O tome kako su države regije uspostavljene i o načinu na koji nacionalizam u njima djeluje, za portal BUKA govori prof. Dr Davor Boban koji je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Sa profesorom Bobanom razgovarali smo u Banjaluci, gdje je bio panelista na jednoj naučnoj konferenciji. Njegova uža specijalnost upravo su demokratija i politički sustavi.
Profesore Boban, imajući u vidu da danas živimo u postjugoslovenskom društvu, koje biste probleme izdvojili kao goruće i kako se sa njima suočiti?
Jedan od glavnih problema je to što su države neučinkovite. Državne vlasti, birokracija i druga tijela i organi ne ispunjavaju zadaće i uloge koje su propisane pravnim aktima i određene demokratskim načelima. To, naravno, nije jedini veliki problem, ali mnoštvo ih proizlazi upravo iz njega.
A kako bi ta država trebalo da funkcioniše i da li ijedna država u našem regionu, bar donekle, funkcioniše na taj način?
Možemo uzeti zapadnoeuropske države kao primjere i analizirati kako funkcioniraju njihove državne službe i tijela vlasti, kakve politike kreiraju i implementiraju, kakvi se zakoni donose i pridonosi li to onda općem razvoju ekonomije, životnog standarda i društvenog napretka. Možemo vidjeti i da su neke velike i moćne zemlje u međunarodnim odnosima slabe države u ovom smislu, jer ne mogu naplatiti poreze, imaju visoku korupciju, režim ugrožava državne službe, a državne službe, birokracija i administracija ne provode one zadaće koje su im propisane zakonima, ustavima ili podzakonskim aktima, nego rade ono što režim traži od njih, iako je to počesto protivno pravnom poretku. Tada je obično riječ o diktaturama ili hibridnim režimima u kojima je vladavina prava jako narušena, a politička prava i slobode ugrožene. Ako se uspostavi snažna vladavina prava, te ako se provode kvalitetne i učinkovite politike od strane državnih tijela, onda se može očekivati da će država bolje funkcionirati nego do sada i onda se mogu očekivati i određeni razvoj i napredak.
A da li postoji takva država ovdje kod nas u regionu?
Možemo samo govoriti o tome da li se određena država više ili manje približava zapadnim primjerima. Ne postoji neka točno određena točka kod koje se kaže: nakon što si to prešao, to je ostvareno. Ako analiziramo postjugoslavenski prostor, članice Europske unije, u prvom redu Slovenija, pa tek onda Hrvatska, bliže su tome nego zemlje koje nisu u Europskoj uniji. Ta je organizacija djelovala kao vanjski faktor koji je pozitivno utjecao na transformaciju političkih sustava tih zemalja prema liberalnoj demokraciji, što opet znači i jačanje države i vladavine prava.
Kako sa ove pozicije gledate na period bivše Jugoslavije, čini mi se da se nakon raspada Jugoslavije romantično gleda na taj period. Da li je tada sve bilo baš idealno ili se ipak treba suočiti i sa problemima tog perioda?
U ljudskoj prirodi je da se čovjek radije sjeća dobrih stvari, a ono što je bilo loše često potisnemo i zaboravljamo. S obzirom na stavove građana prema prošlosti, nije jednaka situacija u svim zemljama bivše Jugoslavije. To ponajprije proizlazi iz razlika u njihovoj ekonomskoj razvijenosti, životnom standardu, različitom ratnom iskustvu, ali i emotivnom stavu koji prevladava u pojedinim zemljama i narodima prema Jugoslaviji i ideji jugoslavenstva. Mislim da ne postoji ikakva nostalgija prema tome u Sloveniji, a u Hrvatskoj je mnogo toga povezano s ratom, ali i pretežito negativnim stavom i emocijama prema jugoslavenskoj državi. U Srbiji je, koliko vidim i čujem iz medija i razgovora s ljudima iz te zemlje, ta nostalgija puno veća. Upitno je da li je to tako samo zbog sadašnjeg niskog životnog standarda ili i zbog nacionalnih i identitetskih razloga, pa samim time i emocija koje se gaje prema bivšoj državi.
