Prilikom upisa u osnovnu školu nije mu prepoznata disleksija. Imao je minimalan uspjeh. Sada je profesor filozofije i sociologije

Andrej Jovandić kroz svoj rad bori se za rano prepoznavanje disleksije koja je dar i donosi čovjeku poseban način razmišljanja. Slučaj iz Viteza je opomena svima koji su uključeni u obrazovni proces, jer je važno što ranije prepoznati disleksiju.

Maja Isović Dobrijević / 19. August 2019

Foto: Privatna arhiva

 

Četrnaestogodišnji D. Z iz Viteza je šest godina je u obrazovnim institucijama vođen kao „retardiran“. Dječak na početku školovanja nije davao zadovoljavajuće rezultate i zbog toga je otišao na stručnu procjenu prema kojoj je odlučeno da dječak spada u kategoriju lica lake mentalne retardacije i preporučen je nastavak školovanja po prilagođenom planu i programu uz pojačan pedagoško - psihološki nadzor.

Dječak je sa tom dijagnozom rastao i školovao se, ali majka poznajući svoje dijete sumnjala je u tu dijagnozu i da bi se nakon toliko godina ustanovilo da dijete nije mentalno retardirano, već da ima disleksiju.

O ovom slučaju razgovaramo da Andrejem Jovandić, diplomiranim profesorom filozofije i sociologije predsjednikom Udruženja disleksičara „JA“ koji se tokom svog školovanja zbog disleksije susretao sa problemima upravo zbog disleksije.

Andrej, u svjetlu ovog događaja i pogrešne dijagnoze jednom dječaku iz Viteza zanima me koje je tvoje mišljenje o ovom slučaju?

Smatram događaj indikativnim koji govori o stanju, koje je nezavidno u našem školstvu i zdravstvu. Međutim i intersektorska saradnja i kordinacija u praksi je minimalna, preciznije reći nepostojeća, što direktno i kontinuirano ugrožava mentalno zdravlje djece i porodica!

Dječak je bio u obrazovnom sistemu i niko nije shvatio šta je sa njim. Kako je to uopšte moguće? Ko je u svemu tome zakazao?!

Moguće je! Kroz desetljeće rada u udruženju, surađujemo s roditeljima djece koja su niz godina u obrazovnom sistemu kod kojih nije prepoznata i dijagnostifikovana disleksija i srodne teškoće. Zakazale su stručne službe škola, što je posljedica neprimjerene edukacije i nekopetencije stručnjaka, nepostojanja organizovane rane reakcije stručnih službi i nepostojanja standardizovanih procedura dijagnostike u paraksi! Zakazale su sve mjerodavne institucije koje konstituišu obrazovni i zdravstveni sistem!

Da stvar bude još gora dječak je bio na stručnoj procjeni koja je utvrdila da dječak spada u kategoriju „lica lake mentalne retardacije“, pa i sam dječak je usljed stigmatizacije prihvatio takvo stanje. Na kraju mu je ustavovljena disleksija. Koliko je ova priča opomena svima nama?

Taj događaj je inidikator stanja djelovanja nadležnih  institucija koje imaju anomiju ili anemiju, u kojim se nalaze nekopetentni stručnjaci zbog minimalnog i neadekvatnog znanja o fenomenu disleksije i srodnih teškoća. U institucijama nema stručnjaka koji su edukovani i obučeni da dijagnostikuju i tretiraju teškoće koje proizlaze iz neprilagođenog načina poučavanja osnovnoškolskih vještina neverbalnom kognitivnom stilu koji je primaran učenicima koje imaju disleksiju, što prouzrokuje razvoj manifestacija disleksije, disgrafije... S obzirom, na veliki broj učenika sa nedijagnostikovanom disleksijom, treba biti  OPOMENA, da svi učenici sa disleksijom imaju isti način razmišljanja (DAR DISLEKSIJE) kao Albert Einstein!

Moguće je da je još djece sa pogrešnim dijagnozama.  Kako se nositi sa tom činjenicom?

