Pjesnik Milan Rakulj za BUKU: Današnje društvo pisce želi prikazati psihopatama

Ove sedmice Milan je dobio nagradu 35. književnog festivala "Srpsko pero", koja se dodjeljuje od 1986. godine u Jagodini

Ernest Bučinski / 25. Novembar 2020

 

Banjalučki pjesnik Milan Rakulj iako je mlad čovjek odavno je već afirmisan pjesnik. Kada je riječ o broju napisanih pjesama, književnih nastupa i gostovanja iza sebe ima popriličnu kilometražu. Za prvu knjigu "Gluvi putnik" objavljenu 2010. godine dobio je prestižnu nagradu "Stražilovo", koja se uručuje u okviru manifestacije "Brankovo kolo" u Srbiji, a posvećena je čuvenom pjesniku Branku Radičeviću.

Četiri godine nakon toga Milan je objavio zbirku poezije "Poezija u kostima". Njegove pjesame prevođene su na francuski, makedonski i mađarski jezik, a objavljene su i u jednoj antologiji, nekoliko panorama i zbornika, te desetinama književnih časopisa. Rakulj je i novinar, a angažovan je i kao moderator brojnih književnih večeri.

Ove sedmice Milan je dobio nagradu 35. književnog festivala "Srpsko pero", koja se  dodjeljuje od 1986. godine u Jagodini, a neki od laureata ove nagrade bili su Dragan Jovanović Danilov, Dejan Ilić, Ana Nadina, Vule Žutić, Dejan Aleksić, Aleksandar Šarenac, Danijela S. Bogojević, Elizabeta Georgiev.

Ovo je bio sjajan povod da razgovaramo s dobitnikom nagrade Milanom Rakuljom, a teme našeg ćaskanja bile su stvaranje, književna karijera, te stanje umjetnosti i kulture u našem društvu.
 
Dobitnik si nagrade "Srpsko pero". Jedno klišeirano pitanje, koliko ti znače takve nagrade?

Milan: Nisam neko ko ganja nagrade, niti sam mnogo gadljiv na iste. Dokaz za tako nešto je nagrada „Srpsko pero“. Riječ je o nagradi koju možete dobiti ako se sami javite na konkurs, a ovo je drugi put da sam se ja uopšte prijavio na konkurs za neku književnu nagradu. Prvi put poslao sam tri primjerka svoje knjige „Gluvi putnik“ na konkurs za nagradu „Đuro Damjanović“. Bilo je to prije desetak godina, ali bolji od mene bio je pokojni Gugo Lazarević koji je postao laureat te nagrade. Ovih dana, stoga, kroz šalu ponavljam da se na sljedeći konkurs neću prijavljivati bar narednih desetak godina kako brzo ne bih pokvario ovaj pedesetopostotni skor.

Kako je i kada je nastala pjesma koja ti je omogućila da dobiješ nagradu?

Milan: Nastala je prije tri ili četiri godine. Iskreno, ne sjećam baš atmosfere u kojoj je pisana, ali ono što je očigledno jeste da je pjesma rimovana. Iako se podjednako služim slobodnim i vezanim stihom, moram priznati da sam primijetio da mnogi pjesnici, kritičari, samim tim i članovi žirija zaziru od rimovanog stiha i smatraju ga za stvar prošlosti. Srećom, ovaj žiri ne misli tako, a siguran sam da će i istorija književnosti dati sličan sud, ne što se tiče moje pjesme, nego rimovanog stiha generalno.

Objavio si dvije knjige poezije. Da li je na pomolu i treća?

Milan: Radim na trećoj knjizi koja će najvjerovatnije nositi naslov „Zapisi iz trećeg svijeta“. Ne mogu reći kada će biti objavljena. Nisam jedan od onih koji previše mistifikuju oko nastanka poezije, ali ni onaj ko može napisati pjesmu kad god hoće. Zapravo mogu, ali tako nešto vjerovatno ne bih objavljivao, niti bih nužno smatrao poezijom.

Da li je današnja književnost ravna onoj pređašnjoj u kojoj su dominirali Andrić, Meša, Bulatović, Kiš?

