Pisac Fedor Marjanović za BUKU: Postoji estetika koja našu kulturu i umjetnost želi da svede na najobičniji opanak

Tradicionalizam je okamenjenost koja nas samo vraća u prošlost, a tradicija je ono na čemu stojimo i iz čega treba da idemo ka budućnosti.

Ernest Bučinski / 02. Decembar 2020

 

Banjalučki pisac Fedor Marjanović dobitnik je ovogodišnje književne nagrade "36. susreta Zije Dizdarevića" za pripovijetku ''Kerber''. Fedor je profesor srpskog jezika, a bavi se i novinarstvom, kao i naučnim radom u oblasti književnosti. Osim ove nagrade, Fedor je dobio i niz drugih priznanja. Njegova pripovijetka "Pokrov" otkupljena je od strane zadužbine "Slavko Jungić Jesej". Ovaj mladi pisac dobitnik je i pohvale na književnom konkursu "Dositejevo zlatno pero" za pripovijetku "Junak bez lica" koja govori o smrti Lava Nikolajeviča Tolstoja. Fedor trenutno radi na pripovijetkama za zbirku priča "Čudovišta", a među njima će se naći i priča "Kerber".

Za Buka magazin razgovarali smo sa Fedorom Marjanovićem o književnosti, ovdašnjoj književnoj sceni, te njegovim spisateljskim aktivnosti i planovima.

Koliko nagrade autorima pomažu u njihovoj afirmaciji?

Fedor: Mogu reći da mi je ovo prva nagrada, tako da sam još u šoku, jer nisam očekivao da ću je dobiti. Ona jeste podsticaj, prije svega zbog toga što je to priznanje ljudi koji su pozvani da procjenjuju iz te oblasti i koji se bave aktivno književnošću. Takođe, nagrade znače i kao neka vrsta promocije, jer postajete primijetni. Ova nagrada ima određeni pedigre, godinama se dodjeljuje i ima svoju težinu s obzirom na to ko ju je do sada dobio. Među dosadašnjim dobitnicima su Lana Bastašić, Lejla Kalamujić, Ervin Mujabašić, a prošle godine ju je dobila Magdalena Blažević i meni je čast da budem među tim ljudima. Što se tiče pripovijetke ''Kerber'', ona je zapravo planirana da bude dio jedne veće cjeline, to jest zbirke pripovijedaka koja bi trebalo da se zove ''Čudovišta''. Ideja je da svaka priča predstavi jedno čudovište iz mitskog svijeta, s tim da se taj mitski narativ prenese u sadašnjost. To bi bio koncept koji veže sve pripovijetke te zbirke u nastanku.

Gdje si do sada objavljivao svoje radove?

Fedor: Već dugo, nakon fakulteta, bio sam posvećen pisanju naučnih radova. Nažalost, nisam imao neke velike koristi od toga, prvenstveno zato što nije bilo ljudi koji su imali volju i želju da me podrže i da adekvatno procijene moj rad i trud. Aktivnije počinjem objavljivati već od prošle godine i tu sam imao podršku određenih ljudi. Moram da kažem da je na mene veoma uticalo upoznavanje sa Tanjom Stupar Trifunović. Ona za sve nas književnike, koji smo na nekom početku karijere, dođe kao neka vrsta književne mame koja nas podstiče da budemo još bolji, da se prijavljujemo na književne konkurse i pomaže nam u svemu. Za sada, moje priče su prijavljene i objavljene na nekoliko konkursa, a jedan od njih je i "Priče iz komšiluka 3", koje je organizovao portal Mondo. Objavljena je i moja pripovijetka "Lubenica" na konkursu "Cvet moje tajne" časopisa "Optimist". To je LGBT časopis iz Beograda. Takođe, neke moje priče su objavljene i na portalu "Strane". Veoma je važna i djelatnost Željka Belinića koji pripovijetke drugih autora objavljuje na svom Fejsbuk profilu i na svojoj sranici "Čovjek časopis". Jednu priču sam objavio i u književnom listu "Bosanska vila". Mislim da sam nabrojao sve one sa kojima sam sarađivao.

Imaju li ovdje pisci perspektivu? Kakav je status pisaca u Banjaluci?

Fedor: Generalno, smatram da je kod nas bilo koji vid umjetnosti veoma malo viđen i vrednovan. Tu je i problem medija, u našem slučaju medija Republike Srpske, gdje je kulturni sadržaj veoma oskudan. Na državnoj televiziji čitav kulturni rad se svodi na emisiju "Art mašina", koja zaista radi neki ludački posao. Sve ostalo se svodi, možda ću biti grub, na neki pretjerani tradicionalizam, koji ja zapravo razlikujem od tradicije. Tradicionalizam je okamenjenost koja nas samo vraća u prošlost, a tradicija je ono na čemu stojimo i iz čega treba da idemo ka budućnosti. Nažalost, čini mi se da postoji vrsta estetike koja čitavu našu kulturu i umjetnost, i staru i savremenu, želi da svede na najobičniji opanak. Smatram da je to glavni problem, prije svega u našem mentalitetu i našem doživljaju umjetnosti, a iz toga slijedi da su umjetnici veoma malo zastupljeni i neshvaćeni, a još gore od toga, da su i neviđeni.

 

 

Dosta romana koji se objavljuju u BiH vrte se oko ratne tematike. Da li nam fali modernijih tema? Jedna od spisateljica koja se dotiče tih modernijih tema jeste i Lana Bastašić, da li si ti na tragu takve književnosti?

