<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

PRESUDA USTAVNOG SUDA BIH U SLUČAJU NIKOLE ŠPIRIĆA PROTIV PORTALA BUKA: Uskraćeno nam je pravo na slobodu izražavanja

Desk

Ustavni Sud Bosne i Hercegovine prihvatio je apelaciju Centra za informativnu dekontaminaciju mladih Banjaluka, u slučaju "Nikola Špirić protiv Magazina BUKA"

27. januar 2021, 1:25

"Ustavni sud je zaključio da je došlo do kršenja apelantovog (CID Banjaluka) prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužioca na zaštitu svog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu" stoji u presudi Ustavnog suda BiH

Ustavni sud BiH je istovremeno ukinuo presudu Okružnog suda u Banjoj Luci iz decembra 2018. godine i predmet je vratio Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda" piše u Odluci Ustavnog suda BiH

U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan, budući da je osporenim presudama obavezan da tužiocu naknadi štetu zbog tekstova koje je objavio, što predstavlja miješanje zajemčeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZOO-a i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.

S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu naprijed navedenog, treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li je Okružni sud u osporenoj presudi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavio pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog interesa za zaštitu njegovog ugleda. 

"U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud, Axel Springer AG protiv NJemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja" navodi se u Odluci Ustavnog suda BiH.

Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. U skladu s tim, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javna lica.

Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije.Cljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se takođe uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojem se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije. 

Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je, isto tako, bitno istaći da mediji prilikom informisanja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada su u pitanju ugled i prava drugih. 

Zaštita koju novinarima pruža član 10 Evropske konvencije podliježe uslovu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornog novinarstva (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švajcarske, [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016. godine). Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine)

Osim toga, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa”. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istaknuo da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, tačka 35). Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u toj presudi zauzeo stav da izvještavanje zasnovano na intervjuima, kasnije uređivanim ili ne, predstavlja jedno od najvažnijih sredstava pomoću kojih je štampa u mogućnosti da igra svoju vitalnu ulogu „javnog kontrolora vlasti“ (public watchdog), te da bi sankcionisanje novinara zbog asistiranja prilikom širenja izjava koje je dalo neko lice značajno u negativnom smislu uticalo na doprinos medija diskusijama o pitanjima koja su od javnog interesa i ona ne bi trebala da bude predviđena, osim ako za to ne postoje naročito jaki razlozi. Takav stav je potvrđen i u kasnijoj praksi, a naglašeno je i to da opšti zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom medija da daju informacije o tekućim događajima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, aplikacija broj 50123/06, tačka 37 sa daljnjim referencama)

U vezi s navodima iz spornih tekstova od 15. i 22. februara 2016. godine da „postoji vjerovatnoća da bi visoki funkcioner SNSD-a Nikola Špirić mogao odgovarati za pranje novca [...]“, odnosno da ,,po naredbi Tužilaštva BiH SIPA provjerava Nikolu Špirića“, Ustavni sud zapaža da je apelant prenio izražavanje drugih medija koji su se, pri tome, pozvali na svoje izvore („Faktor“ i „Klix.ba“). U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da se apelantu nije moglo staviti na teret zbog čega nije provjeravao određene sporne navode drugih medija koji su se u svojim tekstovima pozvali na svoje izvore. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant nije autor spornih tekstova, već da je samo prenio ono što su drugi mediji pisali na portalima „Faktor“ i „Klix.ba“ i te svoje tekstove zasnovali na svojim izvorima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, tačka 43), zbog čega se ne mogu prihvatiti zaključci redovnih sudova da je apelant bio dužan da dokaže istinitost navoda iz spornih tekstova. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da bi obavezivanjem novinara da određene tvrdnje o nezakonitim radnjama dokazuju samo pravosnažnim sudskim presudama pretjerano ograničilo njihovo pravo na slobodu izražavanja koje, kako je već navedeno, ima ključnu ulogu u demokratskom društv

U odnosu na sporni tekst od 23. februara 2016. godine koji je objavljen pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“, pri čemu se apelant pozvao na „Dnevni list“ kao izvor, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu ni bavili analizom spornog članka. Osim toga, Ustavni sud smatra da je navedena tvrdnja imala sve elemente pronošenja mišljenja koje je apelant iznio u spornom tekstu o načinu na koji se tužilac obogatio. 

Takođe, Ustavni sud smatra da je apelant imao odgovarajući činjenični osnov u kojem kontekstu je navedeno mišljenje bilo izrečeno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da je Tužilaštvo BiH pokrenulo određene provjere tužioca, da tužilac od apelanta nije zatražio demanti, te da je nesporno da je tužilac kćerci kupio stan u Beču, što je i sam prikazao u imovinskom kartonu. U prilog navedenom ide i nesporna činjenica da je u drugom postupku koji je tužilac pokrenuo protiv „Dnevnog lista“ zbog objave članka pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“, a koji tekst je predmet i konkretnog postupka, Okružni sud donio Presudu broj 71 0 P 233200 18 Gž od 28. januara 2019. godine kojom je odbijena tužiočeva tužba.


"Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na naknadu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporena presuda nije proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži i da obvezivanje apelanta na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu, u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije." stoji u Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH.