Prof. Miodrag Živanović poziva na revoluciju: Možemo promijeniti ovo stanje, uspostaviti novi poredak, jedino na ulici!

Sa profesorom Miodragom Živanovićem razgovaramo na obali rijeke Vrbas. Prof. Živanović broji svoje prve penzionerske dane, ali smatra da to nije period života kad čovjek treba da se preda.

BUKA portal / 18. Novembar 2019

Foto: Buka

Profesor Živanović i Buka druguju od samog osnivanja našeg magazine prije mnogo godina, a u prvom štampanom izdanju Buke objavljen je intervju sa profesorom Živanovićem naslovljen “Kako su nam opljačkali pamet”. 

Ako nam je nešto opljačkano, pretpostavka je da smo imali šta za opljačkati. Ima li se danas šta još opljačkati?

Donedavno je bilo šta da se opljačka, unazad desetak godina, međutim, oni koji su bili nosioci te pameti, koji su mogli koristeći tu pamet nešto da promijene ovdje, da život konačno dobije ljudske obrise,  su otišli i onda se prije desetak godina pojavio taj problem - ko zapravo ovdje živi? Ima li ovdje mislećih ljudi, ljudi koji posjeduju viziju? Vizija je najviši vid spoznaje i onaj ko posjeduje viziju mogao bi praviti iskorake izvan svakodnevnice, izvan onoga što nas okružuje palanački, mahalski. Nažalost, stvari su se odvijale u jednom pravcu sunovrata, poništavanja svih vrijednosti. 

Kao profesor filozofije i sociologije na Univerzitetu u Banjaluci, profesor Živanović je najveći dio svog radnog vijeka proveo prenoseći svoje znanje i svoj široki pogled na svijet studentima. Jedan je od rijetkih pripadnika akademske zajednice koji se nikada nije ustezao da javno iznese svoje mišljenje. Međutim, iako je i vlastitim primjerom ukazivao na važnost aktivnog učešća u javnom životu, taj društveni angažman je izostao među studentima.

Zašto?

Mislim da je riječ o jednom tihom razaranju, nečemu što liči na eroziju cijelog sektora obrazovanja. Ti deformiteti obrazovanja, od vrtića preko osnovnog i srednjeg obrazovanja, pa sve do univerziteta, blokiraju sve ono što bi trebalo biti misaono, što bi trebalo biti kritički usmjereno prema stvarnosti, što bi trebalo voditi prema iskoracima u budućnost. Nažalost, naša djeca su već decenijama iskopčana, iščupana iz tih korijena koje bi obrazovanje trebalo nositi sa sobom i u sebi.  Različiti su uzroci za takvo stanje, a posljedice su nesagledive.
Djeca, mladi ljudi, pa i mi stariji, nismo mi postali sterilni, uškopljeni, kako bi se narodski reklo, takav sistem obrazovanja, sticanja znanja, proizveo je to da se mi dijelimo po nekim drugim kriterijima, ne po tome ko i koliko trči za znanjem, koliko se osposobljava da izgradi sopstvenu viziju, jer bez sopstvene vizije nema budućnosti. Čini mi se, a volio bih da nisam u pravu, da smo prekasno počeli razgovore o tim temama da je dosta ljudi otišlo odavde, prije svega mladih, a otišli su i stariji. Šta ćemo onda činiti? Treba početi prvo otvoreno razgovarati o tome. Mi nismo došli do toga ni da otvoreno razgovaramo o tome, a kamoli da te probleme rješavamo. Mi još nismo ni zagrebali, da barem ugledamo ono što nas koči, što je problem, što predstavlja morbidne posljedice uplitanja dnevne politike u oblasti obrazovanja, ali i cijelog života. Hodamo ovim našim Balkanom kao zombiji, ne znamo ni gdje se nalazimo, ni zašto smo uopšte došli tu, niti gdje idemo.  Kako ćemo početi nešto da mijenjamo kad ne znamo ni šta treba da mijenjamo, ni na koji način?

Zar ne mislite da je to jedna grčevita borba da sve ostane isto? Nedavno smo sa Zijahom Sokolovićem razgovarali o duhovnoj tromosti, o čovjeku koji se ne kreće cijeli život i neminovno zapada u tromost, i tijela, i duha. Ostati isti u svijetu koji se mijenja, da li je to zaista uspjeh? Da li je uspjeh ne mijenjati se, zadržati svoje najgore osobine i smatrati to svojom vrlinom. Jesmo li mi taoci tog stajanja u mjestu? 

