Pisac Stevo Grabovac za BUKU: Moj roman prvenac “Mulat albino komarac” govori o nesreći izgubljene generacije

Može se slobodno reći da se radi o klasičnom „prvom“ romanu u nekom književnom smislu. Nesreća te zaboravljene generacije o kojoj govori je u tome što je stasavala u ratu i što je on samim tim postao neodvojiv dio njihovih života.

Ernest Bučinski / 06. Maj 2019

Foto: BUKA

 

Stevo Grabovac pisac je iz Banjaluke kojem će ovih dana biti objavljen roman prvenac “Mulat albino komarac”. Knjigu objavljuje banjalučka izdavačka kuća „Imprimatur“. Ono čime se autor može pohvaliti jeste da je urednički dio posla i recenziju za roman napisao priznati pisac Bekim Sejranović. Promocija knjige će se održati 14. maja u organizaciji „Imperativa“ – Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti i izdavačke kuće „Imprimatur“, a u saradnji sa Banskim dvorom, gdje će i biti održana. Nakon toga, 3. juna, Stevo će gostovati i na festivalu književnosti "Imperativ" u Banjaluci, gdje će čitati odlomke iz romana i puštati muziku koja ga inspiriše dok stvara. Više o knjizi saznali smo od autora romana Steve Grabovca u razgovoru za BUKA magazin.

Uskoro izlazi tvoj prvi roman. Dugo si ga pisao.

Roman „Mulat albino komarac“ je moj prvi roman. Nastajao je od nekih početnih verzija rukopisa još od 2010. godine. Razloga za to je mnogo, prije svega radio sam stvari koje nemaju veze sa književnošću, mada, ako ćemo vjerovati mudrijim ljudima: sve ima veze sa književnošću i umjetnošću. Umjetnost je sastavni dio mislećeg ljudskog bića. Ipak, trebalo je da se stvore određene okolnosti u kojima će ova moja nevelika knjiga da bude završena. Trebalo je da i ja kao čovjek u određenom smislu sazrijem, znam da ovo zvuči kao floskula, ali jednostavno je bilo tako. A kad se to desilo, sam proces pisanja tekao je glatko i kratko je trajao.

Ko je izdavač romana?

Knjigu objavljuje izdavačka kuća „Imprimatur“ iz Banjaluke, a to je posljedica saradnje između Borisa Maksimovića i mene, iako riječ „saradnja“ u našem odnosu svakako nije ispravna – prosto, Boris je vjerovao u to što radim i pružio mi svu neophodnu podršku, a jednom neafirmisanom autoru u današnje vrijeme takvo nešto je od neprocjenjivog značaja. Osim toga, Boris se pokazao kao vrhunski profesionalac koji pokazuje beskrajni entuzijazam u tome što radi i njegova, još uvijek mlada izdavačka kuća se uspješno bori za svoje mjesto pod suncem.

Prije ovog romana objavio si knjigu “Stanica nepostojećih vozova”.

„Stanica nepostojećih vozova“ je moja prva knjiga i objavio sam je 2007. godine, bez neke velike pompe. Bila je to ona mladalačka poezija, neka vrsta eksperimenta kakvima smo skloni u tim godinama. Poslije sam, kao i svi, objavljivao po raznim portalima, književnim časopisima i zajedničkim zbirkama, uglavnom kratke priče. U principu, ja se ne osvrćem na ono što sam nekad napisao i objavio, jer to je jedini način da se ide dalje.

U tvom romanu fokus radnje je na odrastanju glavnog lika u ratnom okrženju. Zar nam nije dosta rata i ratnih tematika?

Roman „Mulat albino komarac“ je generacijski roman. Može se slobodno reći da se radi o klasičnom „prvom“ romanu u nekom književnom smislu. Nesreća te zaboravljene generacije o kojoj govori je u tome što je stasavala u ratu i što je on samim tim postao neodvojiv dio njihovih života. Za mene lično, ovo je roman o gubitku. U svakom značenju te riječi. O tome kako se ljudi nose ili ne nose sa gubitkom. I kako se prilagođavaju vremenu koje juri ispred njih, da li su u stanju da nastave svoje živote i na koji način. A rat je svakako veliki gubitak, veliki poraz, koji će ostati trajni ožiljak.

