Dobar dan, ja sam čovjek.
Trideset godina traže od mene da se opredijelim, da se utefterim u njihove papire, da se ukalupim u njihove stupce i tabele, da se asimiliram u njihove ideale, da se pronađem u njihovim definicijama pa da me konačno prepoznaju i priznaju. Da mi priznaju što? Kako da se definiram? I na kraju krajeva, zašto me neprestano silujete u mozak?
Ja znam tko sam. Jako dobro to znam. I znam na čijoj sam strani, kad se strane već moraju birati. Ali, eto, s obzirom da vam to ne paše, definirajte me vi. Stavite mi iznad glave taj natpis koji će vas zadovoljiti. Oh? Zar? Nemate definiciju za takve kao ja? Žalosno… Eto kako ste nam nametnuli da smo odjednom manjina. Ali vjerujte mi, to je samo privid.
Rekoh, ja sam čovjek. Ja sam čovjek koji će poštivati svakog domaćina koji ga primi u svoj dom i zamoli ga da izuje cipele. Osnove higijene mi je, između ostalih ljudskih vrijednosti i obaveza, od malena usadila moja jedva pismena baka ogromnog srca. Ja znam čitati ćirilicu jednako kao latinicu i ponosim se time. Znanje je moć. Što čovjek više zna, teže će biti manipulirati njime. Što više jezika čovjek govori, lakše će mu biti sporazumijevati se i razumjeti druge. Što čovjek više uči, sve je znatiželjniji, a znatiželja spontano potiče analitičnost. Usadio mi je to moj djed poljoprivrednik. Poštuj svačije, al' ne daj na svoje. Zlo nikad ne spava.
U najtežim vremenima, upravo tada, treba najviše biti čovjek. I valja biti neprestano na oprezu i ne dozvoljavati budalama da nam se previše petljaju u život, jer uš iz opanaka najgore ujeda. Naučila me to moja druga baka, vrijedna čistačica i poljoprivrednica. Ne postoji ništa na ovom svijetu što se ne može riješiti razgovorom i dogovorom. Po mogućnosti uz dobru mezu i gajbu pive. Sve ćemo se dogovoriti ako smo ljudi, jer danas ti trebaš meni ili ja tebi, a sutra ćemo trebati nekom drugome, i tako beskonačno. Nema ništa ljepšeg nego kad se ljudi poštuju unatoč razlikama. Samo treba biti čovjek. A to je, sine, nekima najteže na svijetu. Podučio me djed metalurški radnik.
Svi su oni došli u jedno mjesto iz različitih dijelova bivše Jugoslavije i tu, u jednom šarenom, mirnom i veselom kutku, zasnovali dom i obitelj.
Taj kutak velik je kao čitav svijet upravo zato što je šaren. Ne moramo se mi zvati ni braćom ni sestrama, sačuvajmo ipak te svete nazive za one kojima pripadaju, ali budimo ono što jesmo. Budimo ljudi. Čvrsto sam uvjeren da je upravo nepostojanje te iskonske, suštinske spoznaje u ljudskim glavama dovelo do svih problema zbog kojih nam danas, a pritom mislim na zadnjih nekoliko desetljeća, mladost i pamet bježe glavom bez obzira sa svoje rodne grude. I jedan je od razloga zašto nam danas jako mladi ljudi umiru od raka i iznenadnog zatajenja srca, ili zašto su nam danas psihijatrijske ordinacije prepune depresivnih ljudi. Nevjerojatno, ali ti se razlozi neprestano pojavljuju i regeneriraju, svakodnevno, iz dana u dan, i po nekoliko puta dnevno. Čim suzbiješ ili zanemariš jedan, evo već ti se oko nogu omotao i sapleo te u hodu drugi razlog. Kao zmije na Meduzinoj glavi. Đabe da ih siječeš. Treba odsjeći cijelu glavu. Nema druge, ne zavaravaj se.
"Ma čime se ti opterećuješ? Šta te briga?" govore neprestano, kao "dobronamjerno", a zapravo sebe pokušavaju smiriti i opravdati svoje nečinjenje. Briga me. Mora me biti briga. Jer sam čovjek. Mora me biti briga što je Visoki prekršajni sud u Zagrebu, koji je već pet puta pravomoćno presudio da je uzvik 'Za dom spremni' na početku Thompsonove pjesme 'Bojna Čavoglave' nezakonit, sad zauzeo stav da zakon nije prekršen. I ne žele taj odvratan poklič javno osuditi i zaustaviti daljnje širenje tog vražjeg virusa koji bi već sutra još jednom mogao pola nas satrati bez pardona jer smo drugačiji. Mora me biti briga što tamo neka učiteljica u Beogradu vodi cijeli svoj razred malene djece na predstavljanje knjige zlog Šešelja ili što tamo neki policajci i sud u Banja Luci već godinu dana maltretiraju roditelje tragično stradalog Davida Dragičevića.
