U laži su kratke noge. Nije se čuditi što se glavešine voze Audijem A8!
Predsjednik RS, Mile, nervozno okreće broj telefona pozivajući Premijera Džombu da svrati do njegovoga kabineta kako bi mu ovaj rekao dve–tri konstruktivne primjedbe. «Da si mi se Aco stvorio u Palati predsjednika za pet minuta, nemoj da te sanjam!», viče Mile preko slušalice.
I eto ti Džomba trči onim crvenim tepihom uz stepenice Palate predsjednika, a da nije prošla niti jedna minuta. Sav se zajampurio. «Što me sada šef treba da mi je samo znati?», razmišlja Džomba u sebi.
Upada u kabinet predsjednika Mileta, a ovaj se izvalio u fotelju i lista dnevnu štampu. «Izvolite šefe», umiljato prede Džomba, «čemu mogu da zahvalim na Vašem pozivu». Šef ga i ne gleda, lista novine, ne diže oči sa njih.
«Pa dobro Aco moj slatki dokle ćeš se ti zezati sa mnom i sa narodom», nagrđuje ga Predsjednik Mile. «Ne znam na šta mislite, šefe», zbunjeno će premijer Džomba, «ja cijelo vrijeme radim onako kako ste mi Vi naredili i direktive dali.»
«Ne radiš Aco dobro, nikako ne radiš dobro», odvraća Mile i maše glavom zabrinuto, «da radiš dobro ne bi bila ovolika devalvacija fakultetskih diploma, ne bi nam korupcija utrobu jela, ne bi ovaj autoput koji završavamo išao nahero, ne bi nam građevinska mafija zidala kule i gradove, a radnici otkaze dobijali, ne bi nam prosječna penzija 200 maraka bila, te evo i ja strahujem šta ću kad u penziju budem treb'o, ne bi nam ljudi skapavali od gladi, ne bi nam pedofilni popovi glavnu riječ držali, ne bi nam se djeca od droge raspadala po ulicama, ne bi nam omladina besposlena bila...»
«Ma, dragi moj šefe», brani se Džomba, «sve su Vam to intrige i insinuacije od strane zajedljive pogani iz opozicije kojima je krivo što ja ovako dobro vladam zemljom i narodom.» A Predsjednik Mile se kiselo smješi: «Ne vladaš ti, Aco moj, ni samim sobom, a kamoli da vladaš uspješno sa narodom! Nego hajde ti, mili moj Aco, da se malo smakneš sa te premijerske pozicije. Za ovo kratko vrijeme si pokazao da nisi za toga posla.»
Na ove riječi premijer Aco se za glavu hvata, pa pred noge Miletu pada, «A uh, kuku meni kukavcu, nemoj šefe da me lišavaš meraka i vlasti!» Mili se nešto sjadi, te ga po glavici miluje, «Ma nije Aco smak svijeta, kad prođe neko vrijeme i narod zaboravi na gluposti koje si činio opet ćemo tebe na premijersku fotelju turiti. Ili još bolje, stavićemo te da budeš moj nasljednik, predsjednik Republike nam Srpske.»
Džomba ga od golemog jada i tuge ne čuje, sve mu suza suzu goni: «Nemoj me šefe u penziju ovako mlada i u snazi golemoj. Zar me ne možeš bar za ministra kulture postaviti? Tamo ti ne mogu odmoći, jer i malo dijete tu funkciju može obavljati. Ili me za svoga savjetnika imenuj, kumim te bogom. Sam si rekao da od penzije čovjek ne može sastaviti kraj sa krajem. Gdje će ti duša šefe moj predobri, umrijeću ti od gladi?!»