Recenziju za knjigu pisao je Bekim Sejranović. Kako je došlo do saradnje?

Bekim Sejranović je vrhunski pisac i ja krajnje sujetno moram reći da mi je velika čast što se baš on prihvatio uredničkog posla oko moje knjige. Ja to ničim nisam zaslužio, ali Bekim, osim što je veliki pisac, ujedno je i veliki čovjek i drugog objašnjenja osim toga nemam. Naravno, bez svake skromnosti moram reći da je čast kada ti jedan od omiljenih pisaca radi recenziju.

Iako je knjiga "ratna" ipak vješto si izbjegao politikanstvo i stajanje na nečiju stranu. Da li je bilo teško postići tako nešto i osloboditi se tog "subjektivnog gledanja na stvari"?

Nekada davno pročitao sam izjavu jednog svetogorskog starca koga su pitali za mišljenje o politici. On je odgovorio da je politika djelo satane i da je kao takvu treba posmatrati. Bez obzira bili vjernici ili ne, za mene je ovo bila i ostala najbolja definicija politike. Ničeg dobrog u bavljenju politikom nikad vidio nisam, a samim tim ni u njenom miješanju u pisanje. Ja sam se trudio da napišem pošten roman, 'pošten' u smislu da mogu stati pred ogledalo i pogledati sebi u oči, isto kao što smijem i pogledati u oči svakom svom potencijalnom čitaocu. Mislim da je to bila jedina vodilja koju sam imao.

Knjiga se zove “Mulat albino komarac”. Kakve su to asocijacije i zašto taj naziv?

Što se tiče naslova, on je neka moja lična asocijacija na devedesete, mada se samo njegovo „tumačenje“ nalazi unutar knjige. Ukratko, meni on simboliše odrastanje te generacije čiji život je ostao zakočen u ratu, stao je kao zaleđen kadar, ali život oko njih, u nekom normalnom svijetu, tekao je svojim tokom, da bi oni, tek godinama kasnije, uvidjeli da se život odvijao i bez njih. Nisu mogli da prate zbivanja u svijetu filma, muzike, sporta i tek kasnije bi saznali da je na primjer Airton Sena poginuo ili da njihov omiljeni bend više ne postoji, takve stvari. Eto, to je neka simbolika ovog naslova.

Živimo u smutna vremena. Kako opstati kao pisac? Ima li čitatelja?

Čitatelja ima, uvijek ih je bilo, istina, možda se može reći da su neka manjina, ali dešava mi se da upoznam ljude u sasvim neobičnim okolnostima, na primjer u gradskom prevozu, i da se desi da počnemo pričati o knjigama. Dakle, ma kako god izgledalo na prvi pogled, postoje ljudi koji čitaju. Na stranu degradacija svega i svačega koja se dešava oko nas, ne samo ovdje već i u cijelom čovječanstvu, knjige opstaju i uvijek nađu put do svojih čitalaca. A kako opstati kao pisac? Pa na jedini mogući način: pisati.

Imaš li vremena za pisanje? Na čemu sada radiš?

Vrijeme je jedino što imamo na ovom svijetu, zapravo. Iako nam ga bezočno otimaju, ja sam zaista sretan kad uspijem odvojiti barem jedan mali njegov dio da se bavim onim što volim. Ne bih sebe da predstavljam kao nekog paćenika, da me se pogrešno ne shvati, ali ja pišem svakodnevno, po principu da ustajem rano ujutru, prije svih svojih svakodnevnih obaveza koje se odnose na puko preživljavanje, i onda odvojim sat, dva ili tri, zavisi od toga koliko rano se probudim, i pišem. Tako funkcionišem već mjesecima i to je postalo dio mog metabolizma. A opet, s druge strane, ne silim se, radim to iz čistog zadovoljstva, jer osjećam kao potrebu cijelog svog organizma. Trenutno radim na novom romanu, iako se i to može nazvati starim romanom, jer i to je jedna od onih ideja koje su godinama sazrijevale i sad čekaju da budu realizovane.


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.