<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Pisac Igor Marojević za BUKU: Lako je proveriti ko je od nas bio ratni huškač devedesetih, ko pacifista, a ko suzdržan

INTERVJU

"Bio bih oprezan prema kolektivnoj krivici, jer lako je proveriti ko je od nas bio ratni huškač devedesetih, ko pacifista, a ko suzdržan"

02. novembar 2020, 2:30

 

Sredinom mjeseca oktobra ove godine, pisac Igor Marojević objavio je roman "Ostaci sveta". Njegovo djelo govori o Dvadesetom vijeku, vijeku u kojem se istorija cjelokupne civilizacije dešavala intenzivnije, mračnije i mučnije nego ikada ranije. Kroz roman prolazi više pripovjedača koji govore o svojim sudbinama i razdobljima čiji su oni savremenici, a samim tim posmatrači i svjedoci tog vremena. Marojevićevo djelo obuhvata period od Španskog, Drugog svjetskog rata i zlodjela u koncentracionom logoru Jasenovac, pa sve do kraja prošloga vijeka, rata na prostoru bivše Jugoslavije, zločina u Srebrenici i bombardovanja Srbije.

Igor Marojević srpski je pisac rođen u Vrbasu (Vojvodina). Profesor je srpskog jezika i književnosti, a postdiplomske studije završavao je u Barseloni. Teme na koje se Marojević fokusira u svojim djelima jesu problemi savremenog čovjeka i način na koji se društvo odnosi prema individui, njegovim htIjenjima i potrebama, te snalaženje pojedinca u svijetu koji ga okružuje. Njegov prvi roman "Dvadeset i četiri zida" govori o ljudima oboljelim od side i tu opisuje njihovu odbačenost od strane kolektiva kojem pripadaju, govoreći o strašnim anomalijama ovdašnjeg društva. Marojević je autor više romana, novela i zbirki priča. Po njegovim tekstovima su izvođene predstave, dobitnik je više književnih nagrada, a nagradu "Borislav Pekić" dobio je za roman "Žega". Poznat je po tome što je u toku rata na prostoru bivše Jugoslavije bio veliki kritičar režima Slobodana Miloševića. I nakon sloma tog režima, radio je na kulturnom spajanju naroda bivše države, učestvujući u raznim književnim događajima koji su organizovani i u Bosni i Hercegovini.

U okviru kampanje protiv govora mržnje, sa piscem Igorom Marojevićem razgovarali smo o demonima iz prošlosti koji još uvijek proganjaju ovdašnje stanovništvo, čime se bavi i njegov najnoviji roman "Ostaci sveta".

 

BUKA: Tvoj najnoviji roman "Ostaci sveta" ovih dana izašao je iz štampe. On govori o mračnim temama naše istorije Jasenovcu, Blajburgu, Srebrenici. Šta te je ponukalo da pišeš baš o tome?

Marojević: Krenuo sam od Jasenovca kao od teme koja me je, od svih čiji su detalji naknadno isplivali u javni atar sa počecima višestranačja, najviše fascinirala, i od Španskog građanskog rata, čije razmere mi nisu bile poznate dok se nisam bio preselio u Barselonu. U oba slučaja, posredi je zapravo za pisca uvek inspirativna tema krajnjeg ispoljavanja neljudskosti i trpljenja. Posredstvom glavnog junaka Martina Inića, glavne junakinje Nade Esperanse Marković koja je učestvovala u Španskom građanskom ratu i posle povratka u rodni Zagreb završila u Jasenovcu, kao i njihovih poznanika, kreirao sam sistem ulančanih ispovesti pri čemu gde se jedna zaustavlja, druga počinje. To je bilo sve što je zadato, a do opisivanja NATO bombardovanja SR Jugoslavije, Srebrenice i Blajburga došao sam pišući, spontano.  

BUKA: Do sada je mnogo napisanih knjiga i tekstova o gore navedenim temama. Misliš li da se na pravi i iskren način u proteklom periodu pisalo i govorilo o tome? 

