Pravimo senzaciju, umjesto da tražimo rješenje, dok djeca i dalje trpe

U novembru protekle godine javnost je šokiralo i potreslo ono što se dešavalo iza zatvorenih vrata Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću.

Sara Velaga / 14. Februar 2020

foto: pexels

Fotografije djece vezane za radijatore i krevete užasnule su hiljade ljudi. Roditelji su bili zgroženi, javnost je osuđivala. 

Održano je nekoliko protesta, smijenjen je Upravni odbor. Obećano je preduzimanje konkretnih mjera, kako bi se stanje popravilo. Izgledalo je kao da su sve oči uprte u pravcu Zavoda u Pazariću. A onda je došao kraj godine. Sa njim, čini se, i kraj interesovanja za ovaj problem. 

Od pretjerane utrke za klikbejtom ostale su tek mrvice interesovanja za štićenika centra danas, ali i za pitanje ko je sada na čelu Upravnog odbora? I hoće li smjenom direktora i Upravnog odbora zaista biti bolji tretman ili je narod kao i obično samo htio da „padnu glave“?

O tome koliko i kako trebamo izvještavati o ovakvoj i sličnim temama, govorilo se danas, a nastaviće i sutra u Banjaluci. A sve u okviru radionice pod nazivom ““Promovisanje i zaštita prava ugrožene djece”. Projekat finansira Evropska unija, a implementiraju ga LIR Civilno društvo (LIR CD) i Arbeiter Samariter Bund (ASB).

Aktivistkinja i pravnica Ana Kotur-Erkić ovom prilikom je za BUKU rekla kako je situacija sa Pazarićem pokazala da senzacija izazove određeni interes, ali jako brzo splasne ako ne dovedemo do trajnijeg rješenja. 

“Ovdje je problem mnogo širi od toga kako je štićenicima u jednom zavodu, kakvih ima more u BiH. Druge slučajeve nismo ni osvijetlili, a čak ni postavili pitanje šta je sa njima? Osim toga nije se razmišljalo ni o tome kako se stiže do Pazarića, šta to navodi roditelje da ih odvedu u zavod u Pazariću, šta je potencijalno rješenje, šta je međunarodni standard? To su sve pitanja koja smo ostavili otvorenim, nismo ni tražili odgovore na njih i prećutali smo da se o ovakvom stanju u Pazariću priča još od 2007. godine.”

Ona dodaje  kako je ključni problem ostao ispod tepiha, jer smijenom direktora i odbora nije se desilo ništa.

“Pala je vlada u kantonu Sarajevo. Nije nažalost pala zbog Pazarića, kamo puste sreće da jeste. A ni naredna neće, jer će ove teme ostati na margini, osim u situacijama političkog potkusurivanja.”

Dodaje kako je svaki dan koji osoba sa intelektualnim teškoćama proživi u lokalnoj zajednici tema za sebe. A za pisanje o takvim temama uvijek postoji set stručnjaka, koji mogu odgovoriti na data pitanja. Oni su, kako navodi, na raspolaganju, ali veoma malo se čuje njihov glas.

“Uvijek imamo naslove kako je stanje u nekom zavodu katastrofalno, bez da navodimo podatke koliko djece se nalazi u sličnim uslovima širom BiH. I to treba mijenjati.”

Projektna menadžerka udruženja LIR civilnog društva, Biljana Zgonjanin za BUKU je naglasila kako kroz ovaj projekat već godinu dana uspješno realizuju niz aktivnosti, koje će trajati sve do kraj avgusta ove godine. 

“Opšti cilj projekta je podrška demokratiji I ljudskim pravima kroz promociju, zaštitu i poštovanje prava djece kroz podršku civilnog društva I vladinih organizacija. A osim toga radi se i na individualnim ciljevima i akivnostima, koji su zasad donijele velike pomake u saradnji sa institucijama.”

Zgonjanin dodaje da postoji dobro napisan set zakona koji definiše prava za djecu, ali je najveći problem u njihovoj primjeni.

“Institucije to ne mogu same uraditi i zato je saradnja sa civilnim i nevladinim sektorom ključna”, navela je.

A upravo način postaje ključni faktor svakog djelovanja pa tako i medijskog izvještavanja. Retraumatizacija je jedan od njih, o čemu je govorila za BUKU prof.dr Ivana Zečević.

“Dijete ukoliko je doživjelo neki oblik nasilja, prilikom objave o tome može iznova osjećati iste simptome. Ali onda njegova trauma postaje vidljiva široj zajednici. Danas informacije nažalost trajno ostaju i to je ono što predstavlja mnogo veći problem, što onda i traume ostaju trajne ukoliko se o njima neadekvatno izvještava.”

Zaključila je kako osim toga, neadekvatnim izvještavanjem možemo dovesti i do stigmatizacije djeteta, čime ga direktno stavljamo u određenu kategoriju.

“Osim toga dijete može imati posljedicu u pogledu stvaranja krive slike o sebi. Da se ne gleda kroz svoje kapacitete, već kroz događaje koji su mu se desili ili kroz komentare drugih ljudi, naročito putem društvenih mreža. A nakon toga može razviti anksiozne, depresivne reakcije, koje nekada vode i do problema sa snom, ishranom, odlaskom u školu, koncetracijom. Neka djeca postanu agresivna, a neka se povuku u sebe, a u radikalnim situacijama to vodi i do pomisli da život kakav žive nije izdrživ I da nema smisla i pomišljaju na suicid.”

Zato bez obzira na najbolje namjere, koje kao novinar možete imati, vrijedi više puta razmisliti o tome kakve će posljedice to imati po djecu. Čiji interes i prava trebaju biti prioritetni.


Buka preporuka

Buka desk

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.