Milan: Sigurno da je ravna u smislu kvaliteta, samo što književnost koja se stvara u posljednje dvije ili čak tri decenije još uvijek nije prošla kroz sud vremena. Škart iz vremena Andića, Selimovića, Bulatovića i Kiša je nestao, a oni su još uvijek zasluženo tu. Što se tiče pozicije knjige i pisca u društvu situacija je znatno drugačija. Nekada su pisci bili diplomate, a danas psihopate. Takvim ih bar društvo želi prikazati – da pate psihu uludo. Knjiga nikad više, a uticaj knjige na kolektivitet nikad manji. Ipak, knjiga i književnost imaju jak uticaj na pojedinca, a od pojedinca se ne smije odustati.

Da li imaš u planu da nekada napišeš i objaviš svoj roman?

Milan: Ne. Za sada jednostavno nemam volju, a vjerujem ni disciplinu za pisanje romana.

Ako bi se ipak odlučio da napišeš roman šta bi, eventualno, bila njegova tema?

Milan: Ne znam šta bi bila tema, ali mjesto i vrijeme radnje bi bili Banjaluka sada.

Na kakvom je nivou književnost našeg govornog područja danas i može li bolje?

Milan: Ja se ne mogu, kao što rekoh, požaliti na kvalitet. Dobra knjiga uvijek nađe put do zainteresovanog pojedinca. Evo nekoliko preporuka: „Svakodnevni smak svijeta“ Stevan Tontić, „PTSP sindrom“ Željko Pržulj, „Govorne mane“ Branimir Kršić, „Ogrebotine“ Draško Sikimić, „Komo“ Srđan Valjarević, „Sjećanje šume“ Damir Karakaš, „Šindlerov lift“ Darko Cvijetić, „Nigdje niotkuda“ Bekim Sejranović, „Čarolija“ Muharem Bazdulj, „Mulat albino komarac“ Stevo Grabovac. Može li bolje? Naravno da može. Sljedeći put ću vjerovatno preporučiti deset boljih knjiga od ovih, ali za ove trenutno garantujem da su jako dobre.

Koliko nam fali ta nekakva književna kritika?

Milan: Sigurno da nam mnogo fali. Postoje razni blogovi na kojima se ljudi iz čistog entuzijazma bave kritikom, ali entuzijazam ne hrani porodicu, pa tako nešto obično ne potraje dugo. Bilo bi dobro kada bi nekom pasioniranom ljubitelju knjige ili univerzitetskom profesoru dnevni i sedmični listovi plaćali da piše književnu kritiku. Bilo bi dobro i kada bi ta kritika imala uticaj na veći broj čitalaca koji bi, opet, imali direktni uticaj na javno mnjenje. Tada bi se ostvarila i ona Andrićeva da bi naše vođe trebalo da čitaju djela svojih savremenika kako bi znali gdje da upute svoj i najmanji korak. No, ne lezi vraže. Onda bismo živjeli u normalnoj, a ne u zemlji trećeg svijeta i ja ne bih imao temu za treću knjigu.


Nagrađena pjesma


OVE ĆU JESENI

Ove ću jeseni pokušati
da ne ličim na Jesenjina
ni slova neću napisati
protiv Trockog ili Lenjina
neću pokazivati muda
vlastima i njenim ljudima
to je već radio Neruda
i mnogi sa većim mudima
da budem još jedan Don Кihot
ja – plemeniti hvatač zjala
dok prolazi jedini život
neću, ne želim, neka hvala
ne želim borbu, neću ni pat
besmisao figure miče
teoretisao već je Кant
ludake nadahnuo Niče
da se predam, isto, neću,
na predaju dok ljubav zove
malo šta miriše na sreću
a sve na nove Кazanove
Isto vrijeme, isto mjesto
radnja k’o u Aristotela
Rembo opet pisati prest’o
Bodler došao iz bordela
dosta sam bio drugi neko
i krio se iza zanosa
umbertisao dok je Eko
vargasovao dok je Ljosa
ove ću jeseni, stoga,
napustiti razjareni stroj
i sve dok ne pronađem Boga
biti svoj, biti svoj, biti svoj.

Autor: Milan Rakulj

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.