937. godine, stoji pred raspuštanjem, to jest kada ju je Kominterna htjela raspustiti. Teško mi je bilo kad sam vidio da su frakcijske borbe dovele Partiju zaista do ruba njene propasti. Bili su to teški trenuci. Treba spomenuti i one koje sam proživljavao u Moskvi, u vrijeme kad sam radio na tome da se sačuva naša Partija i da se likvidira frakcijska borba, pri čemu sam trebao prebroditi i teškoće koje sam imao s raznih strana. To su najistaknutiji teški trenuci.

Razumije se, bilo je teških trenutaka i tijekom rata. I to ne malo. Najteže mi je uvijek bilo kad se tijekom neprijateljskih ofenziva i teških borbi radilo o spašavanju ranjenika. Težak mi je trenutak bio 1941. godine na Zlatiboru, kad smo morali ostaviti 300 ranjenika, koje su Nijemci poslije pobili. Mi tada nismo mogli sve evakuirati. Nismo za to imali mogućnosti, ni vremena, ni sredstava.

Isto tako, teško mi je bilo i u četvrtoj ofenzivi, kad sam gledao kako ljudi naprosto umiru na putu od iscrpljenosti.

Teško mi je bilo i u petoj ofenzivi, naročito kad sam vidio da nećemo moći spasiti sve ranjenike. To su teški trenuci koji su se najdublje urezali u moje pamćenje. Mislim da nije potrebno nabrajati ih jer i ovo je dosta. Inače, kad bih počeo razmišljati, sjetio bih se još mnogo teških trenutaka. Čitav život je bio veoma težak...

Bio sam kao partijski radnik osuđen u staroj Jugoslaviji na šest godina robije, pa sam u zatvoru iskoristio vrijeme do maksimuma. Ja i mnogi drugovi, koji su bili sa mnom, radili smo po petnaest sati dnevno. Tu sam najviše učio.

Podrazumijeva se da sam i za vrijeme boravka u Moskvi, kad sam radio u Kominterni, nastojao proširiti svoje obrazovanje. Imao sam tamo dovoljno mogućnosti za to, i knjiga i drugog. To su bile dvije škole. Robija je zapravo za mnoge naše ljude bila sveučilište. Osim toga, bila je tu i životna škola kroz koju smo prolazili. Imao sam tada za sobom već dugi niz godina neprekidne borbe i rada. Morao sam učiti da bih mogao odgovoriti dužnostima koje sam imao...

U slobodnim satima i ja vrlo često gledam filmove. Vrlo rado gledam dobre filmove, ali se često događa da napustim film koji je bez sadržaja i koji zato ne mogu gledati...

Ja vrlo rado gledam naše filmove, radije nego strane. Podrazumijeva se da imam izvjesne primjedbe, ali ne u cjelini. Ponavljam da se kvaliteta našeg filma popravila u pogledu sadržaja, pa i u pogledu glume...

Djeci ne treba držati neke duge referate, nego im treba pričati korisne i zanimljive priče, na primjer, o životu i borbi naših omladinaca i o mnogo čemu drugom. Materijala za ovakve priče ima kod nas dosta i djeca će to vrlo rado slušati. Ja se sjećam što je na mene djelovalo kad sam bio dijete. Volio sam čitati knjige u kojima su prikazivani neki mladić ili dijete s pozitivnim crtama koji čine neke podvige. To je vječito ostalo u mom pamćenju i djelovalo na mene, pa sam želio i ja biti takav...

Kod nas nema sukoba generacija jer je čitav naš razvoj toliko dinamičan da vuče omladinu. Bilo bi sukoba kad bismo stagnirali, kad omladina ne bi imala svoju perspektivu. Ali, kad omladina vidi stalan progres, kad vidi kako se neprekidno i dinamično razvija čitav život, kad vidi za sebe perspektivu, onda ne može biti nikakvog sukoba. Tu može biti samo prirodnog nastavka - jedni odlaze, a na njihovo mjesto dolaze drugi - i zato treba učiti omladinu da nas može zamijeniti."

(Iz intervjua listu Mladost, 22. svibnja 1957.)

