Pandemija izazvana pojavom i širenjem virusa COVID 19 je sa sobom donijela veliki broj zaraženih kao i lica koja je potrebno izolovati zbog bojazni da su inficirani virusom, a ne ispoljavaju simptome zaraze – kliconoše. U toj situaciji, javljaju se brojna pitanja o radno – pravnom statusu lica koja se po osnovu odluke nadležnih organa nalaze u izolaciji, odnosno javlja se pitanje da li se ova lica, u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju imaju smatrati privremeno nesposobnim za rad.
Da bi se pravilno razumjela ovu problematika Advokati Cvijanović su na svom sajtu detaljno opisali prava radnika kojima je odlukom nadležnih organa određena mjera izolacije.
Na samom početku obrazložili su distinkciju između ključnih pojmova vezanih za sistem zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, u smislu Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (više na ovom linku)
Nadalje su pojasnili da mjera izolacije, u smislu istog Zakona, predstavlja vanrednu mjeru za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, te podrazumjeva izolaciju oboljelih u kućnim uslovima ili drugom adaptiranom objektu, kada zbog masovnog obolijevanja nije moguća izolacija u zdravstvenoj ustanovi. Ako se pojavi epidemija zarazne bolesti sa brojem oboljelih koji premašuje bolničke kapacitete, izolacija i liječenje može se sprovoditi i u drugim adaptiranim objektima ili u kućnim uslovima, u kojima se mogu obezbijediti preduslovi za liječenje i izolaciju lica oboljelih od zaraznih bolesti.
Pitanje privremene spriječenosti za rad, navode, normirano je i Zakonom o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske kao i Pravilnikom o ostvarivanju prava na naknadu plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad propisuju da osiguranik ima pravo na naknadu plate u slučaju privremene nesposobnosti za rad iz razloga provođenja propisane mjere izolacije kao kliconoše ili pojave zarazne bolesti u njegovoj okolini.
“Sam postupak ostvarivanja prava na naknadu plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad detaljnije je razrađen odredbama pomenutog Pravilnika, te u tom dijelu važe odredbe kao i kod naknade plata zbog privremene nesposobnosti za rad iz ostalih razloga (npr. bolesti) te u tom smislu privremenu nesposobnost za rad u trajanju do 30 dana utvrđuje ovlašteni doktor porodične medicine, a duže od navedenog perioda, ljekarska komisija”, objašnjavaju Advokati Cvijanović.
Iako sam Pravilnik nije propisao postupak utvrđivanja privremene nesposobnosti za rad od strane doktora porodične medicine, u slučaju da je lice stavljeno u izolaciju, advokati smatraju da se ovdje imaju primijeniti odredbe Pravilnika koje se odnose na utvrđivanje privremene nesposobnosti za rad lica koje se nalazi stacionirano u zdravstvenoj ustanovi, te da u tom slučaju lice kome je određena izolacija ne treba dolaziti na pregled kod doktora porodične medicine već da doktor porodične medicine utvrđuje postojanja privremene nesposobnosti za rad na osnovu uvida u raspoloživu dokumentaciju (rješenje nadležnog organa o određivanju mjere izolacije određenog lica) te na osnovu iste dokumentacije utvrditi postojanje privremene nesposobnosti za rad.
Kada je riječ o visine naknade plate u konkretnom slučaju, ističu da Zakon o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske, članom 33. propisuje da se naknada plate za vrijeme privremene nesporobnosti za rad određuje u visini od najmanje 70% osnova za obračun, s tim da ne može biti veća od 90% od neto plate koju bi radnik-osiguranik ostvario da je bio na radu.
Saglasno čl. 31.st.2. navedenog Zakona, naknadu plate za vrijeme prvih 30 dana privremene spriječenosti za rad, obezbjeđuje poslodavac, a po isteku 30 dana, najduže do 12 mjeseci, obezbjeđuje Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.
Navode i da je Pravilnik o ostvarivanju prava na naknadu plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad detaljnije razradio pitanje prava na naknadu plate u predmetnom periodu odsustva, te je napravljena razlika u pogledu visine naknade plate koja radniku pripada u periodu kada istu obezbjeđuje poslodavac u odnosu na period kada istu obezbjeđuje Fond zdravstvenog osiguranja. Slijedom toga, članom 23. pomenutog akta je normirano da je visina naknade plate u periodu kada istu obezbjeđuje poslodavac, u rasponu od 70% do 90% osnova za obračun, a saglasno opštem aktu poslodavca.
U suštini, zaključuju, poslodavcu je ostavljeno na volju i u diskreciju da samostalno odredi visinu naknade plate s tim da ista ne može biti niža od 70% niti viša od 90% osnova za obračun.
Nadalje u pogledu perioda kada Fond obezbjeđuje naknadu plate (po isteku 30 dana, a najduže do 12 mjeseci) , predmetna naknada ima iznositi 90% naknade plate, odnosno, ne može biti niža od navedenog procenta.
“Imajući prednje u vidu, evidentno je da je Fond zdravstvenog osiguranja, kao donosilac predmetnog Pravilnika, imao namjeru obezbijediti materijalni položaj radnika, te je maksimizirao iznos naknade u periodu u kojem isti obezbjeđuje sredstva za isplatu naknade plate svom osiguraniku”, pojašnjavaju.
Osnov za obračun naknade plate, saglasno odredbama istog Pravilnika kao i Zakona o zdravstvenom osiguranju, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad je plata prije oporezivanja koju bi radnik (osiguranik Fonda) ostvario da je bio na radu. Pri tome, osnov za obračun naknade plate ne može biti veći od neto plate koja služi kao osnov za obračun i uplatu doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje.
Dakle, radnik kojem je rješenjem nadležnog organa određena mjera izolacije, u smislu pozitivnih propisa, naprijed pomenutih, smatra se privremeno spriječenim za rad i pripada mu naknada plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad, i to, za period prvih 30 dana u rasponu od 70% do 90% neto plate koju bi radnik ostvario da je bio na radu, a u slučaju da predmetna mjera traje i duže, preko 30 dana, a najviše do 12 mjeseci, naknada plate u ovom periodu iznosi 90% osnova za obračun.
Cijene da su, u ovom slučaju, članovi uže porodice radnika ili lica sa kojima isti živi, dužni da predmetnu potvrdu dostave poslodavcu, najkasnije u roku od 3 dana od dana nastupanja privremene spriječenosti za rad, a ako su i isti bili u kontaktu sa radnikom, u kritičnom periodu, ali im nije određena mjera izolacije, preporučujemo da treće lice dostavi datu potvrdu poslodavcu.
Ukoliko pak radnik živi sam, isti je dužan da predmetnu potvrdu dostavi poslodavcu najkasnije u roku od 3 dana po prestanku razloga privremene spriječenosti, tj. isteku perioda izolacije.
Navedeno, u pogledu načina i rokova dostave potvrde o privremenoj spriječenosti za rad, regulisano je članom 119. Zakona o radu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/16 i 66/18), s tim što napominju da je zakonodavac propisao mogućnost dostave potvrde putem članova uže porodice ili lica sa kojim radnik živi, samo u slučaju teže bolesti radnika, ali cijene da se date odredbe analogno imaju primjeniti i u slučaju izolacije.
