Uvažena sarajevska novinarka i aktivistkinja Nidžara Ahmetašević nedavno je objavila tekst Uspješno skretanje pažnje aktivizmom. Namjera mi je da otvorim raspravu o nekim Nidžarinom tvrdnjama, nadajući se da to neće pokvariti naše korektne odnose i da bi ova diskusija eventualno mogla doprinijeti makar minimalnom smirenju svađa koje plamte već sedmicama.
Nidžara Ahmetašević tekst počinje ovako: Pišem ove redove pomalo u strahu da će me probuđeni aktivisti proglasiti neprijateljem naroda, države, svega što je humano, ljudske i životinjske rase, modernizacije, euroatlantskih integracija, svemira…svega, valjda. Ali, aktivizam na Balkanu nekada stvarno zna prerasti u rat protiv neistomišljenika, u kojem se izgubi suština.
Budimo objektivni, autoričina strahovanja su opravdana, jer ljubitelji životinja, boreći se za pravu stvar, često pribjegavaju krivim metodama: uvredama, kletvama, prijetnjama, što je nehumano, a uz to i štetno. Međutim, Nidžara ovim stavom opisuje tek polovinu problema (kao što su one hairlije nedavno raspisale konkurs za pola vozača), jer istina je da i prijatelji eutanazije bljuju istovrsnu vatru, da su njihove prijetnje, uvrede i kletve podjednako odbojne. Uz to, oni često ne samo da zagovaraju, nego još i prakticiraju brutalno nasilje, pa je mnoga aktivistkinja teško pretučena u nastojanju da nahrani, zbrine ili nevinu životinju zaštiti od ljudi. Ne jedan i ne nekoliko, nego desetina takvih napada je počinjeno i prijavljeno, ali niko ne reagira, vjerovatno zato što se one bore za krivu stvar i ko im je kriv…
Pa zbog svega toga, da se poslužim Niždarinom formulacijom, pišem ove redove pomalo u strahu da će me zagriženi prijatelji eutanazije proglasiti neprijateljem djece iz Konjević Polja, IPA fondova, programa Erasmus +, napastvovanih žena, penzionera i armije nezaposlenih… Ali evo usuđujem se, pa ako je Nidžara preživjela, valjda ću i ja…
Idemo dalje: “Uz sav taj rizik, moram reći da me mjesecima nervira aktivizam ljubitelja uličnih pasa u Sarajevu i BiH. Ne zbog pasa. Nego zbog toga što dopuštamo - još jednom - da se bavimo stvarima koje nisu prioritet u državi koja ni na koji način već odavno ne funkcioniše u službi građana, nego zbog političkih elita i njihovih prijatelja, uže i šire familije, njihovih komšija, dužnika, ljubavnica i ljubavnika…” Uz sav rizik, moram reći da me posljednjih mjeseci, čak više i od SDP-a, nerviraju oni mislioci i misliteljke koje nervira “aktivizam ljubitelja uličnih pasa”. Nervira me argument da se rečeni ljubitelji bave glupostima, dok im suština i prioritetne stvari ostaju netaknuti. Nidžara, ovo je prioritet i ovo je suština. U nastavku teksta objasnit ću zašto.
Nije problem što su prijatelji pasa aktivni, nego što su prijatelji svih ostalih Nidžarinih prioriteta neaktivni, totalno i apsolutno pasivni, pa svaki aktivizam ovdje dođe kao prst u oko, kao žestoka uvreda sredini koja ništa ne radi ali ima oštar kritički stav prema onima koji rade. Dok ne radiš ništa, nikog ne nerviraš. Pokušaš li bilo šta, iznervirat ćeš ogromnu većinu koja misli i pouzdano zna da je to što radiš nevažno i u službi “uspješnog skretanja pažnje aktivizmom”.
Hajmo još: “Svi oni su, naravno, presretni svaki put kada se brinemo o psima, o Palestini, Siriji, Kini, polarnim medvjedima ili čime već, a ne o njihovom neradu koji i te kako utiče na naš život. Naravno da takav “aktivizam” podržava i “međunarodna zajednica”, kojima je bolje da se bavimo cukama nego odgovornošću političara sa kojima sarađuju, jer to otvara pitanje i njihove odgovornosti.
Pogrešna tvrdnja. Boreći se za prava pasa, ti aktivisti, koji nerviraju Nidžari Ahmetašević upravo se – i to u ovom trenutku jedini u državi – bore protiv “nerada političara”. Njihov najjači argument je ovo: “Imamo dobar zakon, niste uradili ništa i sad svoj nerad hoćete da pokrijete ubistvima.” To je suština borbe za prava uličnih pasa.