"Radeći u sindikatu, ja sam kao sindikalni funkcioner stalno imao uvid u rad omladine. Za vrijeme svih štrajkova, a ja sam organizirao i vodio prilično štrajkova i mogu to reći, omladinci su prednjačili svojom upornošću i utjecali time i na starije radnike da izdrže. Znate, omladina je uvijek temperamentnija i više je bila spremna na žrtve nego ljudi koji su imali obitelj. Mogu reći da su mi u sindikatima omladinci uvijek pružali najveću podršku.

Što se tiče partijskog rada, ja sam kao sekretar zagrebačke mjesne organizacije bio neobično zadovoljan omladinom. Omladina je i tu prednjačila. Omladina je zaista nosila najveći teret. Ne teret nekog ideološkog rada, nego onog običnog, svakodnevnog rada, pri dijeljenju letaka, obavljanju dostavljačkih zadataka i izvršavanju raznih akcija.

Omladina je tu bila prva, pa je prva i stradala. Kad smo, na primjer, htjeli jednom prilikom u to vrijeme, 1927. ili 1928. godine, održati u kinu Olimp skupštinu nezavisnih sindikata, policija nam je zabranila da uopće uđemo u zgradu. Razmišljao sam što da radim jer se pred zgradom bila okupila ogromna masa ljudi koji su htjeli prisustvovati skupštini.

I odlučio sam. Dao sam direktivu omladini koja je tu bila da pripremi i tih nekoliko tisuća ljudi i da svi zajedno odemo u drugo kino, u Helios, ili kako se zvao, negdje u Ilici, u kojem su socijaldemokrati imali skupštinu, da bismo tamo preuzeli inicijativu. I omladina je, zajedno s članovima Partije, uspjela pokrenuti tu masu u pravcu kina u kojem su socijaldemokrati nesmetano održavali svoj zbor. Ja sam tada s nekoliko omladinaca i članova Partije bio uhićen jer nas je policija odmah primijetila, a mene su već dobro znali.

U zatvoru sam gledao kako se drže ti omladinci. Žandari su ih šamarali i pitali jesam li ih ja nagovarao da to urade. A omladinci su, i pored šamara, odgovarali da nisu nagovarani, već da su sami, na svoju ruku, radili.

Jednom riječju, imam iz tog vremena neobično draga sjećanja na omladince koji su se žrtvovali do samoodricanja. To je naročito bio slučaj prilikom demonstracija povodom atentata na Radića. One su se pretvorile u oružani sukob. Vi znate da se poslije iz toga izrodio proces protiv mene, takozvani bombaški proces.

I za vrijeme tih demonstracija u Zagrebu omladina je opet bila u prvim redovima. Uvijek smo preko omladinske organizacije poduzimali razne akcije. Razumije se, ne nekako slučajno, nego tako što smo pozivali omladinske rukovoditelje. Mene su oni poznavali kao sekretara i prihvaćali su zadatke koje sam im povjeravao.

Tako je omladinska, skojevska organizacija, bila i tu ona motorna snaga koja je davala elan, sukobljavala se s policijom i povlačila za sobom i ostale radnike. A tom prilikom, u demonstracijama u vezi s pogibijom Radića, došlo je i do puškaranja, kao što sam već rekao. Borba je trajala gotovo cijelu noć. I poslije je došlo do uhićenja. Bilo je i ubijenih. U pucnjavi koja je nastala bila su ubijena dva omladinca. Bila su ranjena ili ubijena i dva-tri policajca. A oni među nama koje su uspjeli uhvatiti prilično su poslije stradali. Bilo im je suđeno ili su bili protjerani iz Zagreba... "

"Evo, navest ću vam jedan primjer, jedan slučaj koji nikada ne mogu zaboraviti. Iz vremena kad su nas, 1941., u Srbiji četnici napali s leđa, a Nijemci od Valjeva i kad je protiv nas već mjesec dana tekla borba u njemačkoj i ustaškoj ofenzivi. Mi smo već tada bili napustili opkoljavanje Valjeva i Nijemci, koji su nas potisnuli, približavali su se Užicu.

U isto vrijeme napao nas je Draža Mihajlović sa svojim četnicima. Što sam u toj situaciji mogao raditi? Imao sam kod Užica omladinske čete s blizu dvije stotine omladinaca i omladinki i odlučio sam ih poslati na Trešnjicu, tamo gdje je raskrsnica za Užičku Požegu i Užice. Četnici su tu već bili stigli, a imali su nekih osam stotina ljudi. Nevjerojatno, reći ćete, ali dvije stotine omladinaca razbile su te četnike u borbi koja je trajala svega nekoliko sati.