Naše iskustvo u udruženju govori nam da je nažalost skoro i pravilo da se učenici sa disleksijom i srodnim teškoćama ne dijagnostikuju kao takvi. Zbog nedostatka primjerenih dijagnostičkih materijala i nekopetencije stručnjaka učenke sa disleksijom i srodnim teškoćama skoro po pravilu pogrešno dijagnostikuju, često kao laka mentalna retardacija, usporen razvoj vještina i ostale pogrešne dijagnoze... Posljedica je što se takvim učenicima u potpunosti oduzima ljudsko pravo na prilagođeni program obrazovanja (NE- smanjen program ). To je program prilagođenom neverbalnom kognitivnom stilu. Iz toga proizlaze psihološke i psihosomatske posljedice: asocijalna ponašanja, uznemirenost zbog konstantne frustracije i konfuzije u školi, nizak stepen smopoštovanja, poremećaji u ponašanju agresije i autoagresije, gavobolja, vrtoglavica, bolovi u stomaku, strahovi od škole i neuspjeha, depresije, anksioznost, ljutnja.... Iz svega navedenog, posljedice mogu biti asocijalna ponašanja, delikvencija i slično.

Kakvo je bilo tvoje iskustvo u školovanju, na početu u osnovnoj školi?

Prilikom upisa u osnovnu školu nije mi  prepoznata  disleksija! Nastavnici nisu imali razumijevanja, očekivali su da primjenjujem neadekvatne metode učenja, zbog toga i njihovog neadekvatnog pristupa i neznanja o disleksiji i srodnim teškoćama  imao sam minimalan uspjeh tokom školovanja. Bio sam stigmatiziran, zanemarivan, etiketiran, zlostavljan od nastavnog kadra što se učenicima sa nedijagnostikovanom i „slučajno“ diagnostikovanom disleksijom i danas događa.

I na fakultetu si se nosio i sa poteškoćama, ali si ih sve prevladao i postao si profesor filozofije i sociologije, netipično za diskleksičare? Reci nam nešto o tom iskustvu?

Cilj mi je promijeniti paradigmu da je prvo potrebno biti neuspješan u sticanju školskih vještina da bih bio prepoznat kao osoba sa disleksijom i srodnim teškoćama. Moj proces studiranja bio je jedini segment školovanja u kom sam imao priliku pokazati svoje kapacitete, predispozicije i potencijale, jer su profesori i ostalo nastavno osoblje insistirali da se studenati usmeno izražavaju i da internalizujemo znanje i razvijamo retoričke vještine. Prilikom upisa i prve godine studija nisam informisao fakultet da sam osoba sa disleksijom, znajući svoje kapacitete i potencijale koji proizlaze iz perceptivnog dara ovladavanja, dara disleksije koji je došao do izražaja tokom cijelog studiranja. U to vrijeme nastavno osoblje, ali i sad  nije primjereno i dovoljno edukovano o  fenomenu disleksije. U toku studiranja nastavni proces mi nije bio prilagođen.

Imajući u vidu da se poznajemo moglu slobodo reći da ti je majka bila veliki oslonac. Koliko ti je takav vid podrške bio važan u obrazovanju i životu?

Tokom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja roditelji su mi bili jedina konstantna podrška, neformalno su se edukovali, imali su cilj da shvate fenomen disleksije u njegovoj cjelovitosti, što i jesu! Roditelji nisu imenovali svoje stečeno znanje o disleksiji i mojim potrebama i pravima, znajući da postoji velika mogućnost stigmatizacije, etiketiranja, zanemarivanja... koje bi proizašle iz velikog neznanja nastavnog osoblja i socijalne sredine. Roditelji nisu dozvolili da prođem kroz proces procjene (kategorizacije, razvrstavanja) zbog svjesnosti o neznanju stručnog kadra u svim nadležnim institucijama. Zbog posvećenosti roditelja pomogli su mi da spoznam kako učim i stvaram. Iako su rezultati u školi bili minimalni u ostalim aspektima života razvijao sam brojne darove, što mi je očuvalo samopouzdanje.