Pa kaže: “Kako god, gubimo vrijeme i energiju. Tako nam je u državi koja jedva da postoji, sudbina pasa lutalica samo u jednom gradu važnija od sudbina polugladnih ljudi, od političara neradnika, koji pri tome potkradaju vlastiti narod, od ratnih zločinaca koji šetaju oko nas…”
Ovo je, dakle, esencija Nidžarinog stava: dok se vi bavite psima, ljudi gladuju, država tone sve dublje, penzioneri umiru, djeca oboljevaju. Pokušajmo ovakvom razmišljanju uputiti nekoliko temeljnih prigovora.
a) Za sve te probleme nisu krivi ljudi koji pokušavaju brinuti o psima. Niti njihov angažman.
b) Ovo je vrijeme makar formalnog pluralizma ideja, interesa, pokreta, zalaganja i mišljenja. Niko ne bi trebao da se angažira za ono što uvažena kolegica Ahmetašević smatra prioritetnim, nego svako određuje i bira sopstvene prioritete.
c) Nisam jednom čuo ovakav prigovor: dok se roditelji iz Konjević Polja smrzavaju, vi tu nešto pričate o džukelama. Moje bogato interpersonalno iskustvo navodi me na zaključak da u Sarajevu ima, brat bratu, 200.000 ljudi koji misle tako. Nažalost, samo misle. Od njih 200.000, jedva da je dvjesto ikada išta uradilo za nesrećne roditelje iz šatora. Ostali nisu uradili ništa, niti misle uraditi išta, ali smatraju da imaju puno moralno pravo odrediti “psećim” aktivistima, kako ih ljupko vrijeđa Nidžara, šta trebaju da rade i kojem prioritetu da se okrenu. U tome i jeste kvaka. Kada bi Nidžara i svi oni koji se slažu s njom učinili za Nidažrine prioritete onoliko koliko su pseći aktivisti učinili za pse, garantiram da bi naša nesnosna situacija bila znatno snošljivija.
d) Tako dolazimo do još jednog pitanja nad kojim se Nidžara Ahmetašević iščuđava i na koji ne može da nađe valjan odgovor: otkud ovoliki i ovako žestok angažman u korist pasa… Neizrečeni nastavak ovog pitanja trebalo bi da glasi – “… a na uštrb ljudi.” Nudim jedan od mogućih odgovora: korupcija, kriminal, pljačka, nepotizam, klijentelizam, nemar, nestručnost, sve su to zla koja paraliziraju naše društvo. Ali eutanazija je – Nidžara, oprosti mi za drukčiji raspored prioriteta – veći problem od svih nabrojanih, jer politika se sprema da svoj nerad pokrije ozakonjenjim smaknućem 60.000 nedužnih bića. I da, i ja spadam među one koji predstojeći pokolj porede s masakrima koje smo već predeverali. Sličnosti s 92. godinom i – recimo – Višegradom, Prijedorom, Fočom, frapantne su: imamo nezaštićenu populaciju koja je demonizirana i apriorno proglašena krivom, a pri tome nema mogućnosti da se brani od kontinuirane kampanje i surove politike koja će izgurati svoje ne pitajući za cijenu.
e) A ovaj “bezobrazluk”, kako ga naziva Nidžara Ahmetašević, da se pokolj nad ljudima iz nekih prošlih vremena poredi s predstojećom masovnom eutanazijom pasa, također ima svoju pozadinu. Zanimljivo je da Nidžara, kao obrazovana osoba, ne prepoznaje bitnu stvar: u svijetu je borba za prava životinja odavno izjednačena s borbom za prava ljudi. Govorimo o legitimnom i priznatom aktivizmu, a dodatnu mu snagu daje to što je usmjeren ka dobrobiti bića koja ne mogu izreći sopstvenu patnju. I, što je najzanimljivje, nailazi na istu vrstu nerazumijevanja i prigovora s kojima se suočavaju udruženja koja se zalažu za prava LGBT populacije, Roma, hendikepiranih... Uvijek je to borba na dva fronta - protiv beskrupulozne vlasti i protiv nesenzibilizirane većine koja smatra da “ima važnijih stvari i većih prioriteta od džukela, pedera i cigana”.
