Ovdje je trudnica prava atrakcija

Ljudi iz Hrvatske masovno iseljavaju, no u nekim krajevima ostaju unatoč životu na rubu civilizacije: ‘U Cetingradu je vrijeme stalo, brojimo tek umrle, novorođenih je malo, a bez dječjih koraka i cike nema radosti’, kaže Tajana Katić

Paulina Arbutina / 12. Juni 2019

 

Što je slično a što različito u dvjema malim hrvatskim općinama – gorskotarskim Fužinama i kordunskom Cetingradu – možda ponajbolje zna tridesetičetverogodišnja Tajana Katić, koja se rodila u prvoj sredini a nakon udaje živi u drugoj, točnije u cetingradskom zaselku Podcetinu. I jedna i druga općina smještene su u tzv. zelenim oazama, pa se obje diče šumskim bogatstvima, prirodnim ljepotama i, posljedično, turističkim potencijalima. No posljednjih desetljeća, i iseljavanjem ljudi u potrazi za boljim životom. Dok u devet naselja fužinske općine prema posljednjem popisu obitava 1.500 stanovnika, u 36 mjesta cetingradske živi ih 2.746.

- Fužine i Cetingrad, iako općine slične površinom, smještajem i, relativno, brojem stanovnika, dva su različita svijeta. Fužine su mnogo življe, otvorenije i razvijenije: aktivnost i živahnost se osjećaju, premda se i iz Gorskog kotara masovno odlazi. Ovdje pak u Cetingradu kao da je sam rub civilizacije, ispod granica dostojanstvenog ljudskog života. Kad ovdje sastavljam neke svoje liste egzistencijalnih prednosti i mana, preteže ona s minusima: iako je mjesto u kojem živim Zagrebu bliže od Fužina, štošta mi u njemu nedostaje i ne vidim da će se stanje uskoro promijeniti nabolje. Ovdje je vrijeme stalo, brojimo tek umrle, novorođenih je malo, a bez sitnih dječjih koraka i cike nema radosti, poleta i potrebe da se život okrene u pozitivnijem smjeru. Budućnost ovdje jednostavno ne postoji - opisuje mlada majka život u nerazvijenom kraju Hrvatske. Njezin suprug Željko rođen je u Podcetinu, gdje sada odrasta i njihov jednogodišnji sinčić Emanuel.

- Prvi su mi dojmovi ovdje bili čak i dobri: malo, izolirano mjesto u prirodi, svagdje mir i tišina. Ali kad se zaželiš malo životnog žara, bude ti kao u zaboravljenom zakutku svijeta. Prvi pedijatar i najbliža ljekarna su u Slunju, baš kao svi drugi životno potrebni sadržaji; ako roditelji žele da im se dijete socijalizira s vršnjacima uz tobogan i ljuljačke moraju ga voziti do tog 19 kilometara udaljenog mjesta. A toj surovoj realnosti moraju se onda pridodati troškovi goriva i vrijeme potrebno za vožnju, unatoč tomu što danas svi znaju koliko su igra s drugom djecom i druženje s vršnjacima presudni za kvalitetan razvoj čovjeka. Uostalom, igraonice i parkovi trebali bi u 21. stoljeću biti nešto posve uobičajeno, a ne luksuz - govori Tajana.

- U Cetingradu uopće nema vrtića, a u Fužinama se gradi već drugi. Kad bih svog Emanuela poželjela upisati u vrtić, morala bih ga svakodnevno voziti u Slunj. S obzirom na to da u selu nema vršnjaka, on ovdje neće imati priliku družiti se i igrati po dvorištima, livadama i ulicama, kao što smo to mogli mi koji smo odrastali u drugačijim vremenima. Stoga su mnoge mlade obitelji otišle odavde u Karlovac, Slunj ili izvan Hrvatske. Emanuel je jedina beba u Podcetinu. Ni mi nemamo društva, da bar s nekim prošećemo po prirodi. Vidjeti trudnicu ili mladu ženu s djetetom ovdje je čisto čudo i prava atrakcija – kaže mama jednogodišnjaka koji uz pomoć njezine brižne ruke upravo vježba svoje prve korake.

- Cetingrad ne pruža nikakve mogućnosti zapošljavanja i aktivnosti, nikakvu motivaciju i razloge za ostanak. Plaćenog posla uopće nema i trenutačno smo oboje na birou: ako se slučajno što i ponudi, to bude svega na par mjeseci. Po obližnjim se pilanama ne isplati raditi za tri tisuće kuna mjesečno, jer poslodavci ne plaćaju ni gorivo ni putne troškove. Ponekad općina raspiše javne radove, ali Željka nisu primili ni ove ni prošle godine - nabraja nam rođena Goranka svu silu nemogućnosti na Kordunu.

- Iako živimo na selu, malo veze imamo s uobičajenim prednostima seoskog života: za početak, sve moramo kupovati, jer se ovdje ništa ne isplati uzgajati i proizvoditi. Eto, mi imamo šest odraslih ovaca i dvanaest janjaca, ali rijetko koje uspijemo prodati. Poneko grlo prebacimo do mojih u Fužine ili do Rijeke, da ondje nađe novog vlasnika, jer ovdje ga nemamo kome dati. Živimo od moje porodiljne naknade koja iznosi 2.230 kuna te 1.400 kuna svekrvine mirovine, a svakog mjeseca najmanje tisuću potrošimo na pelene i dječju hranu. Tu su još i naše potrebe, krumpir, kukuruz, drva, benzin, režije… trebalo bi platiti i nekoga da nam ore. Ipak, s obzirom na brzinu modernog života i sve one socijalne i materijalne razlike koje se nameću, vjerujem da tu i tamo uhvatimo kakav sretan trenutak zajedništva i sigurnosti koji će naše dijete upamtiti – prenosi nam Tajana.

- Pojavili su mi se, evo, i srčani problemi. Nije ni čudo: posvuda zidovi, barijere, a mladost traži izlaz, energiju, pokret, promjenu, zadovoljstvo… sve čega ovdje nema. Na takvim životnim raskrsnicama čovjek vjerojatno negdje pukne. Tako mi u tri godine zajedničkog života nismo popili nijednu kavu u kafiću kojeg u Cetingradu, naravno, nema. Samo su nam do prvog dućančića četiri kilometra. Kako se iz Karlovca približavate našem selu, tako i telekomunikacijski signali nestaju, pa mi se na mobitelu svako malo pojavljuju one iritantne poruke o prelasku na bosanskohercegovačke mreže i cijene u roamingu, a da hrvatsku granicu ni u mislima nisam prešla. I signal fiksnog interneta je slab, baš kao što se i televizijski programi sve lošije vide. Zagušeni smo tako sa svih strana i sve manje nazirem izlaz – kaže nam žena koja još uvijek bar ponekad uspijeva gajiti nadu da će zajedno sa suprugom osigurati bolji život svom djetetu.

- Željela bih da Emanuel jednog dana u sjećanju nosi neke priče koje je čuo u dječjim igraonicama i parkovima, da pamti dogodovštine sa svojim vršnjacima, pa makar bile sitne dječje nepodopštine. Da može birati kreativne, sportske i zabavne aktivnosti, koji će strani jezik učiti i kakav glazbeni tečaj upisati, a ne da odrasta u ovoj pustinji, bez ljudi i bez sadržaja. Nažalost, čini se da šanse za dostojanstven život, sretno i razigrano djetinjstvo i jednake mogućnosti u Cetingradu ne stanuju – zaključila je Tajana Katić naš susret u ne baš optimističnom tonu.

Portal Novosti

 


Buka preporuka

Region

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.