<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Priče televizijskih novinara o radu pod maskama: Nema distanciranja od ljudi, jer su oni NAŠA PRIČA

3.maj

Mi smo ih se sjetili na njihov dan, 3. maj, Dan slobode medija.  Ovo su priče terenskih TV novinara o izazovima izvještavanja u toku pandemije. 

03. maj 2020, 6:40

Pandemija koronavirusa zaustavila je praktično čitav svijet, ali nije zaustavljena žeđ javnog mnijenja za informacijama, naprotiv. Od prvih jutarnjih vijesti, preko podnevnih dnevnika, te cjelodnevnih informacija na portalima i društvenim mrežama, pa sve do kasnonoćnih pregleda zbivanja, svi žele da budu informisani. O pandemiji korone danas pričaju svi, od djece na igralištima do penzionera u kućama. Razmjena informacija postala je dio svakodnevne rutine.

Jedna jedina tema postala je toliko dominantna da se ni čim drugim ljudi i ne bave. Korona, korona, korona…. Priče o ovoj temi ostale bi neispričane da nije onih koji ih otkrivaju, donose, prenose i svakodnevno objavljuju u medijskim kućama iz kojih dolaze. Uprkos novom nevidljivom riziku i izazovima koje donosi trenutna situacija, novinari i medijski radnici, u otežanim okolnostima, nastavljaju svoj važan posao.

Neko u kući, neko na terenu.

Svako na svoj način ispunjava svoju ključnu misiju: Donositi tačne i provjerene informacije sa jedne, ali i propitivati trenutnu situaciju sa druge strane. Njihova imena možda znate, možda ih nekad i prepoznate na ulici. Svaki dan serviraju vam terenske reportaže. Svakodnevno dolaze u kontakt sa desetinama ljudi kako bi gledaocima i čitaocima prenijeli najvažnije informacije.  

Mi smo ih se sjetili na njihov dan, 3. maj, Dan slobode medija.  Ovo su priče terenskih TV novinara o izazovima izvještavanja u toku pandemije. 

 

Vladimir Šušak, BHRT: Poražavajuće je da su neki novinari u ovoj situaciji ostali bez posla

 

 

 

Šušak kaže kako je Krizni štab BHRT-a uveo nove mjere zaštite i odlučio da podijeli kompletnu firmu i redakciju u timove, te sada rade tri dana jedan tim, tri dana drugi tim, kako bi izbjegli potpuni prekid rada u slučaju da se neko zarazi.

«Ono što mogu reći jeste da je BHRT svim zaposlenim obezbijedio i dezinfekciona sredstva i rukavice i maske, da je uveo obavezu da se u zatvorenim protorima moraju nositi maske i rukavice, tako da to svi zaposleni nose. Jednostavno da pokušamo maksimalno da izbjegavamo kontakte sa drugim ljudima, koliko je to god moguće, jer mi ipak moramo da radimo sa ljudima. Bez ljudi, mi danas nemamo priču», kaže Šušak za BUKU.

 

BHRT sarađuje sa drugim medijima, sa kojima razmjenjuje materijale i time izbjegavaju da se stvara gužva na nekim mjestima, događajima, pres konferencijama koje su važne, tako da se i ovim izbjegavaju dodatni kontakti.

 

«U početku je bilo nedoumica kako se ponašati, da li zazirati od ljudi ili pokušati normalno raditi svoj posao, koliko treba držati distancu, koliko nam treba maska itd. Jer za živa javljanja, kad nosimo masku, otežano je disanje, a to je jedan od problema koje gledalac ne vidi, a mi se bukvalno gušimo u nekim momentima, posebo kad su visoke temperature. Nema više straha, samo postoji razuman oprez i pokušavamo koliko god je moguće normalno da radimo i funkcionišemo», ističe Šušak.

 

"Sada je i pojačana odgovornost svih tih sagovornika koje mi trebamo, kada govorimo ne samo o pandemiji, već i o drugim temama, i čini mi se da nam oni i više izlaze u susret, shvatajući naš posao i da i mi na neki način rizikujemo. Okrećemo se više snimanju sagovornika skajpom ili preko drugih aplikacija, uzimamo više telefonske izjave. Čini mi se da su i sagovornici svjesni da svi treba da budemo odgovorniji i da se odgovornije ponašamo prema javnosti, jer mi smo zapravo spona između institucija i javnosti", priča nam on.

