Do Turtuka je jako teško doći. Mali zaseok nalazi se na samom kraju doline Ladakh Nubra, na krajnjem sjeveru Indije. Priroda oko njega je fascinantna koliko i činjenica da upravo ovo selo ne pripada nikome.
Okružuje ga rijeka Shyok i visoki vrhovi planinskog lanca Karakorum. Sa svih strana su strme stijene i postoji samo jedan put koji vodi u i iz sela.
Vijugava staza koja prelazi preko visokih usjeka do mjesta Leh. Međutim, možda zanimljivije od prekrasnog krajolika je istorija sela, jedinog sela na svijetu koje je izgubilo svoju državu.
Dok u ostatku doline Ladakh žive budisti iz Tibeta, koji nastanjuju Ladakhi, Turtuk je selo naseljeno stanovnicima koji pripadaju Baltisu, etničkoj grupi tibetanskih korijena koji uglavnom žive u Pakistanu u regiji Skardu.
Mještani su Noorbakshia muslimani, sufijska islamska sekta koji govore tibetanskim balti jezikom i imaju puno više veze sa sunarodnicima u Baltistanu, koji se nalazi unutar Pakistana, tek šest kilometara niz put. Ustvari, Turtuk je bio dio Pakistana sve do 1971. kad ga je indijska vojska okupirala tokom graničnog rata duž Linije razgraničenja, sporne linije koja prolazi kroz neke od najviših i najsurovijih planinskih krajolika na kugli zemaljskoj.
Selo je za turiste otvoreno 2010. Indija nikad nije vratila selo zbog zabrinutosti za sigurnost granice. Stanovnici koji su tog dana 1971. godine bili u posjeti prijateljima ili bili s te strane granice, više se nikad nisu mogli vratiti kućama, a Indija je godinama zapečatila to područje i održavala strogu kontrolu nad regijom.
Međutim, pogranično područje je u protekloj deceniji bilo mirnije. Konačno 2010. Turtuk je otvoren za turiste što je omogućilo strancima da vide jedinstveno selo i način života. Stanovnici Balti najviše za gradnju kuća koriste stijene Karakoruma koje ih okružuju. Kamen im služi i za popločavanje ulica, ali i izgradnju kanala za navodnjavanje, kako bi zalijevali svoje usjeve, piše BBC.
Turtuk se nalazi na nižoj nadmorskoj visini od ostalih mjesta u dolini i smjestio se na samo 2 900 metara nadmorske visine. Tu ljeta mogu biti veoma vruća, a seljani su iskoristili stijene kako bi izgradili skladišta od prirodnog kamena koji koriste za čuvanje mesa, maslaca i drugih kvarljivih materijala tokom ljeta.
Duh Indije se u selu uopšte ne osjeća
Poznati i kao “nangchung” u Baltiju, što znači “hladna kuća”, ovi kameni bunkeri su dizajnirani tako da imaju praznine koje omogućavaju strujanje hladnog vazduha kroz koji održava hranu hladnijom od vanjske temperature vazduha.
Uprkos činjenici da su Indija i Pakistan još uvijek u sukobu oko Kašmira, u Turtuku se život odvija mirno. Seljani su dobili indijske lične karte nakon preuzimanja 1971. godine, a nedavni napori za modernizacijom doline Nubre, od boljih puteva, zdravstvenih usluga i prevoza, kao i nedavni procvat turističkih ruta, znače da dolaze bolja vremena za Turtuk.
Međutim, ovdje se ne osjeća previše duh Indije. Voćnjaci marelice, džamije Noorbakshia, kamene kuće i kanali za navodnjavanje, kao i tradicionalna baltska jela poput kisera, heljdinog hljeba obloženog mesom jaka ili poslužena s muškatnim oraščićem, marelicom, orasima i balay, supa s velikim rezancima od heljde, to čuva selo vjernim svojim blatskim korijenima.
Selo je posebno simpatično u jesen, kada redovi stabla topole mijenjaju boju i pružaju svijetli kontrast od kamena koji je glavno obilježje krajolika. Iako i u drugim dijelovima Ladakhe, koriste kamen za gradnju kuća, one nigdje drugo nisu tako čvrste i postojane kao ovdje u Turtuku, bez obzira što je to područje potresa i klizišta.
To je mjesto gdje stanovnici nisu samo naučili da žive u skladu sa svojim škrtim okružjem, nego su u tome i uspjeli. Stanovnici ostaju vjerni svojoj kulturi i korijenima uprkos tome što su “izgubili” domovinu. Okrenuti su budućnosti i turistima iz cijelog svijeta koji ih svakodnevno obilaze.
srpskacafe.com
