Pedja Bajović: KOMEDIJA JE POSAO, A SVAKI POSAO SE PLAĆA (čak i kod nas)

Pokretač regionalne mreže stand-up komedije od našoj publici

BUKA portal / 30. Decembar 2020

 


Nakon više od 15 godina od svojih prvih koraka u ovom dijelu svijeta, stand-up komedija je uspjela da se jednom dijelu javnosti nametne možda i kao najbolja vrsta domaćeg humora.

Jedan od prvih ljudi koji se, sad već podaleke 2005. godine, usudio ući u posao nasmijavanja publike po klubovima, Pedja Bajović, nedavno je profesionalno producirao tri tematske predstave i aktivno komunicira opcije gdje će i kada to ugledati svijet, ili bolje rečeno, kada će svijet to ugledati!

Razgovor s njim, iako je trebao biti prvenstveno o ovom žanru komedije i njegovom trenutnom projektu, otišao je u neočekivanom pravcu - o publici stand-up komedije! Za početak je ipak pristao da nam pruži nekoliko tehničkih informacija...

- Idemo redom, ovo su moji odgovori na uglavnom ista novinarska pitanja svih ovih godina: počeo sam prije 16 godina, nakon što sam se vratio iz dvogodišnjeg boravka u Americi, gdje sam se bio upoznao sa stand-up komedijom. Uzori su mi svi komičari koji su od toga napravili karijeru, od Seinfelda koji je danas milioner, do Georga Carlina koji je svojom komedijom radio najbrutalniju društvenu kritiku! Podržavam sve žene koje uspiju u ovom, još uvijek, „muškom sportu“. Tu je i niz komičarskih imena, koja široj publici ne znače ništa, ali nam u branši jesu važni. Da, može se živjeti od ovog posla. Nije lako, ali ako se puno radi, nešto se i zaradi!

Ton našeg razgovora se mijenjao, od euforije zbog postignutih rezultata, pa sve do blage patetike zbog propuštenog i problema koji, zbog pandemije koronavirusa jako snažno pogađaju baš ovu industrijukulture i zabave. Međutim, Pedja je u jednom trenutku rekao da je u cijeloj priči najvažnija - publika.

- Mi sve ovo radimo zbog publike. Bez brige, neću ići u ona neka PR-ovska bla, bla preseravanja. Mi ovo radimo zbog publike, jer je publika ona koja to - plaća! Davno su za mnoge od nas prošla vremena kada smo to radili samo zbog smijeha u prostoriji ili nekih propratnih efekata npr. jako važnih za život mladog mužjaka, ako me razumijete. Sada je za najveći dio nas to prvenstveno - posao!

Bajović objašnjava kako je, bez obzira na to što je scena tu već preko deceniju i po, to još uvijek samo scena, ali ne i industrija - čemu se nadaju od početka.  

- Razlog za to ima jedno ime - televizija! Jednostavno, tamo nas nije bilo često kroz sve ove godine, a osim jednog kablovskog kanala u Srbiji i jednog još manjeg, s regionalnom distribucijom - nema nas ni danas. Nema veze što neki od komičara pune dvorane od više stotina, pa čak i preko hiljadu ljudi, televizija nas neće! Čuješ tu od njih svakakve odgovore, najviše mi se „dopada“ onaj o tome kako je to za posebnu i jako malu publiku i sl., ali pravi razlog leži u par drugih činjenica. Prva je - strah. Mi u svojim nastupima ne štedimo nikoga.  Čak i oni među nama koji se klone politike i osjetljivih tema, ponekad će ismijati nekog političara ili javnu ličnost iz neke od konzervativnih ili crkvenih društvenih krugova, jer - tamo se odvija najviše sranja! Da se ne zamjere gornjim nivoima, televizije nas radije izbjegavaju. Može ponekad neko gostovanja i veseli razgovor s voduteljima, ali integralni nastup - jok! Drugi razlog je donekle poslovne prirode. Baš sve televizije, žele da ih gleda sva moguća poblika! A, svi znamo kakav je optimum našeg TV gledaoca - neka tetka Ljubica iz Hrastovca kod Čelinca! Važno je da je njoj to u televizoru dovoljno interesantno i da je, nedajbože, nešto ne uznemiri! A, treći razlog je - nema love! Sav taj sjaj ekrana uglavnom se finansira iz izvora koji nisu samo marketing, a znamo uz kakve uslove odatle dolazi lova! Zato...