 

 

 

Dodaje da je na samom početku epiemiološki dio komuniciranja institucija sa građanima, sa javnosti, bio zadovoljavajući.

 

«Ništa nam nije bilo skriveno, sve što smo pitali dobili smo odgovore i mislim da je to zahvaljujući tome što su stručni ljudi bili na tim pozicijama na kojima jesu. Kada je riječ o zdravstvenom sistemu, nije javnost ostala uskraćena po tom pitanju, ali kada je riječ o drugom segmentu, bezbjednosnom ili segmentu posljedica na ekonomiju, tu je bilo lutanja, poluinformacija, zbunjivanja javnosti, nedorečenih stvari itd. Nemogućnosti da postavimo neka pitanja da nam svima bude jasno ono što se dešava, što se najavljuje, poput policijskog časa i slično, tako da tu ima problema i upozoravali smo na te probleme i predstavnike institucija, ali te stvari se i dalje ponavljaju.»


Kada je riječ o slobodi medija, ovakve situacije na neki način umanjuju tu slobodu, sužava se broj izvora informacija, međutim, povećanom odgovornosti institucija koje treba da obavještavaju javnost, možemo to da kompenzujemo, tu smanjenju slobodu medija, jer ne možemo da se krećemo i otežano radimo, kazao je Šušak.

 

«Problem će biti, ne toliko sloboda, koliko ekonomska situacija i socijalni status novinara u narednom periodu. Svi smo svjesni da će pandemija virusa korona imati posljedice na ekonomiju, time na oglašivače, a time na medije i novinare koji treba da rade svoj posao, a pitaju se da li će u narednim mjesecima moći da primaju plate i da li će moći da prehrane svoje porodice. Neki novinari su već sad ostali bez posla, što je isto poražavajuće. Nekim novinarima su smanjene plate, neizvjesnost je veća i sad u takvoj situaciji novinari treba da odgovorno nastave da rade svoj posao», ističe naš sagovornik.

 

Dodaje da se plaši da će situacija biti sve teža, a njegova poruka kolegama je da ostanu dostojanstveni u svojoj profesiji, bez obzira na sve teškoće, jer u takvim situacijama lakše padaju i postulati profesije.

 

«Moramo ostati na profesionalnom nivou, bez obzira šta će se dešavati i kakve će posljedice pandemije biti», zaključuje za kraj.

 

Ljiljana Preradović, RTRS: Nama je svaki radni dan izazovan, bila kriza ili ne

 

 

 

«Svaka krizna situacija kod novinara budi neku vrstu adrenalina, koliko god da je teško i izazovno, to je naša profesija», odgovara naša sagovornica na pitanje koliko je ova situacija uticala na njen rad.

«Kada je krenula ova kriza prije neka dva mjeseca, jeste bilo nepoznanica, nisu nas pripremili, niko od nas novinara ne prolazi obuku kako postupati u kriznim situacijama, ali slušali smo preporuke nadležnih, maske, rukavice držali smo se toga. Na početku smo se držali i veće distance od preporučene, ali nije bilo nekog straha, bilo je pitanja, nedoumica, ali u hodu smo to rješavali. Nama je svaki radni dan izazovan, bila kriza ili ne. Povući ću paralelu sa poplavama prije 4 godine, daleko je izazovnije i stresnije bilo raditi za vrijeme poplava jer su uslovi bili zaista otežavajući», ističe ona.

 

Samo je potrebno pridržavati se mjera distance i ne prilaziti ljudima, kaže Ljiljana, priznajući da je strah bio prisutan kada su posjećivali krizna područja, poput karantina, graničnih prelaza, bolnica, direktnih kontakata sa ljekarima.

«Bilo je malo i panike, stalno smo prali ruke, dezinfikovali sve kada dođemo kući, ali to je sve u našem opisu posla. Za sada, koliko znam, niko iz našeg kolektiva nije zaražen, što znači da smo dobro odradili zadatak. Novinara se svi sjete kada je kriza, ali znamo da je ovaj posao sam po sebi stresan i to pokazuju i sva istraživanja. Vjerujem da će ovaj post efekat da se desi tek kad kriza prođe, mi smo još  uvijek pod adrenalinom, u naponu snage, želimo da sve informacije donesemo prvi i ne znamo u stvari da smo umorni. Tek kada se ovo završi, to ćemo osjetiti», kaže Ljiljana Preradović.