Marojević: Što se fikcije tiče, posebno mi se dopala novela „Jedenje bogova“ pokojnog Banjalučanina Gorana Čučkovića; šteta što nije imao snage da od nje napravi roman, ali razumem: nije baš najlakše ni najprijatnije baviti se Jasenovcem. Od nefikcionalnih knjiga posebno su mi bili zanimljivi „Jasenovac“ Ive Goldštajna, „Iza zatvorenih vrata“ Fahrudina Alića i niz istoriografskih dela o Španskom građanskom ratu, koje zbog nepoznatosti ogromne većine njihovih autora na Balkanu nema posebnog razloga da spominjem. 

BUKA: Da li si uspio da objektivno i bez pristrasnosti ispričaš svoju priču? Da li si se plašio da tvoj roman u toku pisanja možda ode na neku neželjenu stranu?

Marojević: Nadam se da jesam. Postoji tu ograda razlike autorovog stava i priča njegovih pripovedača, ograda za koju doduše Balkan nema previše sluha, uključujući i mnoge književne kritičare i pisce. Da sam možda postigao ono što sam naumio, donekle svedoči misao recenzenta dr Igora Perišića da „Ostaci sveta“ pronose novu postideološku štafetu širom evropskog prostora i da, čuvajući se pojednostavljujućih uvida, uvode poliperspektivnost u predočavanju zločina u korist njihove istorijske uverljivosti i romaneskne uzbudljivosti. 

BUKA: Šta je zapravo cilj, iliti poenta romana "Ostaci sveta"?

Marojević: Govor o najgorem od svih vekova i nekima od njegovih najkrvavijih epizoda sa uvidom u njihove manje poznate strane, kakav je recimo Ženski logor u Jasenovcu, ili učešće stranaca u Španskom građanskom ratu. Poenta je u značenjskoj dvogubosti naslova, koji implicira da je svet tragedijama oglodan ali i da je nešto u njemu ostalo, na primer mogućnost izdizanja iznad ličnih trauma, izvlačenja pouke iz istorije, mogućnost dostojanstvenog pričanja o sopstvenom udesu uključujući i autoironijsku perspektivu i oko za groteskne detalje, kao i humor, prijateljstvo i ljubav, o kojima je u romanu, u različitim razdobljima koji on pokriva, takođe pisano.

BUKA: Roman pokriva period od Španskoga rata do NATO bombardovanja Srbije. U tom vremenskom periodu na ovim našim prostorima odigralo se događaja koji se nekim narodima ne dese ni za hiljadu godina. Misliš li da nas je nešto od svega toga moglo i zaobići da smo slučajno drugačijeg mentaliteta?

Marojević: Francuski istoričar Mišel Vovel odredio je mentalitet kao inerciju mentalnih struktura. I zaista, inertnost je možda najveći problem ovih prostora. Ne samo da se dosta ljudi po inerciji uključuje u kolektivne, pa i pogubne projekte, nego zahvaljujući njoj ne izvlače pouku. 

BUKA: U knjizi, kao što smo već rekli, pišeš o Jasenovcu, ali i o Srebrenici. Znamo da su Srbi najveće žrtve u logu smrti Jasenovac, međutim Srebrenica je mjesto koje je bilo stratište Bošnjaka. Kako objašnjavaš činjenicu da vojska naroda, u ovom slučaju srpskog, koji je nekada bio žrtva zločina, u nekom drugom ratu počini gnusni ratni zločin? Da li je to osveta, revanšizam? O čemu se tu radi?