Ipak, kako kaže Pedja, moglo se kroz sve te godine, jer se radilo uživo, pa je u klubove i pozorišne prostore dolazila publika koja je plaćala ulaznice. Nije ni tada bilo lako, kaže... Domaćini tih večeri, od direktora lokalnog teatra ili gazde nekog kluba, dosta često su bili potpuno neupućeni u stand-up ili vrlo nezainteresovani za promociju, pa bi se dogodilo da se nastup održi pred tek desetak ljudi u publici! Međutim, upravo takve situacije su komičare činila iskusnijima i uspješnijima, tako da su vremenom postajale sve rjeđa. A, onda je početkom ove godine nastupila pandemija korone i vremenom pozatvarala najveći dio takvih prostora. Uslijedila je suša nastupa, koja je malo popustila tokom toplijeg vremena sredinom godine, a onda opet - zaključavanje.  

- Ovo je globalni problem, a tu je Internet, pa smo mogli da pratimo kako se snalaze naše kolege u ostatku svijeta, prvenstveno u Americi i Velikoj Britaniji, gdje su najveće industrije ovog našeg žanra. Neke modele smo prepisivali od njih, nešto tipa Zoom i Skype nastupi i slično, uglavnom s ograničenim uspjehom, a neke jednostavno nismo mogli. Razlog: kvalitet interneta i - naša publika!

Tu se u našem razgovoru dogodila jedna pauza, jer je Pedjin pogled otišao negdje u daljinu i nastupila je tišina. Nismo je prekidali svojim pitanjima, dok on nije nastavio sam, uz duboki uzdah...

- Mislim da još uvijek nismo uspjeli stvoriti publiku stand-up komedije. Iako kroz sve ove godine, broj ljudi na našim večerima stalno raste, to je jako spor rast. Razmišljao sam šta bi mogao da bude razlog i imam samo neka tumačenja, ali ne i odgovor. Za početak, da se razumijemo - najveći dio naših društava čine ljudi koji nikada nisu, niti će uveče izaći na bilo kakvu predstavu! Za njih je ekran - sve. Prije je to bio televizijski, a sada je to i onaj od mobilnog telefona! Na takve mi ni ne računamo. Zatim imamo one koji će otići na predstavu samo onih komičara koje poznaju s televizije, a i to samo po jednom! Takve ljude će privući Đuro, Andrija Milošević i „njegova“ Anđelka, pa Maca, svojevremeno Đuričko, a u Hrvatskoj bi to bili Željko Pervan, zatim voditelj i profesionalni selebriti Ivan Šarić itd. Nakon njih imamo publiku „jednog komičara“. To su ljudi koje interesuje rad samo jednog imena i za njih mi ostali - ne postojimo. U Hrvatskoj gdje sada živim, to bi bio kolega Vlatko Štampar, dok bi u ostatku BHS govornog regiona to bili oni koji prate samo Nešu Bridžisa, Srđana Dinčića ili Sandru Silađev. Doduše, ove zadnje publike nema baš puno, ali su vrlo tvrdi i zatvoreni.

Na naše pitanje zašto on nema tu neku baš svoju publiku, uslijedila je još jedna tišina, ali puno kraća.

- Zato što sam se razbacao k'o đubre po njivi! Valjda zato, ne znam. Od rođenja u Crnoj Gori i odrastanja u Požegi u Srbiji, živio sam poslije i u Mostaru i Sarajevu i Banjaluci, pa par godina u Beogradu, a sada sam preko 18 godina u Hrvatskoj... i sve je to - moje. Htio sam biti post-jugoslovenski komičar, ime koje će svuda biti domaće. Donekle sam uspio, ali zakoni fizike ipak nalažu da si najači tamo - gdje te ima najviše, a mene nigdje nije bilo puno, čak ni u Zagrebu gdje živim. Televizije svakako nema, a Internet dokazano nije dovoljan. Tu je još i taj detalj da je, hrvatski rečeno - međumrežje, za đuturuma poput mene podsvjesno još uvijek nekakvo sokoćalo „za mlade“! Ali, evo... stavio sam ovo svoje snimljeno na taj isti Internet za cijeli svijet, pa da vidimo!
Kada smo krenuli s pitanjem o razlikama publike na prostoru bivše Jugoslavije, on se glasno nasmijao, jer je to još jedno od tipičnih novinarskih pitanja!