Od početka devedestih godina na ovim prostorima bujaju nacionalne ideje i nacionalizam. Da li je nacionalizam ovom prostoru donio išta dobro?
Pitanje je može li se nacionalizam danas uopće smatrati nečim pozitivnim. Pritom treba imati na umu da oblici nacionalizma koji su postojali u 19. stoljeću, početkom, sredinom ili krajem 20. stoljeća ili u 21. stoljeću, nisu isti. Jedno je stvoriti nacionalnu državu kao pokušaj oslobođenja od ugnjetavačke strane vlasti, a drugo stvoriti nacionalnu državu kroz proces etničkog čišćenja i isključivanja manjina iz političkog odlučivanja. Jedan od glavnih problema s nacionalizmom u ovom dijelu Europe od 1990. do danas izbija iz suprotnosti koje postoje između demokratske tranzicije i procesa izgradnje nezavisnih država. Mnogi ili čak i većina članova političkih elita koje su trebale voditi oba procesa te višestruke tranzicije nisu znali kako to izvesti ili čak uopće nisu pridavali veliki značaj izgradnji demokracije, nego su davali prednost izgradnji što etnički homogenije nacionalne države. To ne znači da su te elite bile posve protiv same ideje demokracije, ali to sigurno nije bila liberalna demokracija koja bi svim ljudima trebala jamčiti politička prava i slobode, od jednakosti pred zakonom do zaštite manjina. Primjerice, vladajuće elite u Hrvatskoj s početka devedesetih godina imale su takve ideje i tako su organizirale državu da je bilo očito da je njihova namjera bila uspostaviti hibridni režim ili u najboljem slučaju demokraciju koju bismo danas nazvali defektna, a ne liberalnu demokraciju. Između ostalog, taj nacionalni element i bilo stvarna, bilo zamišljena opasnost od strane drugoga dovela je do toga da je nacionalizam donio mnoge negativne stvari kojima smo svjedočili. Još mnogo gore prošle su neke druge postjugoslavenske zemlje koje zbog toga danas ne mogu biti ni na pragu članstva u Europskoj uniji, a kamoli da to članstvo uskoro mogu očekivati.
Kad govorimo o nacionalizmu na našim prostorima, on je u uskoj vezi sa religijom, kako Vi gledate na taj odnos religije i nacionalizma, ali i politike?
Slažem se. To je pogotovo prisutno u Hrvatskoj, jer mnogi u njoj smatraju da su katolička crkva i hrvatska nacija neizostavno povezane. U Srbiji je Srpska pravoslavna crkva kao i katolička crkva u Hrvatskoj nacionalistička organizacija par excellance, ali u Srbiji ona nema toliki utjecaj u državi, društvu i politici kao u Hrvatskoj. Taj utjecaj u Hrvatskoj je ne samo velik, nego i počesto negativan. Na primjer, jedan hrvatski biskup javno je poljubio ruku osuđenom ratnom zločincu u Hagu i ne smatra ga ratnim zločincem, već žrtvom sustava ili ratnim herojem. To izaziva sablazan u dijelu hrvatske javnosti, ali i šire. Drugim riječima, ako si pripadnik mog naroda, onda si automatski sankrosanktan i ne možeš biti kriv nizašto.
I kod jednog od najvećeg zagovornika sekularizacije sociologa Pitera Bergera došlo je do zaokreta ka desekularnim idejama. Od devedetih godina prisutno je vraćanje religiji. Zbog čega živimo u vremenu desekularizacije svijeta?
Ne mislim da ta situacija postoji širom svijeta. Na primjer, na Zapadu je sve veći postotak nereligioznih ljudi, a čak se i u jednoj srednjoeuropskoj zemlji kao što je Češka sve veći broj stanovnika izjašnjava da nisu religiozni. Možemo „desekularizaciju“ povezati s državama u kojima crkva ima veliku ulogu u životima ljudima i povezala se s nacionalizmom. Vrhunac jačanja ovih ideja u Hrvatskoj bio je u devedesetima, ali kada je završio rat, kada je HDZ izgubio vlast, počele su jačati lijeve i liberalne ideje i stranke, a stasala je i generacija ljudi za koju religija nema više istu ulogu kao za ranije generacije, pa je utjecaj religije i crkve počeo slabiti, premda je i dalje jak.