 

Organizacija rada podrazumijevala je podjelu u timove.

 

«Postojale su rotacije, tačno se znalo ko kad radi, rotacija je išla 14- 7. Tamo gdje je to bilo potrebno, stavili smo plastične pregrade. Mi u desku smo svakako fizički odvojeni, distanca je 2 metra. Naša služba je konstantno čistila i dezinfikovala prostor, radili smo dezinfekciju ruku i nogu. Bila je rotacija, ukoliko se nešto desi, da imamo tim koji je spreman da radi», priča nam ona.

 

U nekim trenucima je, kaže, bilo lakše izvještavati nego kada je sve normalno. Ljudi su im izlazili u susret, a sve što se moglo, odrađeno je telefonskim putem, kaže Ljiljana. 

 

 

«Ono što će ostati zabilježeno, barem što se tiče elektronskih medija, jeste da su svi ljudi i građani postali TV reporteri. Mnoge priloge, da ne bismo ugrozili njihovo zdravlje, odradili smo tako što su se građani sami snimali telefonima i svoje video snimke nam slali putem vibera, maila ili transfera. Tako smo završavali posao, jer ni mi nismo željeli da dolazimo u direktan kontakt. Sada je nervoza i kod ljudi već prisutnija i teže je doći do sagovornika, jer je već pomalo došlo do zasićenja», ističe naša sagovornica.

 

Kada govori o slobodi medija, Ljiljana kaže kako bi nam bilo bolje da smo mi novinari složniji.

«Kad god se donose neke mjere, neke nagrade, kad se sindikati bore za radnička prava, novinari kao da ne postoje. Ne mogu da kritikujem samo nadležne, i mi smo se negdje uspavali. Ne očekujem da neko nagradi naš rad, samim tim što smo izabrali ovu profesiju znali smo u šta ulazimo i ne očekujemo neku nagradu, ali kad se donose neke zvanične mjere, bilo da je u pitanju povišica plata ili stimulacija, bilo bi lijepo da se sjete i novinara. Svakako treba da budemo složni, da znamo da na isti način zarađujemo hljeb», zaključuje za kraj.

 

 

Goran Katić, ATV : Ono što se radi, radi se u sjeni pandemije
 

 

 

Goran Katić novinar Alternativne televizije kaže za BUKU kako možda zvuči neočekivano – ali trenutna situacija nije pretjerano uticala na sami posao. I dalje je u 9 na poslu, pet dana sedmično.

“Zadnjih mjesec dana mo
žda ne idem toliko po terenu ni po pres konferencijama, jer po preporukama ne idemo na pres konferencije glavnog republičkog i banjalučkog štaba - a drugih, klasičnih novinarskih događaja praktično i nema. Ono što se radi, radi se u sjeni pandemije. Nosimo maske, rukavice, pazimo na kontakt, neke izjave uzimamo Vajberom ili Skajpom... svaka moguća pojava se posmatra kroz prizmu korona virusa”, kaže Katić za BUKU.

 

Dodaje da su promjene drastičnije, kao i za sve, bile u svakodnevnom životu; od mjera fizičke distance, preko zatvaranja ugostitelja, do policijskog časa.

 

Kada govori o radu u toku pandemije, kaže nam kako su prve nedjelju-dvije, kada je korona tek počela da se pojavljuje kod nas, bile poprilično intenzivne.

“Stalno pristi
žu nove informacije, nove zabrane, restrikcije, inspekcija na granici, grade se karantini... tada sam praktično 'visio' u Gradišci, na granici i tamo gdje je sada karantin. Straha ima pomalo, ali se uglavnom pojavi naknadno - kad se sjetim da sam ganjao kamiondžije na granici za izjavu, koji su bili boga pitaj gdje. Ili kad sam pričao sa vozačem autobusa koji je dovozio ljude iz Austrije u BiH, kada su granice bile sasvim zatvorene. Ili kad sam razgovarao sa radnicima Klinike za infektivne bolesti. U cijeloj situaciji se ne bojiš toliko za sebe samog - u novinarskom poslu se čovjek navikne na svašta. Više sam se bojao da neću nešto kući donijeti svojima, i njih zaraziti” , kaže novinar ATV-a za BUKU.

