Sve što radi vezano je za rokenrol, pa tako i njegova profesija novinara. Karijeru je započeo na radiju CD, prvi privatni radio u Bosni i Hercegovini. Danas vodi svoju emisiju ”Sve je to samo rokenrol” na radiju Active iz Zenice gdje ugošćuje rok muzičare i promoviše bendove s prostora ex-Yu. U toku novinarske karijere Semir je pisao za mnoge štampane medije kao što su ”Fun magazin”, skopski ”Mlad Borec” sarajevsi časopis ”Valter” i mnoge druge.
Semir Čolić je u razgovoru s novinarom BUKA magazina otvorio srce i ispičao svoju životnu priču čiji je svaki segment vezan za rokenrol.
”Mnogi koji su učestvovali u mom odgajanju, a rastao sam i odgajan širom bivše Juge, rekoše da sam preodređen za muzičke aktivnosti. Pokušali su me „kljukati“ i narodnjacima ali nije se primilo u glavi i srcu. Iako poštujem sve muzičke pravce rokenrol je imao primarno mjesto u meni, samo se čekalo pravo vrijeme da sazrije. Još u osnovnoj školi našlo se par zaljubljenika u muziku, ali nismo imali instrumente, a ja sam htio biti bubnjar. Pravio sam bubanj od kartona i najlona, pa prešao na šerpe i lonce. Jadna moja mama, morala je da kupuje posuđe jer joj nije bilo jasno kako su šerpe popucale. Onda je moj otac kupio akustičnu gitaru i rekao: „Eto ti sad pa sviraj“, ali nisu htjeli da me upišu u muzičku školu, nego su mi angažovali privatne časove. Osnovna i srednja škola donose iskustvo, ali nisam bio spreman da se odvažim za nešto veće i jače, no nakon odslužene vojske pravim bend i to sa ozbiljnim namjerama. Uvijek je bio problem sa instrumentima i prostorom, a kasnije i sa muzičarima. Bilo kako bilo okupio sam ekipu, napisao tekstove i prešao na ritam gitaru, uz povremeno sviranje basa u određenim pjesmama”, objasnio je Semir.
On tvrdi da je želio biti muzičar, ali na neki svoj način. Međutim život ga je odveo u novinarske vode i sa dvadeset pet godina započeo je svoju novinarsku karijeru na radiju CD.
”I prije nego sam počeo raditi na radiju pisao sam novinarske radove i nije mi bilo teško da se prilagodim radijskom konceptu. Mnogi su na osnovu mojih tekstova pravili radio emisije, a stalno su mi govorili da bi trebao napraviti svoju emisiju. Srećom ekipa sa radio CD jedan dan me je zaključala u studiju na čelu sa vlasnikom i direktorom i rekla mi: „Ne izlaziš iz studija dok ne završiš emisiju sljedećih sat vremena!“ Normalno da sam imao tremu, nisam imao problema sa pričom i komunikacijom, samo mi je smetao moj glas u slušalicama. Često sam govorio sebi da mi je glas bezvezan, ali da imam dobru priču, a to i jeste najbitnije jer svako hoće da čuje dobru priču. I tako trideset godina poslije i dan danas radim sa istim žarom, jer imam dobre priče, sažete u koncept emisije „Sve je to samo rokenrol“, kazao je Semir.
On tvrdi da mu je tokom srednje škole pisanje dobro išlo, pa su ga mnogi savjetovali da upiše žurnalistiku
”Nisam imao štelu da upadnem na žurnalistiku, pa sam upisao istoriju. Na filozofskom fakultetu u Sarajevu upoznao sam mnogo raje. Pomalo sam svirao, onako za dušu, sa mnogim facama koji su danas velika imena. Zbog svoje duge kose dolazio sam u sukobe sa profesorima i asistentima, a postavljao sam im i neugodna pitanja. Pri tome iskazujući svoj buntovni stav prema vladajućem establišmentu, jer su smatrali da je rokenrol za narkomane i idiote. Nisu imali bog zna kakve argumente, ali kada im iznesete činjenice skloni su negiranju zbog svog interesa. Nisu članovi legendarnih Bitlsa dobili ordenje od kraljice na lijepe oči, nego su svoj proizvod izvezli u sve zemlje svijeta i prodali u milionskim tiražima. Brajan Mej, gitarista i osnivač grupe Kvin, doktor je astro fizike i da ne nabrajam. A vrhunac je Bob Dilan koji je dobio Nobelovu nagradu za svoje tekstove. Nažalost, ovi koji su me kudili nisu više živi da bi vidjeli da su sve vrijeme živjeli u ogromnoj zabludi”, kazao je Semir.
