Populaciona politika u RS: “DRŽAVNI” PRITISAK NA ŽENINO TIJELO I PRAVO NA IZBOR!

Rađanje kao mjera opstanka naroda i patriotska dužnost ističe se kao glavni narativ kroz različite populacione mjere i institucije koje ih provode.

Maja Isović Dobrijević / 13. Novembar 2019

Foto: Ilustracija

 

Populaciona politika u RS jasna je politička doktrina, koja javno i jasno podstiče što više rađanja. Sa druge strane, rezultati ankete pokazuju da i većinski stav žena na ovim prostorima ide u korist ove politike. Još uvijek živimo u strogim okvirima patrijarhata, tako da izostaje bilo koji oblik drugačijeg promišljanja na temu roditeljstva. Rađanje kao mjera opstanka naroda i patriotska dužnost ističe se kao glavni narativ kroz različite populacione mjere i institucije koje ih provode.

To potvrđuje i odgovor na jedno od pitanja iz naučnog projekta “Demografski razvoj i populaciona politika Republike Srpske – analiza stanja i prijedlog mjera”, koje glasi: “Koja bi od navedenih mjera populacione politike kod nas uticala na povećanje broja rođene djece?“. Najveći udio (23,5%) anketiranih zaposlenih žena kaže da je to dječiji dodatak koji bi rastao za svako naredno dijete. Na drugom mjestu je nacionalna penzija za majke troje i više djece (15,0%), a zatim slijede zapošljavanje roditelja sa više djece (14,1%), fleksibilno radno vrijeme za majke male djece (13,2%), manje stope poreza za dječiju odjeću, obuću i ishranu (11,1%), obezbjeđenje besplatnih udžbenika za djecu (8,8%) i povoljniji krediti za porodice sa djecom (8,2%)".
Rezultati ove analize pokazuju da žene u našem društvu smatraju da bi država trebalo da im plaća rađanje djece, a populaciona politika, koja se već indirektno sprovodi u školama, podstiče mlade učenice na rađanje i ubjeđuje ih da je tradicionalna porodica jedina budućnost kojoj jedna mlada djevojka treba da se nada.

Viđenje roditeljstva koje se nameće mladima ne ostavlja dovoljno prostora drugačijim promišljanjima na ovu temu. Tradicija i patrijarhalni okvir toliko su jaki da nema prostora za drugačije. Žena postoji samo da bi rađala, a u idealnim okolnostima, država je tu da pruži finansijsku podršku za taj čin.

Aleksandra Petrić iz Fondacije Udružene žene iz Banjaluke kaže da je narativ o roditeljstvu pogrešno postavljen, a i sama pitanja analize su bila sugestivno usmjerena da dovedu do takvih odgovora žena.

“Nisu žene jedine koje treba da nose teret podizanja nataliteta, a ovom analizom se to upravo pokušava nametnuti. Usklađivanje rada i roditeljstva jeste važan dio populacione politike i mora  sadržavati i mjere države usmjerene na ravnopravnu podjelu odgovornosti muškaraca i žena u brizi za djecu u svim segmentima, koja uključuje i, na primjer, korištenje roditeljskog odsustva od strane oba roditelja a ne samo majki. Žene koje koriste porodiljsko odsustvo su veoma često diskriminisane jer dobijaju otkaze, poslodavci izbjegavaju zapošljavanje žena koje namjeravaju zasnivati porodicu ili imaju malu djecu, jer im ‘nisu isplative’ kao radnice. O tome nema niti riječi u ovoj analizi, i kako država planira da se nosi sa ovim problemom”, kaže Aleksandra Petrić za BUKU.

Ona dodaje da bi obuka o seksualnom i reproduktivnom zdravlju trebalo da bude sastavni dio obaveznog obrazovanja, ali ne na način da sugeriše djevojčicama da im je primarna društvena uloga i svrha da rađaju, već da im omogući da slobodno i odgovorno donose odluke o svom tijelu i životu.

Nataša Gligorić, članica Udruženja “DRIP” iz Banjaluke, kaže da je ova anketa rađena da bi se saznalo šta bi to podstaklo žene da više rađaju, ali u samoj anketi nema ispitivanja muškaraca, a odluka da se stvori novi život nije na jednoj osobi, već na dvije osobe koje planiraju porodicu.

“Mi danas više nemamo porodice kao osnovne ćelije društva, jer ona izumire. Mi ne planiramo porodice, već se one dešavaju. Kroz anketu se spominje i ukidanje poreza na dječiju hranu i sve ostalo, to je ok, dodatak kao dodatak jeste ok, ali ako nema od čega da se isplaćuje, onda se i tu vrtimo u krug. Poslodavci kod nas drže radnike na minimalcima prijavljene, što znači da se porez ne plaća, samo bolovanje, trudničko ili porodiljsko samim tim je toliko mizerno da ne vrijedi pričati, pa kako da ljudi zasnivaju porodice?”, pita se Nataša Gligorić.

Ona dodaje da se treba postaviti pitanje od čega ljudi da hrane svoje porodice, jer ne smijemo zaboraviti činjenicu da mnoge žene dobijaju otkaze u trudnoći. Nataša kaže da u cijeloj priči nisu krivi samo poslodavci, jer su im nameti toliki da to ne mogu podnijeti i često propadaju.