- Valjda vaše kolege žele da ja kažem nešto što će publiku baš tog medija izdvojiti od ostalih, pa da oni to objave! Nije da nisam pokušavao da im izađem u susret, ali uglavnom je to bilo bez veze. Razlike ima, ali je kulturološki to ipak u nijansama: sjever više voli igre riječi, a jug malo žešću situacijsku zajebanciju. To je i Boris Dežulović jednom jako dobro ilustrirao kroz primjer razlika zmeđu bosanskog i hercegovačkog humora. Ovaj prvi je, po njemu veliki, usmjeren prema zajebanciji na svoj račun, dok je drugi (a sam je rekao da mu je sličan i njegov, dalmatinski) više usmjeren na zajebavanju drugog. I to je po njemu mali humor.

Mislim da je ukus u humoru više do nekog individualnog nivoa obrazovanja, odnosno životnog iskustva. Primjera radi, ja imam rodbinu u Kanadi i neki od njih, koji tamo žive skoro 50 godina, i dalje tvrde da ne razumiju tamošnju komediju na televiziji. Njima su Mija i Čkalja - zakon! Naravno, isto tako takvi ne razumiju previše ni zašto ja radimo ovo svoje „što isto rade Englezi“.

Koliko je to onda problem u poslovnom smislu, pitali smo ovog producenta, jer je on to podjednako koliko i stand-up komičar. Činjenica je da regionalna mreža godinama funkcioniše i prekogranično.   

- Ako mi je nešto zaista drago, to je da smo prava post-YU priča! Ljudi nastupaju posvuda gdje ih se razumije, od Jasenica do Đevđelije, a onda i po dijasporalnim destinacijama gdje dođu - svi. I ono što je najveći izazov je da se kroz praksu pokaže da postoji jako dobra hrvatska i slovenačka komedija, a koja može da nasmije i ostatak regionalne publike! I u tome uspjevamo i to je super. Naravno, lakše je Bosancima i Srbima prodati se u Hrvatskoj i Sloveniji, ali to polako i sigurno dolazi u neku pozitivnu ravnotežu. Dobra komedija je - dobra komedija i prava publika to shvati prije ili kasnije.

A šta je onda prava publika za stand-up komediju iliti komediju s nogu?

- Jel' tako da je to odličan prijevod za „stand-up comedy“!? Toliko je glupav, da je super! (smijeh). Hajde da postavimo stvari ovako: mislim da smo mi u sličnom statusu kao što je jazz scena. Šira javnost poznaje samo one muzičare tog žanra koji su napravili iskorak u pop muziku u saradnji s takvim kolegama, upravo da dobiju što veću vidljivost! A, veća vidljivost, naravno, znači više novca! Isto tako, najšira javnost poznaje pojam jazz kroz one „obične“ muzičare koji vole reći da su i džezeri, zato što to puno više sexy nego - pop pjevač! To isto mi imamo u stand-up komediji. Neka veća imena sa estrade ili glumišta vole da za sebe kažu da su (i) stand-up komičari, iako su odradili svega jednu ili dvije predstave, a koje im je, uzgredbudirečeno, često napisao neko drugi! Ružno je i tužno, ali  ako je za neku utjehu - nije tako samo kod nas. Recimo da je stand-up rokenrol komedije; i dok ona teta iz Čelinca puno više voli Dinu Merlina i Željka Joksimovića, samo prava ekipa zna kako se slušaju Cane i Bare!    

Mislim da se naš dio realnosti dobro opisuje iz onog dijaloga iz pjesme „Ibro Dirka“ od Zabranjenog pušenja:
- Ne daju mu, bolan, da sevdah svira!
- Ovo, kriza, jel'...?
- Ja, bolan! Raja traže veselo! Ko će slušat tuđu muku...