Ljudi sa ovih prostora jako su vezani za prošlost, obilježavaju se značajni datumi, ali često se u u tom obilježavanju prebrojavaju i krvna zrnca, gleda se ko je koje nacije. Pred izbore, političari se vraćaju prošlosti vadeći dijelove koje njima odgovaraju. Koliko je u svemu tome važno početi gledati prema budućnosti, da idemo prema razvoju ekonomije, da zadržimo ljude na ovim prostorima?
Ljudi gledaju budućnost očima prošlosti, ili kroz naočale prošlosti. To jednim dijelom čine i zbog nacionalnih i tradicionalnih obrazaca u kojima žive. U Hrvatskoj se tako i dalje vode oštre rasprave o tome tko je bio na kojoj strani za vrijeme Drugog svjetskog rata i kakav stav pojedinci i politički stranke imaju prema onome što se tada događalo. I sada, u kampanji za predsjednika Republike, kandidati se izjašnjavaju i o Jasenovcu, NDH i sličnim pitanjima, dok bi nekome u Zapadnoj Europi bilo čudno da se danas uopće govori o tim temama. Pitanje je jesu li te teme aktualne u kampanjama, ne samo predsjedničkoj nego i ostalima, i svakodnevnoj politici samo zbog svjetonazorskih podjela i neriješenih pitanja iz prošlosti ili ih forsiraju određeni članovi političke elite da ne bi morali govoriti o bitnim temama o kojima i sami govorite, o tome kako bi oni zaista uredili državu i društvo te kakve bi politike provodili, pa umjesto toga igraju na kartu emocija i nacionalizma.
Kakva je, prema Vašem mišljenju, pozicija nacionalizma danas u Evropi?
U Zapadnoj Europi i dalje postoje jake stranke koje naglašavaju ulogu nacije i imaju određeni izborni uspjeh, ali nacionalizam je u tom dijelu kontinenta ipak stvar prošlosti, iako nije posve nestao. I to nije tako samo danas, već u proteklih nekoliko desetljeća. U Jugoistočnoj Europi on i dalje ima znatnu snagu i pitanje je zbog čega je to tako. Da li zato što ta pitanja nisu riješena na vrijeme kada je to radila Zapadna Europa ili zbog toga što stanovništvo i političke elite smatraju da je nacionalni identitet jako važan dio njihovog identiteta, ili jednostavno zato što je političkim elitama lakše govoriti o tome nego o nekim kompleksnijim zadacima poput razvoja.
I na kraju razgovora da Vas pitam da li je u državama Evropske unije, u toj velikoj političkoj tvorevini, došlo do stvaranja „evropskog identiteta“, to je nešto o čemu je i filozof Jirgen Habermas pisao?
Da, taj identitet postoji. Primjerice, prije dosta godina gledao sam dokumentarni film u kojem je jedan Nijemac izjavio: da, ja jesam Nijemac, ali ja se prije svega osjećam kao Europljanin. Na izgradnju i jačanje tog identiteta vjerojatno je utjecao i uspjeh projekata Europskih zajednica i Europske unije, pri čemu su važni ekonomski i politički aspekti. Postoji nešto što se naziva demokratski rezervoar ili rezervoar demokracije. Zemlje Zapadne Europe su od 1945. godine do danas toliko uspješne u uspostavi liberalne demokracije i razvoju ekonomije da čak i kad nastupi razdoblje neke krize, demokracija ne dolazi u pitanje. Samim time, sve ono što demokracija nosi sa sobom, a to je taj liberalni element, poštivanje prava pojedinaca i različitih skupina, onemogućava ili otežava razvoj onih ideja koje smjeraju prema tome da jedna skupina bude dominantna na račun neke druge ili da se provode neke isključive politike prema određenim skupinama stanovništva. To nisu samo pitanje etnije, nacije, već i seksualnih i religijskih manjina, kulturnih manjina i drugih.