Fedor: Kada si već spomenuo Lanu, ona je zanimljiva po tome što ratnu priču priča iz perspektive dvije mlade djevojke. Ovdje mislim na roman "Uhvati zeca". Ja ću biti iskren i mislim da je rat jedna tema koja je na neki način nama nametnuta. O tome sam razgovarao i sa osobama koje su iz Hrvatske i došli smo do zaključka da se neki podstiču da budu univerzalni evropski pisci, dok se kod nas stalno traži da pišemo o ratu i nikako da izađemo iz te svijesti. Mislim da rat nikada nije ni prestao i da je još uvijek u našim glavama. Što se mene tiče, ja imam dvije napisane priče o ratu. Jedna je objavljena, a drugu ću vidjeti možda kasnije da objavim. Prilikom mog pisanja, imam taj pristup da ne govorim u kojoj se zemlji desio taj rat i da ne ističem nacionalnost svojih junaka. Smatram da se stalno vrtimo oko toga ko je koga i koliko ubio, a meni kao autoru već činjenica da je neko ubijen dovoljno podsticajna da napišem priču i ne treba da me zanima njegova nacionalnost, osim ako nije ubijen zbog te nacionalnosti. Naša književnost pretjerano potencira lokalnu tematiku, koja naravno može da bude dobra, ali nikako ne smije da ima zakone, već treba da bude slobodna. Ja se trudim u svojim pripovjetkama da ne naglašavam etničko porijeklo svojih junaka niti zemlju odakle dolaze. Ostavljam mogućnost da se to iz pozadine vidi. Htio bih da istakem mladu pjesnikinju Mihaelu Šumić, koja je objavila svoju prvu zbirku pjesama "Nekoliko sitnih uboda". Ona teži univerzalnosti i napisala je ciklus pjesama koji je posvećen junakinjama iz telenovela. Napisala je i dosta pjesama posvećenih Latinoamerici. Ova pjesnikinja ima svoj izmaštani svijet koji je fokusiran na Latinoameriku i mislim da savremena književnost i književni trendovi treba da dozvole književnicima da maštaju. Ne da pišu o tome šta se dešava u komšijskom vrtu, već da stvaraju svoje svjetove preko kojih će se dodirnuti i problema koji se dešavaju u stvarnom svijetu, ali da ne budu primorani da pišu isključivo o lokalnim temama. Naravno da ima dosta pisaca koji se uspješno bave i tim temama, ali to ne smije da bude osnovno i glavno pravilo.

Ti si i profesor u Srednjoj medicinskoj školi, predaješ srpski jezik. Ima li među mladim ljudima kojima predaješ zainteresovanih za pisanje i književnost?

Fedor: Mladih talentovanih ljudi definitvno ima. Već od prošlih generacija sjećam se da je bilo dvoje ili troje učenika koji imaju talenta za pisanje. Da li će oni sa tim nastaviti, to ne znam. Da li će imati podsticaja, ni to ne znam. Naravno, uvijek treba biti pažljiv, jer nekada se zna desiti da neko napiše lošu knjigu, pogotovo mlad čovjek, i onda upadamo u zamku da ga nekritički hvalimo i duvamo njegov ego. Mislim da je tu najbolje biti pošten i reći u čemu je problem sa njegovim pisanjem da bi kasnije bio bolji. Tu treba biti obazriv s kritikom i ne treba biti preoštar, ali treba skrenuti pažnju na ono što nije u redu i na taj način usmjeravati na pravi put. Primjećivao sam dosta mladih ljudi koji pišu tradicionalistički, u smislu da moraju pisati u rimi koja je najčešće banalna.

Radiš i kao novinar. Kakva je situacija sa pismenošću novinara?

Fedor: Ne bih previše tu da kudim. Ja sam radio kao novinar eTrafike, mada više ne radim, nažalost. Neko vrijeme sam radio i kao lektor. Što se tiče portala u kojem sam radio, pismenost je zaista bila na visokom nivou. Eventualno sam ispravljao određene finese ili stilske greške. Sa druge strane, viđao sam neke tekstove koji su izašli na portalima ili u novinama, sa greškama koje su sramotne. Imate tekstova gdje se najosnovnija interpunkcija ne koristi kako treba, gdje ljudi ne znaju kako se pravilno označava upravni govor, stilski su rečenice loše i sintaksički nemaju nikakvog smisla. Nisam baš ulazio u sve to dublje da bih znao da li je to veliki problem ili ne, ali svaki nepismen tekst koji se objavi jeste problem, jer će ga neko pročitati i misliće da tako mora. Generalno, portali koje ja čitam nisu na tom nivou da treba mnogo raditi na njima, iako smatram da je lektor veoma važan za bilo kakvu vrstu medija.

Koliko je u našim medijima zastupljena kultura?

Fedor: Odgovor je vrlo jednostavan - malo ili nimalo. Ali pitanje je da li ima i nekih dešavanja koja su zaslužna da budu prisutna. S jedne strane, smatram da dešavanja ima, ali su malo primijećena, ali opet zbog te male vidljivosti dolazi do toga da se i to što vrijedi vremenom sve više smanjuje. Problem je u tome koliko smo mi uopšte kulturno osviješćeni. S druge strane, kada vidim da je naše zdravstvo na veoma nezavidnom nivou, da je ekonomija na nezavidnom nivou, čini mi se da je luksuz uopšte pričati o kulturi. To je jedna velika žalost, jer kultura je istovremeno i temelj i nadogradnja. Koliko je jedan narod osviješten toliko će i napredovati. Ali ukoliko nemate šta da jedete, nećete moći ni da čitate ''Uliksa'' (Džejms Džojs).

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.