Aleksandra Čvorović, rođena 10. 02. 1976. u Banjaluci. Završila je srpski jezik i književnost u istom gradu. Magistrirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na odsjeku za bibliotekarstvo i informatiku. Završila je edukaciju za psihološkog savjetnika TA. Radila je kao urednik, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih i drugih časopisa. Učesnik je književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je više književnih udruženja.
Radi kao viši bibliotekar u Dječijoj biblioteci NUBRS. Vodi radionice kreativnog pisanja, te dramske i psihološke radionice za djecu. Prevođena je na više evropskih jezika u okviru antologija i časopisa, a bajka „Pjesnik iz Neznangrada“ objavljena je na engleskom kao elektronska knjiga (The Poet from Unknowntown“ Style Writes Now 2017.).Objavila je sedam knjiga, tri knjige poezije: Šapat glinenih divova (2000.), Cvijet na kapiji sna (2007.), Nadrastanje (2013.); dvije knjige proze: Anđeo pod krevetom (2002.), Monolog u šolji kafe (2006.); dvije knjige za djecu: Čarobna ruža (2014.) i „Ukrala me Šumbaba!“ (2018.). Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana (Nagrada Glasa Srpske „Ljupko Račić“ za najbolju prvu knjigu, najbolja knjiga priča na Grdačačkim književnim susretima, nagrada „Slovo Podgrmeča“, nagrada za dječiju knjigu „Stanko Rakita“...).
BAGREM U ČAŠI
Eh, da te tako dobro ne poznajem.
Možda bih ti šaputala o ljubičastom proljeću
koje me, ne znam zašto podsjeća na tvoju bradu.
Sinoć su nad tvojom ulicom letjele
kolone izgubljenih buba u svim bojama.
A moj papir, bjelji nego obično,
sanjao je tvoje ruke kako klize po njemu.
Možda slutiš šta mi leži u koljenima
kad se tako nečujno gibaju među stolovima.
Ipak ne slikaš me dovoljno jasno
sa jednim prstom umočenim u fontanu želja.
Zato oprosti, ne mogu da otšapućem stihove
jer mirišu bagremi među tvojim prstima.
Priznaj, poznajem te bolje nego ti svoj smijeh.
Lažeš kad iznova zaboravljaš da sve
tvoje voštane figure pamte miris moje kose.
Uklet! Dok miluješ tišinu zemlje
oblikuješ moje ime, utiskuješ moje tijelo.
Poslednji vitez ti se sakrio iza paravana,
izdao je ideale i prodao oklop.
Moje misli odzvanjaju u novoj čaši,
na dnu svjetluca potopljeno oružje.
To plavičasti mač i štit klijaju u prazno,
odbijaju udarce riječi i sijeku ih na komade.
Pjesma moja oborila ružičastu glavu i ćuti.
Plaši se. Jednooki kurjaci opet su žedni
Mirišljave krvi. Ne plači pjesmo!
Neću dati da te prodaju ko roblje.
A ti drhtiš? U ovoj pećini ječi glas savjesti.
Kriješ se pod krilo tamnog labuda.
Bacajmo kocku. Ostane li da lebdi u vazduhu,
zaustavićeš vrijeme i obgrliti moja koljena
Koja te tako nijemo obožavaju.
SJEVERNI SAN
O da li je jezik ispleo veće spletke
između more i mora ljubavi
u kojem je zaplivao dječak očiju plavih
I da li sam mogla i smjela da se pravim
da sam samo ono što bih htjela?
I ko smije pravila da postavi
a ja bih htjela, htjela i htjela...
Ko ovdje priča priču za spavanje?
Kad su misli zlotvori trgovali robljem
i prodavali iluzije snene za mene
Kome trebam da se pravdam?
I šta u kamen da zaklinjem?
Ujedale su me već tuđe zmije
Kada se usna na usnu zakatanči
tu nema više uzmaka ni bjekstva
Kada sam sebe namagarčiš
koža ti postane tjesna
i plačeš, plačeš i plačeš...
I onda, kao da se sjetim
to ne može niko da razumije
Duša se otrgne, vine, poleti
u neke daleke sjeverne šume
Gdje muškarac jedan isklesan u stijeni
dok vukove mami, mene vječno čeka
gdje kristalno zvoni huk proljećnih rijeka
gdje mekana krzna miluješ dok spavaš
gdje se ekstaza nikad ne svršava
O da li su kletve djelovati smjele
na visoko čelo ispod kose svjetle?
Kako se i srce okovati moglo
od težine hladnog plavičastog leda
Nemire je gromke gasila hladnoća
a rijeke su moćne topila svanuća
U sleđenoj šumi ispod bijelih breza
Kad mislim na njega prolazi me jeza
Zašto sam nemirna otišla da lutam
kad me vuci zovu kroz hučanje vjetra?
Zašto svijetom čudnim izgubljena lunjam?
Vjekovi su prošli tumaranja dugog
u ledenom gradu on me vječno čeka...
JA TE MORAM NAĆI
Ja te moram naći
Zovu me duge ulice Pariza
Pod mojim nogama cesta se osipa
Automobili jure jedni na druge
Prasak metala i stakla zasipa nebo
Izrovana cesta krvari
Rampe me ograđuju
I svi oko mene gube glavu
Tražila sam te u potpalubljima brodova
Ispod klupa u parkovima
Gdje skitnice kriju svoje tajne
Kriju te katakombe velegrada
Podzemni podrumi ispisani tvojim imenom
Je te moram naći
Jer ova noć nije kao druge
Jer dijete u meni plače neutješno
Jer se kandže smrti
Nadvijaju nad tvojom glavom
Tražim te među kipovima drevnih bogova
Među stubovima hramova
Među zvečarkama tražim te
Tvoje pjege mirišu na pustinju
Tvoje oči odnose oblake
Ovaj svijet je džungla
Sa mirisom tvoje kože
Ja te moram naći
Mada poručuješ da odustanem
Nije nam dosuđen isti pakao
Naša istina nije kao druge
Svi lovci šapuću kao ti
Veliki ljudi vole velike laži
Pokušavam sve ljude voljeti kao tebe
Ti si magla u mojim porama
Ti koji se nikada nisi smijao
Ja koja sam plakala samo noću
Jutarnji grijesi mirišu po hlebu
Utapam se u akvamarinsko jutro zbog
Tebe za kojeg poričem da si postojao
Ja koja te nikada nisam tražila
