Brdo koje penjemo
Kad svane taj dan, pitaćemo se gdje možemo naći svjetlo u ovom beskonačnom mraku?
Gubitak koji nosimo, more koje preći moramo. Pobijedili smo utrobu zvijeri. Naučili smo da tišina nije uvijek mir, a norme i ideje o tome šta je “pravedno” nisu uvijek Pravda. Pa ipak, zora je svanula i prije nego što smo mislili. Nekako uspijevamo. Nekako smo prebrodili nedaće i svjedočili naciji koja nije polomljena, već jednostavno nedovršena.
Mi, nasljednici zemlje i vremena gdje mršava crna djevojčica, potomak robova, koju je odgojila samohrana majka, može sanjati da postane predsjednica, i koja ima priliku da recituje za predsjednika.
I da, daleko smo od savršenog, daleko od netaknutog, ali to ne znači da nastojimo stvoriti uniju koja je savršena. Mi nastojimo stvoriti uniju sa svrhom. Napraviti zemlju posvećenu svim kulturama, bojama, karakterima i uslovima čovjeka. I tako dižemo pogled, ne prema onome što nas dijeli, već prema onome što je pred nama.
Zatvaramo rascjep jer znamo - da bismo stavili našu budućnost na prvo mjesto, moramo prvo ostaviti svoje razlike po strani. Odlažemo oružje da bismo mogli pružiti jedni drugima ruke. Ne želimo loše nikome, a harmoniju za sve. Neka svijet, ako ništa drugo, kaže da je to istina:
Da čak i kada smo tugovali, mi smo rasli. Čak i kada nas je boljelo, mi smo se nadali. Čak i kada smo bili umorni, mi smo se trudili. Da ćemo uvijek biti međusobno povezani, pobjednički. Ne zato što nikada više nećemo znati za poraz, već zato što nikada više nećemo sijati razdor.
Sveto pismo nam kaže da zamislimo kako će svi sjediti pod svojom vinovom lozom i drvetom smokve i da ih niko neće plašiti. Ako želimo biti dorasli vlastitom vremenu, onda pobjeda neće ležati u oštrici, već u svim mostovima koje smo napravili.
To je obećanje kojem se nadamo, brdo koje penjemo, samo ako se usudimo. Zato što je biti Amerikanac više od ponosa koji smo naslijedili. To je prošlost u koju ćemo zakoračiti da bismo je popravili.
Vidjeli smo silu koje bi prije razbila našu naciju nego što bi u njoj učestvovala.
Koja bi uništila našu zemlju ako bi to značilo odgađanje demokratije. Ovaj pokušaj je zamalo uspio.
Ali dok se demokratija može povremeno odgađati, ona nikada ne može biti trajno poražena.
U tu istinu, u tu vjeru vjerujemo, jer dok naše oči gledaju u budućnost, istorija posmatra nas.
Ovo je era pravednog iskupljenja.
Plašili smo je se na njenom začetku.
Nismo se osjećali spremnima da budemo nasljednici tako zastrašujućeg časa, ali u njemu smo našli snagu da ispišemo novo poglavlje, da ponudimo sebi nadu i smijeh.
Dok smo se nekad pitali - Kako uopšte možemo pobijediti katastrofu?’ sada sa sigurnošću kažemo, ‘Kako bi katastrofa uopšte mogla da nas pobijedi?’
Nećemo marširati nazad prema onome što je bilo, već prema onome što će biti:
Zemlja koja je ranjena, ali cijela, velikodušna, ali hrabra, žestoka i slobodna.
Nećemo se vratiti ili pokleknuti zbog zastrašivanja, jer znamo da će naša pasivnost i inercija biti nasljeđe naredne generacije.
Naše greške postaće njihov teret. Ali jedno je sigurno: Ako spojimo milost sa snagom, a snagu sa pravdom, onda ljubav postaje naša ostavština, a promjena - pravo po rođenju naše djece.
Zato hajde da iza sebe ostavimo zemlju bolju od one koja je nama ostavljena.
Sa svakim udahom iz mojih bronzanih prsa, podići ćemo ovaj ranjeni svijet u jedan čudesni. Ustaćemo sa zlatnih brda zapada. Ustaćemo sa vjetrom ošinutog sjeveroistoka, gdje su naši preci prvi put podigli revoluciju. Ustaćemo iz jezerima oivičenih gradova u državama srednjeg zapada. Ustaćemo iz suncem okupanog juga. Ponovo ćemo je izgraditi, pomiriti i oporaviti.
U svakom poznatom kutku naše nacije, u svakom ćošku koji se zove naša zemlja, naš narod, različiti i prelijepi, pojaviće se ranjeni i prelijepi.
Kada dođe taj dan, izaći ćemo iz mraka, ushićeni i bez straha.
Nova zora se rađa dok je oslobađamo. Jer svjetlost je uvijek tu, samo ako smo dovoljno hrabri da je vidimo. Samo ako smo dovoljno hrabri da sami budemo svjetlost.
Prevod Buka