“Suludo je očekivati da država može obezbijediti dječije doplatke, besplatnu školu i liječenje, ako nema privrede. To je prosto nemoguće. Mi smo danas usmjereni na kratkoročna rješenja - daj meni odmah i sada, a poslije šta će biti nikoga ne zanima”, ističe Nataša.

Vildana Džekman, iz Fondacije CURE iz Sarajeva, kaže da bi analiza koja promoviše dodatnu edukaciju u školama o mjerama pronatalitetne politike, nužno trebalo da uključi i mehanizme zaštite od neželjene trudnoće, kontracepcije, sigurnog seksualnog života i slično.

“Dakle, zaključak je da ovaj program koji se provodi u RS ima za cilj da uvede pronatalne mjere na način da ‘država uči žene da rađaju’, na način da objektiviziraju njezino tijelo narušavajući pravo na izbor i slobodu žene. Problematičnim se smatra da državni mehanizmi koriste i manipulišu ženama na način da je svedu na tačku osobne odgovornosti za pad nataliteta i lošu demografsku sliku. Pri tome, državni mehanizmi umjesto da se bave pospješenjem ekonomskih standarda za žene kroz podizanje feminističke ekonomije, te samim tim davajući priliku na zdravo roditeljstvo, oni vrše nasilne mehanizme tradicionalnih uloga koji se pripisuju ženama”, rekla je za BUKU Vildana.

Ona dodaje da je važno da svi radimo zajednički na dodatnoj edukaciji i osiguranju vidljivosti istinskih problema koji tište žene u bh. društvu, poput siromaštva, nezaposlenosti, niskog standarda života, nasilja u svim oblicima i kontinuiranih pritisaka na ženino tijelo i slobodu izbora.

Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine, ističe da predložene mjere same po sebi ne bi odbacila kao loše, ali postavlja se pitanje koliko je sve to realno i koliko je usklađeno sa realnim stanjem i potrebama.

“Ovdje se moraju desiti korijenite društvene promjene. Dječiji dodatak ne smije biti socijalna pomoć, a rađanje djeteta ne bi trebao biti razlog ekonomske stabilnosti žene. Ova analiza kao da je rađena za neku bogatu zemlju u Evropi koja ima problem sa natalitetom, a ne za zemlju koja je u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi, koja je po svim parametrima nerazvijena. Kod nas je hrabrost imati više od jednog djeteta, jer većina ljudi radi za platu od 500-600 KM, a nesigurnost i tog posla je ogromna”, kaže za BUKU Aleksandra Letić. Na kraju kaže da se treba postaviti i pitanje da li je uopšte odgovorno prema djetetu rađati ga u ovakvom okruženju.

“Promovisanjem rađanja neće se povećati broj beba, jer ovaj problem je višeslojan. Moram priznati da se i dalje mučim sa dilemom da li svojoj djeci u ovoj državi mogu osigurati dostojno djetinjstvo, da li će ona imati perspektivu i sigurnost”, kaže Letić.

Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE iz Sarajeva kaže da retrogradni trend u prirodnom priraštaju stanovnika mnogi nazivaju kugom modernog doba.

“Razumijem potrebu žena porodilja da navode da kao jedan od stimulansa za rađanje svakako mora biti povećanje materijalnih naknada. To je posebno bitno, jer je u BiH na snazi direktna diskriminacija žena po mjestu boravišta, te činjenica da mi na neki način imamo 12 različitih tumačenja, koliko imamo entiteta i kantona, o porodiljnim naknadama. Postoji očigledna razlika u ovom pravu između žena koje su zaposlene u državnoj službi i realnom sektoru, a sivu ekonomiju i nezaposlene žene da ne spominjem. Po mom mišljenju – ovakvi postupci su hvale vrijedni samo u odnosu da na kratkoročan vremenski period vrate dignitet porodilji kojoj je u svakom drugom kontekstu dignitet u potpunosti uništen”, rekla je za BUKU Selma.

Ovu izjavu potkrepljuje informacijama o katastrofalnim uslovima koje žene imaju u samom procesu ostvarivanja svojih seksualno reproduktivnih prava, jako loših uslova njege žena u trudnoći, loših uvjeta u porodilištima, a njegu majke i djeteta da ne spominje.

“Nažalost, u Bosni i Hercegovini je pravo na zdravlje, a tako i pravo na sigurnu trudnoću, siguran porod, rezervisan samo za one malo višeg socijalnog statusa. Ovdje nismo spomenuli opštu nesigurnost žena da li će biti u mogućnosti da se vrate na svoje staro radno mjesto prije odlaska na porodiljno odsustvo, iskustva mladih žena koje govore da im se pri stupanju u radni odnos postavlja pitanje da li će i kada planiraju zasnovati porodicu”, kaže na kraju razgovora naša sagovornica.

U ovom trenutku mnogo se priča o populacionoj politici RS i o mogućnostima podsticaja nataliteta, ali generalno malo se radi na tome da se uloga žene pomjeri sa mrtve tačke, sa pozicije patrijarhalnog i tradicionalnog diskursa u kojoj je uloga žene svedena na reproduktivni čin.

Vezan tekst:

POČELA POPULACIONA OBUKA U RS: Od profesora se očekuje da ubjeđuju učenice da se udaju i rađaju!

 


Buka preporuka

Ženska prava

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.