Mora me biti briga što je neka vlast u nekom dijelu BiH zamračila desetke miliona eura namijenjenih kvalitetnom smještaju brojnih izbjeglica koji se nalaze na njenom teritoriju, dok oni pate u blatu i na zimi ili što je neki idiot u Beogradu dozvolio rušenje zgrade koja bi trebala već odavno da bude spomenik kulture.
Eto vidite kakve nas budale vode. To što nisam spomenuo primjere iz drugih država bivše Jugoslavije ne znači da tamo nije isto. Ljudi, isto nam je. Gdje god da pogled usmjeriš malo pažljivije, isto nam je. Budale nas sramote, harače i bacaju nam koske oko kojih se glođemo dok nam se oni iza leđa smiju, prodaju nam zemlju i vodu, donose zakone kojima sve više gubimo svoja ljudska prava i postajemo sirotinja. Zašto? Jer su sustavno uspjeli u zadnjih 30 godina da zatupe ljude koji se nisu željeli laćati čitanja. Doveli su nas do takvih apsurda da je uvredljivo konstatirati da je netko neodgojen ili psihički bolestan i da mu treba stručna pomoć, da si odmah sumnjivo lice ako ukažeš da je netko činio strašne, nehumane zločine i da bi trebao već odavno trunuti u bajbukani pošto nemamo smrtne kazne, da si destabilizator mira i države ako pozivaš ljude na prosvjede protiv dodatnih, neopravdanih nameta i suludih poteza Vlade za koju ti nikako nije jasno kako su se uspjeli popeti na vlast, a kamoli kako su uspjeli devijacije, bizarnosti i kriminal pretvoriti u normalu i svakodnevnicu.
Najgore od svega je što su nas uspjeli uvjeriti da smo nepomirljivo različiti, da smo neprijatelji, da u našim narodima nema revolucionarnog duha ni građanskog bunta. Takve je primjere valjalo ukloniti iz školskih udžbenika i pumpati mlade usijane glave lažnim informacijama i herojima.
Istina je zapravo da su naši narodi stoljećima vrlo uspješno surađivali i upravo zahvaljujući tome napredovali i postizali nevjerojatne uspjehe. Da su upravo naši narodi i dan danas uzor znanstvenicima diljem svijeta koji se trgaju da istražuju naše časne trenutke povijesti za primjer ostalima. Da je rijetko tko bio bolji od nas u svim mirnodopskim vremenima. Brutalna je istina da su naši narodi toliko izmiješani da je totalna besmislica pokušati narodnosti "pročistiti i izglancati" pod istim nazivom, da je bezpredmetno uopće mrziti svog susjeda i da je prokletstvo pišati po kostima svojih predaka. To nam je donijelo ovo veliko zlo, ovu veliku mrakaču koja se nadvila nad nama i nikako da ode.
Ne može otići, jer nitko sam za sebe nije dovoljno moćan da ju otjera. Neka nama naših država. Neki su ih sanjali u ovim granicama kakve su sada i brutalno su patili da bi se osamostalili, bilo to ispravno ili ne. Umrli su za teritorije i drugačiji život na njima. No, nitko nikada u zadnjih sto godina na ovim prostorima nije umro da bi ta ista država danas nekog bolesnog penzionera od 85 godina i njegovu još bolesniju suprugu izbacivala na ulicu iz njihovog doma kojeg će netom prije prodati da si namiri 600 KM duga. Ili da bi tamo neko čudovište otelo netom rođeno i toliko voljeno dijete nekim roditeljima i bezdušno ga prodalo na crnom tržištu tvrdeći uplakanim roditeljima da, eto, dijete nije preživjelo porod.
Nitko nikada nije umro da bi neka Vlada građanima iza leđa prodala gotovo sve njene neprocjenjivo vrijedne izvore pitke vode ili da djeca stopostotni invalidi bivaju vezana za krevet i maltretirana umjesto da im se pruži najhumaniji mogući pristup njegovatelja koji im je neophodan. Ili da bi neki maloumni imbecili u 21. stoljeću ponosno nosali simbole četništva i ustaštva evocirajući grafitima neke ogavne dane na koje bi svaki razuman čovjek trebao režati. Nitko nikada nije umro da bi tvornice koje su stvarale i othranile generacije mutnim parama kupio pa uništio još mutniji "domoljub" kojem je vlastiti bankovni račun jedino sveto u životu.
Jer kako je meni, tako je i drugim ljudima. Ako nije sada, onda će biti. To je zakon prirode. I zato mi je stalo. I zato me zanima. I zato me nepravda nad mojim susjedom boli. Nitko nikada nije došao po Jožicu, da ne bi malo nakon toga došao po Safeta ili Srđana. Zapamtite to. I probudite se. Vrijeme je da budemo ljudi, jer nas jako skoro inače neće biti.
Jovan Petrović Zmaj