 

 

 

 

Priča nam da zna dosta kolega koji nisu iz Banjaluke, a rade ovdje, i koji već mjesecima nisu posjetili porodicu u rodnim mjestima, ponajviše zato što se boje da nose virus, a da to ni ne znaju, jer je ogroman broj slučajeva asimptomatičan.  Kada je u pitanju organizacija rada, Katić kaže kako se sam proces nije mnogo promijenio.


“Na televiziji je svaki prilog kolaborativni projekat, za koji je potrebno više ljudi, pa nismo ni imali mnogo prostora za manevrisanje. Neke kolege koji imaju druge zdravstvene probleme još od početka krize rade od kuće; drugi, koji su možda imali neki sporan kontakt, nisu dolazili 2-3 sedmice na posao. U suštini, sve se svodi na zaštitu, oprez, i za sada odlično funkcionišemo”, kaže i dodaje, “mi novinari smo inače navikli da visimo na trista strana, da gledamo jedno, slušamo drugo, razmišljamo o trećem, pišemo četvrto... sada se sve usporilo, i dobilo ustaljenu strukturu.”

 

Ovo jeste nešto neviđeno i nezapamćeno, ali se odvija sporijim i ustaljenim tokom.

 

“Nije kao npr. poplava, gdje se situacija mijenja iz časa u čas, i ljudi pokušavaju da spasu što mogu od vode koja nadolazi. Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite ujutro objavljuje broj novozaraženih, republički štab se kasnije oglašava, druge priče se usput rade, ako se baš ne mora ići na teren, ne ide se. U ovoj situaciji se primijetilo ko među portparolima dobro radi svoj posao. Isto tako, odličnu saradnju sam imao sa Graničnom policijom BiH i Republičkom upravom civilne zaštite”, kaže Katić.

 

 

Anđelka Marković, N1 : Teško je pričati o slobodi, kada imamo policijski čas

 

 

U banjalučkom dopisništvu N1 radi četvoro kolega, pokrivaju veliki dio BiH, od Bihaća do Doboja i Šamca, pa sve do Grahova i Drvara, međutim, koleginica Anđelka Markovića kaže kako je sad broj terena smanjen na nužni minimum. Ide se na kraće relacije, uglavnom u Banjaluci, i nekad do bližih graničnih prelaza poput Gradiške ili Šamca.

 

Način rada, usljed pandemije, promijenjen je.

 

“Podijelili smo se na dvije ekipe koje rade po sedam dana. Sedam dana radimo kolega snimatelj Igor Vranić i ja, a sedam dana kolegica novinarka Snježana Mitrović i snimatelj Ninoslav Danojlić, tako da i ne dolazimo u kontakt. Konstantno je jedna ekipa na terenu. Radimo pod opremom i zaista je naš poslodavac, čak i prije nego što se pojavio prvi zaraženi u Banjaluci, dostavio svu opremu poput dezinfekcionih sredstava, maski, rukavica i u ogromnim količinama i toga imamo zaista dosta”, kaže kolegica Marković

 

Što se tiče rada na terenu, nemoguće je ne dolaziti u kontakte, kaže ona.  

“Prvo mi novinari sjedimo na presovima u istim salama i to je uglavnom organizovano u Vladi RS, zatim Gradonačelnik jeste zaustavio dolazak novinara, ali postoje neke pres konferencije gdje nas dođe mnogo, recimo na aerodromu gdje dočekujemo avione sa pomoći, mi smo smješteni u ograničeni prostor, gdje nas bude po dvadesetak, na zaista malom prostoru. Zaista je nemoguće ne doći u kontakt. Dalje, teže je doći do nekih izjava i sagovornika, jer dobar dio ljudi ne radi. Sam policijski čas ih ograničava, ali snalazimo se. Izjave se uzimaju skajpom, video obraćanjem, zasad se snalazimo i nekad nije lako”, kaže naša sagovornica.

