Beskrajne kompozicije vozova dovozile su neprestano nove prinudne radnike, vraćali su se prazni, mirisali su na suze a osjećali se na užas. Na daskama drvenih vagona putnici su na dugim, teškim putovanjima iz Rusije, Poljske, Srbije, Bosne, Nezavisne Države Hrvatske, strahom rezbarili poslednju nadu za život.
Nada je zauvijek nestajala u pepelu dimnjaka Mithauzena, Aušvica...
Njemački narod je vjerovao da su nesrećnici dovoženi da bi pravili hljeb...
Da li su znali istinu?
Bilo je lako saznati je.
Da su samo pepeo koji im je svakodnevno u sivo farbao ulice utrljali u dlan, saznali bi je. Vidjeli bi oči Obrena, trogodišnjeg dječaka iz mirnog potkozarskog sela kog je nemoćna majka do posljednjeg trenutka čvrsto držala za ruku neuspjevši mu objasniti zbog čega su goli, što su ih zaključali, zašto je hladno i šta čike pričaju. Vidjeli bi i lice uvijek nasmijane Irine, medicinske sestre iz Varšave, Jakova, vitalnog starca i zagrebačkog juvelira....vidjeli bi nadu. Samo da su pepeo utrljali u dlan. A nisu.
Njemački narod je izabrao, svoju, podnošljiviju istinu.
Istinu s kojom se moglo lakše živjeti.
Došao je kraj rata. Njemački lideri i vojni komandanti su izvedeni pred sud.
Neki od njih su sami sebi presuđivali. Njemačka je sa pravom ponižena, kažnjena i podijeljena. Godinama poslije rata su sociolozi, psiholozi, pedagozi, stručnim predavanjima u procesu denacifikacije uvjeravali Nijemce da nisu najveći, najpametniji i najčistiji narod, govorili su im da je Njemačka kriva za patnje mnogih i da je pepeo iz logora pripadao ljudima. Strašnu istinu saznali su bolno. Lov na preživjele zločince Trećeg Rajha nije prestao ni do danas. Pozdraviti nekažnjeno nekog nacističkim pozdravom na javnom mijestu u Njemačkoj je sada nemoguće, a ako pokušate organizovati paradu sa kukastim krstovima na rukavima i majicama, bićete do krvi pretučeni od policije. Nedovoljno, reći ćemo...
Prostor bivše Jugoslavije od devedesetih pa na ovamo, rezervisao je na svjetskim televizijskim kanalima slike koje neodoljivo podsjećaju na nacističku Njemačku. Pola vijeka forsirana ljubav bratskih naroda u kojim se su najgore osobine i istine krile kao gubava djeca, zauvjek je prekinuta na tragičan i krvav način. Zapaljene kuće, izbjeglice, ljudi zatvoreni po logorima samo zato što u jednom trenutku i na određenom mijestu nisu imali odgovarajuće ime, ubijeni civili razbacani pokraj puteva, rušenje mostova samo su neki od detalja koji su kao prilozi inostranim medijskim kućama donosili novinarske nagrade. U globalnom televizijskom ludilu dugo nas niko ne skida sa liste najgorih.
Sa druge strane, kamere naših televizija i medija, cijelu priču nisu vidjele tako. Ubiti nekog nedužnog civila bio je zločin samo ako je to uradio komšija, odnosno druga strana. Mi to dakako, nismo radili. Jesmo ubijali ali to je, za Boga, bilo neophodno da bi danas imali naše države u kojima broj stranih vojnika uspješno parira broju domaćih i gdje našim nebom svakodnevno ratne letjelice najnovijeg tipa, sa inostranim zastavama, praktično obilježavaju količnik trenutne suverenosti. Pa dobro, šta je tu je. Bio je rat uostalom, a u ratu se ubija. Šta su i ovi stranci sada navalili jebo te, pa koliko su nas samo komšije poubijali?...niko nije glup. Oni nas par hiljada tamo, mi njih par hiljada ovdje...i ne može se izjednačiti žrtva i zločinac...
Nekrofilske računice i perfidni stereootipi podjednako u uz kafanske šankove i akademske kuloare traže opravdanje za fakat da je ubijanja bilo. Ali ne i zločina, bar ne kod nas.
Lakše je živjeti s tim da mi nismo kao Oni...
A Oni su negdje Hrvati, negdje Srbi, a negdje Muslimani...
Međutim,da li je s tim lakše i uopšte moguće preživjeti ?
Za zločine saznamo tek kad nam nekog osumnjičenog sugrađana, suentitetliju ili sudržavljana u pidžami ili sa ulice iznenada odvedu u Hag.
Znači li to da drugačije ne bi bilo ni osumnjičenih ni zatvorenih?
Ratove je izgleda lakše pravdati našim istinama i komšijskim lažima. I zato biramo teške i nejasne, neiskrene puteve ka istini iskreno želeći da nikad ne dođemo do nje.
U inflaciji pokušaja da dođemo do istine u vidu raznih komisija, odbora, foruma, ona je sve dalja i najčešće izgleda nije ni bitna.
A do istine se, jasno, ne dolazi komisijom nego kao što je to uobičajeno-Mozgom.
Odlukom da u ovom slučaju držimo mozak u položaju-ler rizikujemo da nam civililizacijski rikverc bude odrednica budućnosti. Odlukom da zločin ne sudimo definitivno će nam suditi drugi. Odlukom da o zločinu ne razmišljamo i da ga jednostavno zaboravimo, činimo ga jako izglednim i ponovljivim u skorom sutra, a tada će biti kasno...
I usput, Obren nam to nikad neće oprostiti!