Ima još jedna stvar, a to sam doživio na društvenim mrežama. Komentari od strane ljudi koji mi zamjeraju zašto komentarišem politiku, odnosno, zašto se ne bavim „svojim poslom“ i nasmijavam ljude! Svak put kad to vidim, ostanem zatečen. S druge strane, svjedočimo svakakvim mišljenjima i stavovima o pandemiji, Bilu Gejcu, Trampu, vakcinama, 5G tehnologiji... Nema tu puno pomoći, samo biologija.

Tada je na naš osvrt da je ipak najvažnije „biti smiješan“, naš sagovornik poskočio!

- Nije isto biti smiješan i biti duhovit! Čovjek na ulici padna na guzicu - i to je smiješno, ali nije duhovito! Isto tako, nije isto smijeh i osmijeh. Nije isto humor i komedija. Humor je sve što je smiješno, a komedija je smijeh koji je posljedica nečijeg rada. Imamo onu pozorišnu, filmsku, muzičku, književnu - dužu ili kraću... a, evo imamo i stand-up! Isto tako, nema svaka komedija istu pozadinu. Ima jako puno prirodno duhovitih ljudi i dobro je da ih ima. Ipak, profesionalizam je ono što preživljava zahvaljujući kvalitetu. Lako je jednom napraviti nešto kratko i duhovito, pa staviti na društvene mreže, ali potpuno je druga stvar ako je to tvoj kreativni rad koji traje duže vremena. Iznenadili biste se koliko je viceva o Muji i Sulji originalno nastalo iz skečeva iz Amerike, Velike Britanije ili čak Njemačke, ali je to bilo u vremenu bez interneta i kablovske televizije, pa se vremenom primilo kao „naše“. To vidimo i sada, kada po raznim fejzbucima i tviterima, o TikToku da ne pričam - kolaju plagijati u odnosu 10:1 u odnosu na original. Ali, da se vratim na svoju prvu hipotezu - sve je do publike. Ako je neuka - takvo nešto lako prolazi. Kudikamo je lakše raditi na velikim tržištima, gdje je procenat pismenije publike i dalje mali - čak ne bitno veći nego kod nas, ali su apsolutni brojevi ipak uno veći, pa znaš za koliki potencijal imaš da radiš za koga.  

Da, ali svi se vole smijati!

Svi da, ali čemu - to je ono najvažnije pitanje. Nekim je kratki video na mobilnom telefonu, s prdenjem i podrigivanjem te ponekom psovkom - vrh, a pritom je i džabe! Iskreno, mislim da takvi, ne samo da neće, nego ni ne umiju obaviti online kupovinu ovoga što sam ja sad stavio u prodaju! (smijeh) Ono što je najtužnije, ne žele to ni da nauče. S druge strane imate likove, koje ja po zagrebački volim zvati „pizdeki“ - kojima ništa domaće nije dovoljno dobro ili su to oni koji žele samo vrhunsku teatarsku umjetnost, pa ih sve drugo uznemirava, pa onda i jedni i drugi unaprijed diskfalifikuju naš rad. Zato se mi prvenstveno obraćamo onima između.

Ono što želim da naglasim je nešto što sam već bio spomenuo ranije, ovo je posao i to vrsta posla iza kojeg se nalazi ogroman rad, ne samo talenat za šegu, šalu i pošalicu! Želimo publiku koja će to da prepozna i usput uživa u našoj kreativnosti. Meni lično ne trebaju oni koje moja komedija intelektualno umara ili čak uznemirana, a ponajmanje oni kojima ja nisam interesantnan, jer me nema - na televiziji! Znam da kod nas ljudi najviše vole da se snalaze i da se ušićari i da sve što nije besplatno ili barem jeftino, odmah nije interesantno! Takvi imaju svoju zabavu i moje kolege i ja im nećemo tu previše smetati.

Sve je bolje uživo, ali od toga nema ništa do kasnog proljeća. Dakle, dok ne prođe pandemija, imamo Internet.

 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.