Da pojasnimo, još jednom, za one koji ne znaju, šta je to disleksija?

Riječ disleksija nastala je iz grčke riječi ``dys`` (što znači slab, loš, neprimjeren ). Disleksija je prema definiciji Orton Dyslrxia Socijati Researtch Comitte (1992) jezično utemljena teškoća konstituciskog porijekla. Karakteriziraju je teškoće u dekodiranju (isčitavanju i razumijevanju) pročitane riječi i pisanja. Ove su teškoće u dekodiranju pojedinih riječi često neočekivane s obzirom na dob, spoznajni nivo, nisu rezutat opšte razvojne nesposobnosti ili oštećenja vida ili sluha. Naziv disleksija novijeg je datuma, spada u nazive koji su nastali prema kriterijima opisa ponašanja osobe i funkcija koje su manjkave. Prijašnji nazivi sadržavali su ono što se tada smatralo uzrokom smetnji čitanja. Takvi su bili medicinski nazivi poput ``minimalna cerebralna disfunkcija``, ``organski poremećaji``ili ``psihoneurološki poremećaji``. Osim ovih naziva prema uzroku postojao je i niz naziva stvorenih također prema opisu ponašanja kao što su smetnje čitanja i pisanja,  te teškoče učenja. Podrazumjevalo se da su teškoće čitanja  blaže od poremećaja čitanja.

Disleksija se često naziva razvojnom (engleski- development dysleksi), a neki autori poput britanskog neurologa Critchleya (1978) za razvojnu disleksiju kažu- To je poremećaj učenja koji započinje teškoćama učenja, a kasnije manjkavim pravopisom i odsustvom lakog baratanja pisanim jezikom za razliku od govornog jezika. Kognitivne je naravi i često genetski uslovljena. Nije uzrokovana intelektualnim deficitom, manjkom socio-kulturnih prilika načinom poučavanja niti ikakvim neurološkim oštećenjem.                                                                                 

Prema najnovijim naučnim podjelama srodnih poremećaja disleksiju danas smatramo poremećajem čitanja i pisanja, ona je sindrom, skup različitih teškoća u usvajanju i korištenju vještina čitanja i pisanja koje se mogu pojaviti u mnogim stepenima i oblicima.

Koja je tvoja poruka svima, koji rade sa djecom i čiji je posao stručna procjena dječijih stanja?

Potrebna je  permanentna formalna i neformalna edukacija i konstantna svjesnost uloge edukatora i pedagoga... u razvoju kompetentne i smaostalne  keativne ličnosti, što nalaže odgovornost i  da se svi mi edukatori konstantno pitamo šta još ne znam i šta danas mogu naučiti da bih ostvario cilj, da svaki učenik ostvari svoje pune potencijale.

Mariju Montessori i jedan od njenih postulata: „NAUČI ME KAKO DA TE NAUČIM“

I na kraju, kakav je život sa disleksijom?

Važno je naglasiti da život osoba sa disleksijom negativno obilježi školovanje, ali ne bi smjelo biti prepreka da učenici sa dislekijom ostvare svoje pune potencijale u svim područjima života.  Život disleksičara je kreativniji, produktivniji u mnogim poručjima života, ako ih neobogalji sistem porodica... Disleksičari, unapređuju, obogaćuju čovječanstvo, mijenjaju svijet. Nisam pobjedio disleksiju! Disleksija nije teškoća, disleksija je perceptivni dar koji omogućava stvaranje, otkrića u mnogim područjima naučnih disciplina, i mnogim područjima umjetnosti... Upravo, a ne uprkos disleksije, sam sa lakoćom završio fakultet „gdje nema puno čitanja i pisanja“!

 

Više informacija o disleksiji ili kontakt sa našim sagovornikom možete ostvariti preko FB stranice: Udruženje Disleksičara- “JA” RS Banjaluka

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.