Mile nervozno odbaci novine koje je do tada listao, vidi se nije mu lako svog pobratima u penziju slati. Od sve muke ne zna kuda bi sa njim. «Šta da radim s tobom kukavni moj Aco», zabrinuto predsjednik Mile zbori, «Mnogo si mi se zaigrao igre vlasti i vladara, znam ja da nije lako s visoke funkcije otići. Ali za savjetnika te ne mogu dati, jer lisac si ti preveliki, pa se bojim da bi me savjetovao kontra od onoga što je za mene dobro kako bi mi napakostio i što prije moje se fotelje dočepao. A opet da budeš ministar kulture to nikako ne biva. Ministar Antonko je toliko sklon manirima i kulturnim nastupima u javnosti, te smo mu još dva-tri mandata unaprijed zagarantovali.»
Džomba sav u suzama cvili: «Pa kud ćete sa mnom, kukala mi majka, zar za mene nema nade?» «Čekaj da se sjetim gdje da te uturim, a da mnogo ne smetaš», raznježi se presjednik Mile, te kreće naglas razmišljati, «da bude ministar finansija, ne može, jer tu je predobri Tegeltija kojeg čeka bogata politička karijera; ni u predsjedništvu nema mjesta, jer smo tamo skrasili mog dugogodišnjeg partijskog kolegu Nešu; ne može ni za predsjedavajućeg vijeća ministara tamo je Nidžo pustio korijenje svoje, a i Hrvati su sada na redu za to mjesto.»
«A bi l' da budeš gradonačelnik Banjalu...», na sekund Mili na pamet pade nespretna ideja, ali se brzo predomisli, «a uh, nema šanse da te na to mjesto proguram pošto je tamo Dragče, nezamjenjivi čovjek sa hiljadu ideja. Uostalom, bez njega glavni grad Srpske nikada ne bi mogao da dobije svoj konačni izgled Strazbura.»
«Dakle, ne preostaje mi ništa nego da kupim stvari, pa na biro rada?!», razočarano će Džomba. Mile neko vrijeme zamišljeno gledaše ispred sebe, a onda mu nadođe briljantna misao: «Ček, ček, Aco! Kakav biro rada kakve trice, nećemo mi tebe prije vremena da sahranjujemo. Nego, reci ti meni imaš li ti položenu B kategoriju.»
«Ih, kako nemam, imam ti ja tih kategorija koliko ti duša ište!», poče se hvalisati Džomba, čak mu se i boja u lice povrati, «ja sam ti šefe moj teška kategorija u svim granama privrede, a u ekonomiji sam superteškaš!» «Ma, ne mislim na tu kategoriju!» zagrmi Mile, «kontao sam na vozačku, a što se tiče ekonomije tu si, Aco moj, pero laka!»
Džomba se zacrveni, te reče stidljivo spuštajući pogled ka patosu: «Imam šefe položenu B kategoriju.» «E, super», radosno će Mile, «posao šofera će biti kao stvoren za tebe. Ti voliš da se voziš i da druge vozaš?»
«Volim», potvrdi Džomba.
«Voliš komociju, a moj Audi je super komforan!»
«Volim komociju i veliki sam konformist», odobri Džomba.
«Voliš da sjediš u kožnoj fotelji, a moj auto ima najkvalitetnije kožno sjedalo, ni premijerska stolica mu ravna nije! Evo tebi ključevi, dragi moj Aco, od moje makine, pa da se nas dvojica od sada zajedno, po lijepoj našoj Srpskoj, vozikamo!»
«A kako da vam se odužim na mojoj novoj dužnosti, dobri moj Predsjedniče?», uskliknu od radosti Džomba.
«Za početak biće dovoljno da šutiš i slušaš gdje ti se kaže da voziš, te da ne šveraš sa puta i ne tjeraš kola po svome. A za ostalo ćemo lako», objašnjava Mile i dodaje, «'ajde Aco pripremi vozilo da me odvezeš do aerodroma. Tamo me čeka moja ''gazelica'' moram nešto nabrzaka da obavim dole kod svog vladike Grige, vazda me za svaku sitnicu zivka. A usput ćemo i do Kuste da vidimo kako teku radovi na Kamengradu.»
