<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Poezija mi je pomogla da pobijedim zlo i nastavim vjerovati u ljubav

INTERVJU

Pored ljubavne poezije u zbirci pjesama ”Čarobna igra ljubava” su i stihovi posvećeni Edininim sinovima i majkama djece s poteškoćama. 

11. juni 2021, 2:46

 

Banjalučanka Edina Heldić-Smailagić je svestrana žena koja se našla i snašla u raznim životnim i profesionalnim vodama, ali uloga majke joj je na prvom mjestu. Ljubav prema djeci i borba sa poteškoćama koje ima njen mlađi sin probudili su u Edini stvaralački impuls, te se ozbiljnije posvetila pisanju i pjesništvu. Nakon dužeg vremena od izdavanja njene prve knjige ”Tajna klopka”, objavila je zbirku pjesama ”Čarobna igra ljubavi”. Objavljivanje ove knjige bilo je povod da novinar BUKE razgovara sa Edinom i sazna više o njoj i njenom radu.

”Počela sam da pišem kao djevojčica, pomalo bježeći od realnosti, koja je oko mene tad  bivala sve mračnija. Pisala sam i kao djevojčurak i djevojka, i na kraju se to sve napisano našlo u obličju moje prve zbirke pjesama u izdanju Narodne i univerzitetske biblioteke RS 2008 godine pod nazivom „Tajna klopka“, koja je vjerno oslikala u kakvoj sam se klopci našla i kako sam se iz nje izvukla, ozlijeđena, ali živa. Nakon toga sam se posvetila bračnoj zajednici, djeci i nauci”, kazala je Edina na početku razgovora s novinarom BUKE. 

Ona kaže da je u to vrijeme tek ponekad napisala pjesmu ili priču i poslala rad na neki regionalni konkurs, pa bi to našlo svoje mjesto u nekom od zbornika. 

”To je za mene bilo dovoljno. Prva knjiga je vidjela svijetlo dana, ne u cilju da postanem spisateljica ili da se nađem u krugovima književnika, nego je ona predstavljala izlaz iz mraka, iz klopke, i knjiga je svjedok onoga što se nalazilo u meni u toku odrastanja i svega onoga što sam preživjela. Ta knjiga je odraz pobjede dobra nad zlom i dobre volje da nastavim da vjerujem u ljubav i ljude. Iskrena je i govori u moje ime, kao da sam to ja sama. Izašla sam iz klopke tame i nemoći i nastavila da koračam. Mislila sam da sam s tom jednom jedinom knjigom zatvorila vrata svom unutrašnjem svijetu, ali onda mi se nešto dogodilo 2016. godine i pisanje je postalo, možda kao i nekad, jedino što mi je pomagalo”, objasnila je pjesnikinja.

Kad je Edina shvatila da njen mlađi sin ima izvjesne poteškoće, srušio joj se cijeli svijet.

”Nisam to mogla ni da prihvatim. Niko mi nije mogao u tome pomoći, čak ni oni koji su htjeli. Tad sam počela da pišem ponovo i to svakodnevno. Pisanje je postalo moja psihoterapija. Nove pjesme su po svemu odudarale od prethodnih. Čedno oslikavaju zaljubljenost djevojčice u meni u jednog velikog, posebnog dječaka. Pjesme su protkane ljubavnom čežnjom, nježnošću, čekanjem, odlukama, strepnjama, strahovima i svim onim što i čini istinsku ljubav. Pisala sam ih živeći zajedno sa sinom u Beogradu, odvojena od drugog sina i svega što volim, i mislim da mi je to održalo snagu i energiju tokom duge dvije godine života u tuđini, i to ne figurativno, nego doslovno”, rekla je Edina.

Edina je kao doktorand psiholoških nauka znala šta joj je činiti, a to je da pronađe nešto vrijedno i pozitivno oko sebe i uhvati se to, kao za zlatnu nit. 

”Ja sam se uhvatila za svoju maštu, dječaka, pjesme i ljubav. Uspjela sam svom sinu pomoći i kad sam se vratila u svoj rodni grad odlučila sam, baš kao i nekad, da objavim knjigu koja će označavati još jednu pobjedu i kraj jedne teške životne etape. Knjigu „Čarobna igra ljubavi“ je izdala „Besjeda“ iz Banjaluke i na tom sam im beskrajno zahvalna”, a posebno gospodinu Nenadu Novakoviću, koji je razumio poruku koju želim da pošaljem svijetu“,  pojasnila je sagovornica.