To stajanje u mjesto je davno od nas napravilo taoce. To je misao palanke i, naravno, sve osobine koje palanka nosi sa sobom.  Kod nas u BiH postoji još jedna slična sredina, sličan stil življenja, to je mahala. S tim da je mahala nešto toplije nego palanka. Palanka je hladna i brutalna, poništava i ponižava sve što je ljudsko, to je sve što je antiljudsko. I šta nam se onda dešava? Zijah Sokolović je to sjajno primijetio, da moramo biti otvoreni za susrete, bilo da su to metaforični susreti ili su to susreti kroz putovanja, kroz susrete sa drugačijim ljudima.
Taj odnos Ja i Drugi je temeljno pitanje 20. i 21. vijeka. Taj se fenomen nije oblikovao ranije, to je 20. vijek, u dva velika svjetska rata, i 21. vijek. Ko je onaj drugi, mi se rijetko pitamo. Ko je taj što sa mnom razgovara?

Dehumanizacija Drugoga i dan danas je prisutna, srećom nemamo rat u ovom trenutku kada je ta dehumanizacija doživjela kulminaciju, kada se olako ubijalo i gubili životi. Ali i danas se dešava dehumanizacija drugoga, da smo sami mi važni, samo naše je važno, čak ni to Ja nije važno u odnosu na to Mi.

Ja unazad dvadeset godina govorim i pišem o tome, taj problem Drugog se pojavljuje prvo sa idejom velikih povijesti, velikih svjetskih događanja i sa našom pozicijom u tome, pozicijom običnog čovjeka u tome. Posmatramo ta dešavanja kao na filmskom platu, a nikad se ne pitamo ko je taj Drugi koji sa nama zajedno iz publike gleda taj film. Fali nam to pitanje ko je taj drugi.

Imamo konstantno pogrešno usmjeren bijes ka Drugome. To što se loše živi u Banjaluci, uvijek umjesto da projektujete taj bijes prema onom koje uzročnik takvog stanja, bijesni ste na jednako nesrećnog kao što ste vi, samo zato što se drugačije zove, što je drugačije vjeroispovijesti, živi na drugom području. Mrzite nekog koga nikad niste ni vidjeli. Kako je tako vješto napravljena manipulacija da mrzimo nekog koga nismo ni upoznali, ko nam ničim nije naudio, umjesto da bijes usmjerimo prema onome ko nas pljačka, ko nam je oteo prošlost, ko će nam oteti i budućnost?

To je naglavačke obrnut problem. Što je apsolutno neljudski. Kod nas taj Drugi i Drugačiji ne postoji. Postoji samo kao neprijatelj, ni u jednoj drugoj varijanti ne postoji. Od svih političkih ili istorijskih ideja u razvoju čovječanstva samo dvije ideje su realizovane do kraja. Prva je staljinizam, a druga je nacizam. Te dvije ideje su do kraja ostvarene. Zašto ove druge nisu ostvarene, to je velika tema. Ali nam šalje bitnu poruku.  Da li svaka ideja, ako hoće da se realizuje, da se ostvari do kraja, u budućoj povijesti, da li ona vodi nacizmu, staljinizmu i fašizmu? To su teške slutnje i teške teme, ali moram reći, postoje viđenja da su ovakve deformacije, poništavanje drugog, ubijanje stotina miliona ljudi na raznim meridijanima, u raznim vremenima, to je sve jedna igra koja ne vodi ničemu što bi bilo dobro, ljudski, produktivno. Radi se o bolesti,  to su igre bolesnih umova. Možemo ih imenovati koliko hoćete, cijela povijest je prepuna bolesnih umova i bolesnih ideja.

Prije 15-ak godina bio sam gost u Njemačkoj, na obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom. Dakle, Nijemci su obilježavali Dan pobjede nad fašizmom. Svako od nas je dobio priliku da se obrati Bundestagu, da im čestita. Za njih je bilo zaprepašćujuće da je polovina bivše Jugoslavije ukinula obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, bez obzira što smo mi imali i moralno i političko pravo da to obilježavamo više nego svi drugi u našem okruženju. To potpuno poništavanje ljudskih istorijski vrijednosti i brisanje iz  našeg vidokruga. Šta se nama dogodilo? Mi koji smo prošli i Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat, oslobodilačke ratove, kako smo ih zvali, da smo ukinuli Dan pobjede nad fašizmom. Nikakve vode Vrbasa ne mogu sprati s nas tu bruku i sramotu. To je problem što se odnosimo tako prema prošlosti, a još gore što se odnosimo tako prema budućnosti.

Tu se nameće pitanje zašto izostaje pobuna protiv takvog stanja. Imamo sve razloge za pobunu, ali ona potpuno izostaje? Sjedimo na obalama rijeke gdje su se prošle godine u ovo vrijeme svakodnevno okupljali građani tažeći odgovor na pitanje ko je ubio njihovog sugrađanina, Davida Dragičevića. Imamo samo ograničene pobune tu i tamo, ali generalno, koliko je razloga za pobunu, pobune gotovo da i nema.