Drugi, sličan slučaj imao sam na Zlataru. Tamo gore, iznad Prijepolja.

Bio sam tada sa štabom u Vranješevini, na pola puta između Nove Varoši i Prijepolja. U Prijepolju su bili Talijani, a između nas i Talijana nije bilo nikakvih trupa. Mi smo zbog toga imali kraj sebe samo osam vojnika, za stražu. Kraljevački bataljun bio je tada u Kosatici, preko drugog brda, na odmoru.

Ali, Talijani su, izgleda, saznali da nekoga ima gore, pretpostavljali su, možda, da je to štab i poslali su dva bataljuna u pravcu nas. U rano jutro javi mi stražar koji je bio vani da se dolje vidi neka velika trupa. Na snijegu se i u mraku vidjela, mada nejasno, kolona u pokretu. Otprilike kilometar ispod nas.

Gledam, ali mi dvogled nije dobar. Uzmem drugi i vidim ljude u pelerinama, s naprtnjačama pod pelerinama, kako lagano koračaju. To su Talijani, rekoh...

Kažem drugovima da su Talijani blizu i vratim se da postavim osiguranje vani. Ali, tu je samo osam ljudi. Što mogu s njima?

Postrojim ih ipak kraj jednog plota i kažem im da pucaju tek kad se Talijani pojave. Ne prije. I odmah pošaljem kurira u Drenovu, gdje se nalazila užička omladinska četa. Bilo je dobar sat hoda do njih, a Talijani su već došli sasvim blizu.

Pripucamo mi malo. Talijani odgovore i počnu bacačima tući po nama. Mi se onda povučemo gore i samo smo se nešto malo udaljili, kad vidimo da ide užička omladinska četa. Odakle se stvorila tako brzo! Morali su juriti. Gledam ih, onako u snijegu, kako ozbiljno, kao neki grenadiri, lijepo idu razvijeni u stroj. Među njima i jedna djevojčica koja se jedva vidi iz snijega. Vuče pušku za sobom. Puškomitraljezi teški, pa ih po dvojica nose. A snijeg veliki, teško se ide.

Kažem njihovom komandantu Ljubičiću, tada omladincu, a sada generalu:

- Zauzmi položaj ovdje i bacite Talijane nazad!

Kažem, ali vidim da otud idu dva bataljuna protiv jedne čete omladinaca. Bili su mladi, skoro djeca, ali su potisnuli Talijane.

Talijani došli gore do sela, tamo gdje sam ja bio, zarobili mi konja i ubili ženu našeg domaćina, koja je tjedan dana prije toga rodila dvojke. Njen muž mi je rekao, kad je došao kod nas, da on nije bio kod kuće, ali da su mu Talijani ubili ženu i novorođenčad. Bio sam strašno bijesan zbog toga - i odlučio sam da se to osveti.

A naši omladinci borili su se hrabro, iako to nije bila šala. Grmjelo je i pucalo iz bacača raznih kalibara, iz mitraljeza i pušaka. Talijani, znate i sami, nisu štedjeli municiju jer su je dosta imali. A naši borci je nisu imali mnogo, ali su dobro ciljali i odbacili su talijanske vojnike.

I tu sam, eto, imao priliku vidjeti na djelu, u borbi, naše omladince.

Često sam, prolazeći za vrijeme marša kraj kolone, gledao lica tih boraca. Bila su to ispijena lica jer se slabo hranilo. Mlad čovjek hoće jesti, ali nema dovoljno. Ipak, idu ti dječaci i djevojčice - i pjevaju. Puni optimizma i odlučnosti, kao da su već odrasli i zreli ljudi. I tako se to ponavljalo tijekom čitavog rata.

Samo, svaki put mi je bilo teže kad nekog od njih više ne bih vidio u koloni. Jer mnoge sam ih dobro znao. Teško je čovjeku, srce se steže, kad prođeš pored dvoreda i ne vidiš mnoga lica koja si znao. To je značilo da ih nema više, da su ostali tamo gdje smo vodili borbu s Nijemcima, Talijanima, ustašama, četnicima itd. To je bilo najteže..."    

(Iz intervjua listu Mladost, 8. svibnja 1959.)

Index.hr


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.