Promocija Edinine knjige bila je održana u Kristalnoj  sali u Hotelu  „Bosna“ na Dan zaljubljenih. 

”Imala sam namjeru da na taj dan iskažem zahvalnost djevojčici u meni koja me svojim zaljubljivanjem vratila ponovo u moj unutrašnji, raskošni i maštoviti svijet, i koja mi je tako pomogla da se zaštitim od ružnih i negativnih misli, koje su me bole, jele i gurale svaki dan”, rekla je Edina.

Pored ljubavne poezije, u zbirci pjesama ”Čarobna igra ljubava” su i stihovi posvećeni Edininim sinovima i majkama djece s poteškoćama. 

”Jedna od recenzenata knjige je upravo majka djeteta s poteškoćama. U knjizi su tri recenzije, ali recenzija mlade poete i profesorice crnogorskog jezika Milice Anđušić za mene je najdraža. Ona je takođe iz istog razloga boravila u Beogradu s svojom kćerkom, kao i ja, i bila je uključena u moju tkz. terapiju pisanjem po stranici na Fejsbuku koja nosi ime isto kao i knjiga. Nisam očekivala da će se za malo vremena oformiti na toj stranici grupa žena sličnih meni ili žena koje prolaze isto što i ja, ili su prošle. Sve je to vodilo ideji da objavim knjigu, zbog sebe, zbog svoje djece, ali i zbog svih onih koji su to i očekivali od mene, kao logičan ishod mog silnog pisanja po društvenim mrežama”, istakla je pjesnikinja.

Edina trenutno radi na knjizi proznih tekstova, koji takođe govore o ljubavi.

”Mislim da našem svijetu nedostaje ljubavi, pa me ne pogode opaske da se držim samo jednog motiva. Opaske daju ljudi koji nisu nikad bili u mojoj koži, niti će hvala Bogu biti, pa im praštam. Ponekad mi se rugaju i nazivaju sladunjavom, i mene i moju poeziju. Ja prema njima osjećam tada neki neobičan vid sažaljenja, jer samo mali ljudi se rugaju drugima, i tad mi bude drago što nisam dio književnih udruženja Republike Srpske i Bosne Hercegovine, i što i nemam tu ambiciju. Književna udruženja doživljavam i vidim kao jato ptica rugalica, koje ne vole nove članove i koji jedni drugima daju priznanja i pohvale. Novim ptičicama ili odmah skinu krila ili ih uslovljavaju, ili u najboljem slučaju učine da se osjećaju toliko krhko, pa onda nikad i ne polete. Mislim da to gnijezdo nije za moju čarobnu igru ljubavi. Moje je gnijezdo u srcima dobrih ljudi”, kazala je sagovornica na kraju razgovora.


Kad se pitaš zašto me nema 

Kad se pitaš zašto me nema:
kupi kartu za prošlost i hrabro uđi u čarobni voz 
bez reda vožnje.
Odškrini prozor zbog ustajalog vazduha i onih prije tebe. 
Gledaj kako se na njemu igraju sjetne i umorne zemaljske sene.
Zatvori um,
srcem u mislima pozovi mene. 
Mene, ali sa velikim šeširom nasmijanu na nekom mostu.
Dopusti vozu da krene.
Odvešće te do istine.
Kad se pitaš zašto me nema:
otiđi na mjesta gdje su nam se pogledi ukrštali kao slomljene strijele. 
Pusti suzu,dvije nad iluzijom ili bačenim snom 
na poprištu nade. 
Priznaj si da bi bio srećniji da si ostao sa mnom
i onda me pronađi. 
Ja sam još uvek zahvalna Onom gore na tebi. 
Ja još uvek čekam tvoje pokajanje, 
 iako je vremena sve manje, rukama ga razvlačim kao tijesto dajući ti priliku da budeš dobar čovjek.
U rukama držim zlatni pješčani sat i varam vrijeme, 
samo će tako ostati više, mnogo više mene, kad se zapitaš zašto me više nema i kreneš da me tražiš...