Ponovo upozoravam na to da je potrebno da čovjek ima viziju. Čovjek, i kad mu je najgore, i kad vidi da će možda umrijeti od gladi, ili u nekoj nesreći izgubiti život, ako ima viziju, on će se spasiti. Ali bez vizije, nije moguća pobuna. Vizija je vid nade. Kako ćemo dizati pobunu, kako ćemo pokazati da imamo još nešto malo nade, ili malo više nade nego što se misli, ako imamo ovdje, ne neko normalno društvo, već jednu zbirku, jedno mnoštvo apsolutno rezigniranih, razočaranih ljudi, koji nemaju ni šta da jedu, koji su poniženi u svakom djeliću svog života. Ne mogu oni dizati pobunu, ne mogu dizati revoluciju, zato što iz takve pozicije to pripada naučnoj fantastici.

 

 

Kada pogledamo aktuelnu vlast, koju personifikuje Milorad Dodik, on lično je na vlast došao pobunom protiv tadašnjeg sistema, tadašnje partije SDS, koja je imala sve pod potpunom kontrolom u RS. Milorad Dodik je bio jedan od onih koji su se pobunili protiv takvog stanja, zbog potpune kontrole nad medijima, nad ekonomijom, zbog korupcije. Ljudima je djelovao iskreno u toj pobuni, na vlast je došao sa samo dva poslanika u parlamentu. Skupljali su se ljudi na trgovima, pobuna je bila na ulici... On danas potpuno zabranjuje pobunu. Zakoni koje su usvojili članovi njegove parije, koja ima potpunu vlast, onemogućavaju proteste slične o nima na talasu kakvih je on došao na vlast. Danas je troje ljudi skup koji mora biti prijavljen. Tada nas je moglo biti hiljade na ulicama, bez bojazni da ćemo biti kažnjeni. Kako oni koji su došli pobunom na vlast tako brzo zaborave da je jedino pobunom moguće nešto promijeniti, da je trebaju dozvoliti? 

Problem je u tome što se to ponavljanje povijesti javlja periodično. Svako malo se pojavi. U ovom slučaju, Dodik je došao na vlast pobunom, ali istorija se ponavlja na dva načina, jednom kao tragedija, drugi put kao komedija. Nama se uvijek ponavlja kao tragedija. Mi ovdje nemamo političara. Cijeli Balkan nema ni jednog jedinog političara. Aleksandar Vučić je demagog, on nije političar. Milorad Dodik takođe nije političar, on je tehnolog vlasti. U Republici Hrvatskoj, rukovodstvo nije opterećeno problemima koje treba rješavati, nego kako će da pokažu Evropi da su oni antifašisti, kako da prebole NDH. Govorim pojednostavljeno, da mi neko ne zamjeri. Da ne govorim o Crnoj Gori, Makedoniji ili drugim dijelovima Balkana. Pošto nema političara, onda je sve dozvoljeno. Nema pravih političara, a pravi političar bi trebao da se bavi kako da što bolje organizuje život u svom malom polisu, jer politika je briga za polis, prava politika a ne ove kalkulacije koje slušamo i gledamo i o kojima diskutujemo svaki dan.

Uspješne države su države jakih institucija, a relativno slabih političara. Slabe države i slabe entitete karakterišu jaki političari. Nedostatak institucija, skršene institucije, ako živimo u demokratskom društvu, možemo mijenjati samo izborima. Međutim, u situaciji u kojoj jedan čovjek ili jedna stranka na vlasti ima apsolutnu moć, svako ko bi pokušao učestvovati na izborima unaprijed je osuđen na propast, jer ne raspolaže resursima kojima raspolaže vladajuća stranka. Profesor Živanović godinama govori da ne vidi svrhu u izborima.

Na koji način onda da se izborimo da nam bude bolje, da počnemo živjeti kao sav normalan svijet? 

Mi možemo promijeniti ovo stanje, uspostaviti novi poredak, jedino na ulici, dakle izvan institucija vlasti, jer one su pokazale da rade protiv ljudi, protiv građana, svih nas koji živimo, i mladih, i starih. Angažman institucija ne može dati ništa, to je jedina mogućnost koja može dati efekta. Institucije našeg sistema ne radie ništa, čak se bahato ponašaju. Znam ponešto o tome šta će nam se događati. Kako kanalisati kada smo konstatovali da nema vizije, koliko nade nam ostaje za viziju. Ljudi trebaju uzeti stvari u svoje ruke, imamo pravo da se borimo za nju protiv potpune propasti u koju idemo. Ne dovode ekonomski problemi primarno do takvih posljedica, već odsustvo nade. Ljudi bez nade ne mogu promijeniti ništa, a svi žitelji ovih prostora su izgubili nadu. 

 

Cijeli razgovor možete pogledati ovdje:
 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.