Uglavnom, ovo je samo dio problema na koje u BiH nailaze pseći aktivisti. Nermina Zaimović-Uzunović, kao predstavnica dokazano korumpirane politike, kontinuirano ih spinuje kao mafiju koja sve ovo radi zbog novca i fondova. Nasilnici ih na ulici prebijaju, napadaju, pljuju. Na mreži ih vrijeđaju (“Sutra je protest nepelcovanih aktivista”; “Sve džukele pobiti, sve aktivistkinje silovati”), rugaju im se, ponižavaju ih. Pri tome, ovi nesebični ljudi udomili su stotine pasa. Hiljade ugroženih životinja je liječeno, njegovano, hranjeno, spašeno od hladnoće i ubica koje s puškama patroliraju periferijom Sarajeva. (Obavezno pogledajte Kinofil, potresan dokumentarac čiji je autor Damir Nemir Janeček, bez obzira na mučninu koju gledanje izaziva i količinu užasa koju film sadrži.)
Ponovo Nidžara: “Primjer “psećeg” aktivizma samo je jedan koji pokazuje kako smo u stanju beskrajno puno energije, pameti i vremena trošiti na probleme koji su zapravo samo posljedica, dok pravi uzroci prolaze pored nas. Samo da znate, oni na vlasti trljaju ruke svaki put kada vide kako su nam još jednom uspješno skrenuli pažnju sa onog što nisu uradili…”
Hm... Pseći aktivizam nije bavljenje posljedicama, nego najvažnijim, elementarnim problemima. I njihovim uzrocima. Psećareći tako mjesecima, ljudi pokušavaju spriječiti ozakonjeno masovno ubistvo, bore se protiv ljudske indiferentnosti i političkog nerada, nesposobnosti, korupcije, kriminala svake vrste.
Nidžara Ahemtašević smatra da pseća problematika odgovara političarima, jer nas sve udaljava od stvarnih problema. Kakva greška. Taj argument je savršen poklon ovoj vlasti. Koja povodom rečene problematike nema valjanog argumenta, ali ima poluge vladanja koje joj omogućavaju da radi šta hoće. Aludirati na fondove i novce zbog kojih ovo navodno rade aktivisti, a prešutjeti činjenicu da nam se stranka koja najvatrenije zagovara pomor guši u korupciji, te da će i sama eutanazija vjerovatno biti neiscrpno vrelo procenata i talova, e to je promašivanje suštine i bavljenje marginalijama.
Ovo je najvažnije: pseći angažman niti isključuje, niti negira, niti blokira potrebu za angažiranjem na rješavanju problema s Nidžarine prioritetne liste. A zašto tog angažmana nema, psećari su zadnji ljudi kojima bi trebalo mahati tim pitanjem. Ali prigovori da se oni bave glupostima dok kraj njih protiču suštine, itekako mogu izblokirati stvari. Pseći angažman, sa svih svojih tisuću raskošnih mana, trenutno je najbolji angažman koji imamo. Ljudi koji su mu se posvetili, svoju energiju, pamet i znanje koriste na najbolji način. Ponavljamo, nek svi ostali za Konjević Polje, za Erasmus +, za siromašne i nezaposlene, stare i bolesne, učine onoliko koliko i oni i mi ćemo biti makar zeru civiliziranije društvo.
I na kraju, nakon svih ovih neslaganja, evo i jedna podrška Nidžarinom stavu. Neki ljudi koji se bore za prava pasa smatraju da im plemeniti cilj opravdava taktičke i strateške brutalnosti. Nermina Zaimović-Uzunović, o kojoj ćemo opsežnije pisati na drugom mjestu, također je izložena uvredama i smrtnim prijetnjama. Tom se načinu ovdje žestoko protivimo, jer je neetičan, nezakonit, a odmah potom i krajnje kontraproduktivan. Žestina u borbi neće pomoći. Uvrede i prijetnje čisti su užas. (Dočim, malo ironije, sarkazma & cinizma nije naodmet…). Nidžara, rekosmo već, kaže da se plaši. S punim pravom, atmosfera je uzavrela, vazduh trepti kao da nebo gori i strah me da bi krv mogla poteći i prije “humane eutanazije”. Ali tako je to kada SDP uzme stvar u svoje ruke. Kada su prije tri godine krenuli da formiraju vlast, mi vlasti od tada ne vidjesmo. Kada su se latili pasa, sve ode k vragu... To je karakteristika svake nesposobne politike i svakog lošeg djelovanja. Ne riješe problem, ali što pokvare atmosferu, to je čudo jedno…