On kaže da je čitav njegov život uvezan i povezan sa mnogim stvarima i da u njemu ništa nije bez veze.
”Valjda je negdje zapisano i određeno šta da radim sa svojim životom. Samo mi je trebalo dati male smjernice. Džaba ti talenat ako ne treniraš, odnosno ne vježbaš ili pišeš. Tokom rata iznjedrila se emisija „Sve je to samo rokenrol“. Uprkos mnogim problemima, prijetnjama, hapšenjima mnogi su govorili, a i danas govore: ”Kome to treba? Šta će ti to?” Koje sam samo epitete dobio, ali ja sam bio uporan i to je ono čemu nas uči taj roknrol. Iznesi svoje stavove sa činjenicama i potkrijepi dokazima, pobuni se protiv nepravde bilo koje vrste. Tako da sam pisao za „Fun Magazin“, prvi poslijeratni magazin za mlade na području cijele BiH, svirao sa mnogim lokalnim bendovima od kojih moram izdvojiti „Security“. To je bend koji je imao dva pop hita, a njegove pjesme su pobjeđivale na nekim top listama. Grupa Security je održala svoj prvi solistički koncert nakon rata i postoje snimci na Ju tjubu”, pojasnio je sagovornik govoreći s velikim žarom o vremenima kada je prašio gitaru.
Semir dodaje da će ove godine navršiti trideset godina njegovog novinarskog rada, a objasnio je i razlog zbog čega je odustao od svoje muzičke karijere.
”Meni kao muzičaru nisu dali da sviram, jer nisam mogao od mamine i tatine djece i onih dupelizaca koji kopiraju druge. Za svih ovih godina vidio sam i čuo ko zna koliko autorskih bendova, pa sam odlučio da zapostavim svirku i pomognem da se čuje glas mladih koji imaju itekako šta da kažu. Svi su mi rekli da imam nos da pronađem nešto drugačije i zanimljivije. Pošto neću da pominjem imena, mnogi od tih mladih muzičara danas su regionalne face, i da naglasim nisu oni nikakve zvijezde, samo su popularni (smijeh). I kad god se sretnemo razmijenimo informacije i iskustva, a kad se napravi demo snimak šalju ga meni da dam svoje mišljenje. Vrhunac je kad neko napravi pjesmu o tebi i tvom radu i tu sam bio prijatno iznenađen i zatečen. Zahvaljujem upravo grupi Steel iz Beograda koja je napisala pjesmu o meni. Neke stvari ne mogu da objasnim, pa kažem: ”Mene su poslali iz svemira da uradim neka dobra dijela, pa kad to napravim vraćam se nazad. A to sve zahtijeva mnogo žrtve i odricanja”, objasnio je legendarni Čola.
Ali kakav bi Čola bio roker da nije posjetio grad rokenrola London, a tamo su mu se desile mnoge anegdote koje bi mogle ući u rubriku - Vjerovali ili ne.
