Zašto je italijanski režiser Luca Guadagnino čekao desetak godina da snimi remake i pored otkupljenih prava da obradi čuveni klasik Suspiria, Daria Argenta iz 1977, ni malo ne čudi s obzirom na stvarnu temu i poruku kako originala iz 1977 tako i osvježenog, istoimenog filmskog ostvarenja. Iako su se mnogi bavili upoređivanjem scenskog jezika, glume, fotografije, kolorita, zvuka legendarnog Argentovog ostvarenja i Suspirie iz 2018, većina se zadržala na ocjenama filmske sintakse, zaobilazeći stvarno značenje odnosno semantičku ravan umjetničkog djela.
1977 je bila burna hladnoratovska godina, Jimmy Carter je izabran za predsjednika, u Africi je buknuo vrlo čudan rat između Etiopije i Somalije u kojem su Sovjeti sa ogromnom vojnom pomoći stali na stranu proameričke Etiopije a Amerikanci potpomogli tradicionalno Sovjetima okrenutu Somaliju. U Argentovoj filmskoj priči te godine 1977. Susan Bannion ( Jesica Harper) vođena željom i zagonetnim promislom dolazi u plesnu školu u njemački grad Freiburg iz Amerike. Mlada Amerikanka brzo osvaja srca upravnice Madam Blanc i ostalih, ali njeno iskustvo o samog početka počinju ispunjavati sablasni događaji u Plesnoj školi. Jednostavan siže prekriven je frenetičnom, na momente neizdrživom muzikom grupe Goblins, koja upotpunjuju rasipni i kičasti Argentov stil. Izmjenjuju se kadrovi koji su za kasniju kritiku bile fantastične slike noćnih mora, radnja kroz koju se od samog početka polarizuju dvije tradicionalno suprotstavljene strane – dobro, koje je nemoćno i sramežljivo te narastajuće i goropadno zlo. Izgleda da se Argento između priče i poruke s jedne strane i osobitog vizuelnog utiska kao sljedećeg izbora opredjelio za ovo drugo.
Argentova Suspiria ipak nije samo vizuelno i slušno iskustvo noćne more. Susie je dospjela u plesnu školu, u jedan zapravo vještičji kolektiv. Okultno u tom kontekstu ima blisku vezu sa nacističkom prošlošću. Svi su u toj organizaciji posjednuti, i služavke, i učitelji, svi slojevi društva spremni su za zajedničku ideju na zlo. Nacizam je nevidljiv, 1977 je godina ali njega proiznose posjednuti akteri. Ta energija koja se može napipati je upravo jedna slijepa isključivost te klase.Posjednute su i životinje. Kad slijepi pijanista Danijel strada - koji kao prorok Danilo biva lažno optužen – njega prekolje do tada mu vjeran njemački ovčar, naravno posjednut nevidljivom silom u podnožju sablasne monumentalnosti paganskih hramova Trećeg Carstva. Izvanredna aluzija na Holokaust i zapitanost da li su nemilosrdni koljači u pravilu posjednuti vojnici zemaljskog Kneza? Posijao je Argento sjeme još jedne ideje; jedini muškarac koji se pobunio bio je slijepi Danijel – surovo je kažnjen. Anticipacija novih muško – ženskih odnosa snaga vrijednost je prve Suspirie. Krište neuomorno cijelim filmom Goblini, izmjenjuju se brilijantne fotografije namazane debelim premazom crvene i plave, sve do konačnog obračuna, finala. Na tom vrhuncu preplitanja straha i očaja, saveznica Susie ubija ustalu vješticu majku, vrhovnu poglavnicu Helenu. Ples je stao. Kroz ovo umjetničko djelo obznanjena je još jednom istina,istina koja je tad za običan narod još bila neupitna. Sile zla koje su se povampirile bile su zaustavljene. Rat je jednom za svagda završen, nacizmu se jednom za svagda stalo za vrat. Knjiga je zatvorena.
Imali su o čemu razmišljati Guadagnino i scenarista David Kajganich stvarajući novu Suspiriu. Da li vrijedi promišljati je li to cover ili remake? To je upgrade. Sjeme značenja koje je posijao Argento naprosto se nije zaustavilo hranjeno raznovrsnim momentima novije istorije, a da li je Guadagnino iznevjerio Argentovu ideju i stvorio neku zasebnu priču ne treba nas mučiti kao pitanje. Nipošto.
Susie (Dakota Johnson) kod Guadagnina nije došla u Freiburg nego u Berlin, ali bila je isto 1977. Hladni rat, Berlin, sumorne slike stvarnosti ispresjecane Zidom, bombe RAF –a koje odjekuju gradom. Odličan uvod da nam Guadagnino šapne da Njemci nisu nikad raskrstili sa svojom prošlošću. Oni u nekom smislu traže saosjećanje. Ono što je kod Argenta bilo samo u naznakama uz pilanje Goblina, Guadagnino nedvosmisleno otvara i postavlja elemente u jedan vrijednosno – moralni trougao; ideja samostalne žene kojoj muškarac nije potreban ni kao simbol parenja – životna energija utkana u ritam plesa crpi svoju inspiraciju iz nemuštog životinjskog spolnog instikta. Stavljanje iz pozadine u istu ravan ljevičarske prijetnje ili Frakcije Crvene Armije (RAF) čija je druga generacija baš te 1977 držala Njemačku u strahu ubistvima i otmicama boreći se protiv američkog imperijalizma i generalno narastajuće korporativne moći i - nacizma. Uzavrela stvarnost Njemačke koju tih godina pune gastarbajteri sa svih strana raspolućena je pojavom RAF –a. Bila je u toj igri još jedna Susan, ali ne plesačica i ne iz Amerike, nego po prezimenu Albrehct i ostala je upamćena po sudjelovanju u ubistvu Jurgena Ponta, visokog činovnika Dresdner Bank. Nju doduše ne srećemo u filmu ali može se naći kao interesantna podudarnost još jedna Susan koja je pred vratima. Ona je samo primjer duboko podjeljenog društva, mladih s jedne strane koji se ne mire s nacističkom prošlošću i njihovih roditelja koji su još itekako vjerni svojim idealima koje su na kratko morali sakriti. U filmu se pominje otmica lidera udruženja njemačkih privrednika, takođe od strane pripadnika RAF – a, nekadašnjeg SS oficira brižno prikrivene prošlosti.
Ta opasna kretanja društva uopšte odvijala su se u Guadagninovom ostvarenju koracima, i to plesnim. Ritualno, jer ples je bio i ostao ritual, Kao i pjesma, i riječi, sve troje imaju magijsko svojstvo. Ples je i vrlo posebna društvena aktivnost. Pokreti imaju moć, izazivaju destrukciju. Pokreti slikaju stvarnost, zbog pokreta se ispašta. Pokreti su principi. Istorija svakog pojedinca, aktera, je istorija njegovih pokreta.
Slika plesne škole je zapravo alegorija jednog društva. Dominantna, vladajuća ideja, njeni sljedbenici i oni neprilagođeni. Plesna škola i u jednoj i u drugoj Suspirii je ženski kolektiv, svijet temeljen na ženskom principu. Strogi zakoni društvene zajednice pod povećalom izoštrene ženske intuicije. U originalu iz 1977 jedini muškarac je gore pomenuti slijepi pijanist i još jedan sporedni lik Rumuna sluge, koji je kao neka aluzija na Drakulu koji kao demon i grof sa istoka kao pomazanik ljubavi prema ženi dospjeva na to očarano mjesto. U remakeu jedinog muškog protagonistu, osim krajnje sporednih policajaca, dr Josefa glumi Tilda Swinton. Indikativno. Ideja višestruko operativne žene je još Argentova anticipacija, a Guadagninova konstatacija. Važna lokacija prepoznavanja je vapijuća tuga ostavljenog muškarca, upravo dr Josefa koji se nije usudio u nekom trenutku podnijeti žrtvu zbog voljene žene nasuprot njegove supruge Anke, koja je Josefovu neodlučnost platila glavom. Da li se ženska osebujna priroda i darovi kroz istoriju kažnjavaju poretkom muškog vođstva i prvenstva?
I u Guadagninovom djelu vlada opšta posjednutost. Međutim, za razliku od Argentovog originala u kojem vlada tradicionalna dvojakost izbora u savremenom viđenju remakea, tog izbora nema. I knjiga se ne zatvara jednom uslovno rečeno promjenom na vještičjem tronu. Plesna koreografija koja se u finalu filmske radnje izvodi napisan je u narativu 1948, početkom Hladnog rata, možemo to prevesti sebi i razumjeti zašto Ponovno otvaranje, kako ga je nazvala Madam Blanc (Tilda Swinton).
Ponovno otvaranje je ideja revizije moći i istorije. Ponovno otvaranje je otvaranje ženinog srca i uma a ne samo rodnice kako su je vjekovi naučili. Povlačenje linija na plesnom podijumu je povlačenje novih granica uticaja. Vještica majka Suspiria ne strada kao u Argentovom originalu, ona se preobražava i sija novom moći. Ona dopušta obrisano sjećanje uspostavljajući nove principe. Rat se nikad nije završio, igra se nastavlja.