 

Na pitanje da li ova tema predstavlja izazov, Anđelka odgovara kako je ova tema dosta osjetljiva, jer kao novinari nemamo pravo da širimo paniku, nemamo pravo da prenosimo bilo kakve neprovjerene informacije, kojih je zaista mnogo.

 

“ Što se tiče Ministarstva zdravlja, e tu, a mislim da ćeš se sa mnom složiti, svakodnevno dobijamo informacije, jasne su, aktuelne i brzo se dostavljaju i sa njima se može baratati. Međutim, sa drugih strana dolaze različite informacije koje moramo provjeravati, moramo biti oprezni što, u ovakvim ograničenim okolnostima, nije baš lako, a opet sa druge strane, nije ni novinarski izazov, niti je profesionalno samo iznositi ove statističke podatke svaki dan”, kaže Marković.

 

 

 

Kada je riječ o transparentnosti organa vlasti u doba pandemije, novinarka N1 cijeni da od Ministarstva zdravlja RS stižu blagovremene informacije, ali da kada je u pitanju Ministarstvo unutrašnjih poslova, također stižu informacije, ali bi ih moglo biti i više. Kao primjer navodi slučaj pogrešnog dovoženja lica u Studentski dom.

 

“Tu je prilično bilo nejasno čija je odgovornost u pitanju. Zatim imamo slučaj koji je indirektno povezan sa koronom, jer kako se liječe ljudi koji nisu zaraženi koronom, da li je njihovo liječenje zapostavljeno, a govorim u kontekstu slučaja preminule trudnice iz Banjaluke, gdje mi ne znamo ko je odgovoran za to. Da li osobe koje su liječile, ljekar, sestre ili tehničko osoblje, ko je odgovoran? Dakle, ima i netransparentnosti koje se mogu indirektno dovesti u vezu sa korona virusom”, ističe novinarka N1.

 

Njena poruka kolegama na Dan slobode medija kratka je i jasna:


“Teško je pričati o slobodi, kada imamo policijski čas.”

 

 

Vladimir Kovačević , BN televizija: Vlast ne bi trebalo da tetoši nezavisne medije

 

 

 

Dopisništvo BN Televizije smo posjetili tokom radnog dana, kada se pripremala većina priloga za Dnevnik, koji počinje u 16 časova.  Vladimir Kovačević pripremao je prilog posvećen odnosu medija i republičke vlasti.

 

Kovačević nam kaže da se u njegovom slučaju mnogo toga nije promijenilo za vrijeme ove pandemije, i dalje se istražuje, pripremaju se prilozi, pišu tekstovi.


“Nema neke pretjerane razlike u odnosu na normalno stanje”, dodaje, ”osim dodatnih mjera zaštite, u vidu nošenja maski, rukavica, dezinfekcije objekta i slično. Čini mi se da radimo čak i povećanim obimom s obzirom na sve što se dešavalo tokom prethodnih mjesec i po”, dodaje Kovačević.

 

Kaže nam da nije bilo straha, ali jeste bilo povećanog opreza.


“Svi mi na terenu ostvarujemo pojačane kontakte, a vraćamo se kući svojim porodicama. Strah ili oprez - o tome jesmo mnogo razmišljali, ali nije bilo prepreke da radimo svoj posao najbolje moguće”, kaže Kovačević za BUKU.

 

Kada govorimo o odnosu medija i vlasti, on kaže kako se ne može generalizovati, jer dobar dio medija ima dobar odnos prema vlastima i obratno.


 

“Ja ne očekujem niti mislim da vlast treba da tetoši nezavisne medije, jer svaki nezavistan medij mora da propituje rad vlasti. Najidealnija vlast u nekoj skandinavskoj zemlji, mora biti predmet propitivanja, a kamoli ove naše vlade u BiH i regionu. A da vlast voli mene ili moj medij, ja bih se zapitao šta nije u redu sa mnom”, ističe on.


On kaže kako ne očekuje neki poseban odnos sa vlastima, ali da postoji problem u profesionalnom odnosu.

 

“Pres konferencije se često zakazuju samo za određene medije, medije koji su pod uticajem vlasti ili koji su čak u vlasništvu vlasti”, zaključuje za kraj Kovačević.