”I tako se nađem u Londonu, gradu koji je centar muzike. Mnogi ne znaju koliki je problem dobiti vizu na šest mjeseci, ali meni se valjda posrećilo nekoliko puta. I pričajući sa tamošnjom rajom i rodbinom nikom nije jasno kako su se stvari odvijale. Kako to da oni koji tamo žive nikad nisu sreli „velike face“ i slične stvari a ja tek došao i odmah sa njima ušao u priču kao da se znamo cijeli život. I to na mom ”engleskom” jeziku (smijeh). Ali čovjek uči dok je živ, samo budale kažu da znaju sve, a danas je takvih sve više. Jedan od primjera se desio daleke 2001. godine. U jednom restoranu u koji svako može da dođe, ali sa prethodnom najavom, jedem tako neke girice kad neko sjeda iza mojih leđa. Moje malo šire društvo, dobacuje mi da pogledam ko sjedi iza mene i ako sam frajer da odem po autogram. Đe ćeš bolan Bosancu reć' da nešto ne smije (smijeh). Ustanem od stola i okrenem se kad ono, pa ne mogu da vjerujem, glavom i bradom i sa ženom, sada već bivšom, sjedi Pol Makartni. Nisam mogao da vjerujem svojim očima. Odlučim da krenem do njega po autogram, ali malo morgen. Od treme i uzbuđenja stajao sam kao ukopankao da me neko betonirao (smijeh). Ne znam koliko je to potrajalo i onda me neko pogurao i rekao: ”Ajde bolan i on je čovjek kao ostali.” U glavi mi hiljadu filmova ali ipak priđem. Izvinem se što prekidam razgovor i pitam da li mogu da dobijem autogram. Kažem dolazim iz BiH i grada koji se zove Zenica, za koji niste nikad čuli ali je jako sličan Liverpulu ili Šefildu koji je radnički grad. E onda se desilo nešto neobično. Kaže mi Pol da je čuo za Zenicu i da je njegova supruga bila tamo. Pomislio sam da me folira. U tom trenutku neka sila se umiješala i zamislite Pol donosi stolicu i traži da sjednem i pričam o Zenici. Rekao sam mu da je krivac što sam svirao bas gitaru i da je mnogim mojim poznanicima i dalje uzor u svemu. Da skratim, zahvaljujući njegovoj bivšoj ženi Heder Majls princeza Dijana je došla u posjetu mom gradu, tako da su na taj način došli do dosta saznanja o našoj državi, a pomalo i o muzici. Pol mi je postavljao pitanja i priča se poprilično otegla. Moje društvo je odavno otišlo i čekalo me napolju. Auto su parkirali uz sam restoran što je saobraćajni prekršaj. Kada sam se zahvalio na svemu Pol me zaustavio i rekao da bi volio upoznati moje društvo. Čovjek me zagrlio kao svog najrođenijeg, a cijeli restoran na nogama i plješće. Idemo prema izlazu otvara mi vrata od restorana i prilazi autu, čak otvara vrata od auta i upoznaje se sa svima. Kaže meni: Hvala na informacijama, pa se vidimo uskoro”. I zaista nakon par dana sjedimo nas dvojica u njegovom vrtu i pričamo o svemu. Ali to je već neka druga priča samo za prave fanove Bitlsa”, prepričao nam je u jednom dahu svoju nevjerovatnu anegdotu veseli Semir.
Naravno ovo nije jedina anegdota, jer njemu kao čovjeku koji je obišao na stotine koncerata izdešavalo se mnogo zanimljivih situacija. Semir je osim što se bavi novinarstvom i veliki šoumen, pa već preko deset godina radi kao moderator i voditelj tradicionalnih koncerata koji se organizuju na tvrđavi Vranduk nadomak Zenice.
”Mnogi entuzijasti i poštovaoci rock kulture su htjeli da Zenici vrate stari sjaj. Napominjem da je Zenica od šezdesetihtih do kraja osamdesetihtih bila značajan čininioc u stvaranju jugoslovenske rok scene. Mnoga velika imena su prve svirke i igranke, a kasnije i koncerte, započele baš u Zenici. Ko je slušao bar jednu moju emisiju mogao se uvjeriti u istinitost. Gostovali su upravo oni koji su se pokazali zeničkoj publici a kasnije napravili karijeru vrijednu divljenja. Nesposobnost čelnih ljudi grada, navela je na bunt iskusnih muzičara da pokrenu nešto što će postati tradicionalno. Djeca Perviza imaju svoju „Igranku“ više od dvadeset godina. Za njom ide i „Noć rokenrola“ na tvrđavi Vranduk, a nedavno je održana jedanaesta po redu. Bilo je i drugih dešavanja ali se sve ugasilo, tako da se ove dvije manifestacije nekako bore za svoje mjesto pod suncem. Zanimljivo je to da sam involviran u obe manifestacije koje po svojoj koncepciji nisu nikakvi festivali, a i neće biti. Ja ću se boriti koliko mogu, jer je borba sve što mi preostaje. Dobrog rokenrola ima u BiH, a jedan od dokaza je samo sviranje na Vranduku, jer pokušavamo dovesti sve rokere iz BiH. Ide to sporo, ali malo po malo. Bitno je da su saznali da takvo nešto postoji. A „Noć rokenrola“ je osmišljeno upravo u mojoj emisiji „Sve je to samo rokenrol“ da bi se razlikovalo i valjda da djeluje moćno kao što je u svijetu. Znam da sam opširan, ali to govorim iz srca i emocijama koje me preplave kada pričam o nečemu što se zove rokenrol”, rekao je Semir na kraju razgovora.