Marojević: Jedan od pripovedača, Vahid Vajo Mehmedović iz Srebrenice, inače nastavnik istorije, uspeva da u svom što nepristrasnijem uvidu pronikne u to pitanje, pa razume da su događaji iz jula 1995. delom posledica pređašnjih dejstava Dvadeset osme divizije Vojske BiH u tom delu Podrinja, ali i pokolja koji su nad srebreničkim Srbima četrdesetih izvršile ustaše na čelu sa natporučnikom Kurelcem. Naime, opomenut sećanjima na ustaške zulume, deo Srba je shvatio ratove devedesetih kao nastavak Drugog svetskog rata. Nažalost, takvi krvavi nesporazumi se često dešavaju, na primer pomenuta vojska u crnom je Drugi svetski rat iskoristila za patološko-predimenzioranu osvetu za neka zbivanja u kraljevinama SHS i Jugoslaviji.   

BUKA: Misliš li da tu ima barem zrno kolektivne krivice i kako objašnjavaš veličanje ratnih zločinaca?

Marojević: Bio bih oprezan prema kolektivnoj krivici, jer lako je proveriti ko je od nas bio ratni huškač devedesetih, ko pacifista, a ko suzdržan. Takođe je već odavno pitanje koliko čovek Sartrovski mora da se odredi prema negativnim događajima u njegovom okruženju, to je stvar lične savesti. Veličanje ratnih zločinaca dešava se u sve tri pomenute države dobrim delom i zbog delimično opravdane kivnosti prema Zapadu zbog pragmatičnih a ne samo paradoksalnih nego i perverznih poteza kakav je proglasiti Srebrenicu genocidom a dodeliti je Republici Srpskoj, ili bombardovanje SR Jugoslavije bez konsultovanja UN i to ne zbog proklamovane zaštite Albanaca koliko zbog građenja Bondstila, ili srazmerno veće kažnjavanje Hrvata zbog Herceg Bosne nego Oluje. 

BUKA: U dvadesetom vijeku narodi koji su nekada živjeli u jednoj državi, Jugoslaviji, uspjeli su da se zamrze do te mjere da se stvara utisak kako nas više ništa ne može pomiriti. Da li je ta mržnja zaista toliko velika ili je ona samo projekcija i iluzija?

Marojević: Spadam možda i u poslednje koji su verovali u mogućnost pomirenja, pa sam i činio koliko sam mogao da do njega dođe. Nažalost, već koju godinu ne smatram da je posredi puka projekcija i iluzija. Nagomilalo se zle i zaostale krvi, ljudi ne žive dobro i eto stalnog povoda za korišćenje bogate riznice međunacionalnih resentimana.

BUKA: Misliš li da je Jugoslavija bila vrijedna ovolike žrtve, pogotovo što se na kraju ustanovilo da je žrtva bila uzaludna, jer ista ta država više ne postoji?

Marojević: Ne, nije. I, koliko god bio pristalica multikulturalnosti, mislim da je ideja o bilo kakvom obnavljanju Jugoslavije opasna samim tim što je, posebno prilikom obaju raspada, požnjela milionske žrtve, kakve nijedan državni projekat ne zavređuje. 

BUKA: Da li mi zapravo patimo od simptoma "viška istorije"? Hoćemo li ikada doživjeti onaj Fukujamin kraj istorije?

Marojević: Mislim da nećemo i da ni Fukujamina projekcija nije baš bila najtačnija, što vidimo po mnogo čemu što se dešava u savremenom svetu. A patimo od pomenutog simptoma jer ko nema valjanu sadašnjost, najlakše mu je da se zagnjuri u prošlost, inače obilato krvavu.

BUKA: Kakvi su planovi vezani za promociju romana? 

Marojević: Predviđeno je da prvo književno veče bude održano u Beogradu, u Maloj sali Kolarca, 4. novembra od devetnaest časova i trideset minuta, uz učešće Igora Perišića i urednika u „Dereti“ Zorana Bognara. Druga promocija trebalo bi da bude održana u Lajkovcu 12. istog meseca a niz gostovanja u Banjaluci, Laktašcima, Gradačcu i drugim gradovima početkom decembra. Naravno, sve to uz uslov da nas pandemija opet ne zatvori, u kojem slučaju bi odsustvo promocija bilo jedan od bezbrojnih manjih problema, ako ne i najmanji.