Profesor Kušljugić za BUKU: Poplave i požari su posljedica globalnog zagrijavanja, proces dekarbonizacije u BiH prespor

Mirza Kušljugić, univerzitetski profesor i predsjednik Upravnog odbora  ReSET Centar za održivu energetsku tranziciju. 

Slađan Tomić / 07. August 2021

Iako je prva u regionu predstavila ciljeve dekarbonizacije, Bosna i Hercegovina nije regionalni lider u procesu dekarbonizacije. Emisija CO2 jeste smanjenja, ali ne zbog planova i mjera države, već zbog deindustrijalizacije, prije svega zatvaranja mostarskog Aluminija. CO2 u određenim dijelovima BiH poput Tuzlanskog kantona se proizvodi u ogromnim količinama, pa se onečišćenje zraka širi i van granica BiH. U prevodu, izvozimo zagađenje. Koje su obaveze BiH, zašto moramo agresivnije krenuti u proces dekarbonizacije, i šta ljudi rade prirodi neka su od pitanja na koja odgovara Mirza Kušljugić, univerzitetski profesor i predsjednik Upravnog odbora  ReSET Centar za održivu energetsku tranziciju. 

BUKA: BiH je među prvima u regionu predstavila Utvrđeni doprinos Bosne i Hercegovine (NDC) za period 2020.-2030. Da li to znači da prednjačimo u procesu smanjenja emisija CO2?

Proces dekarbonizacije na strani potrošnje u Bosni i Hercegovini uglavnom je posljedica smanjenja ekonomske aktivnosti uslijed deindustrijalizacije. Samo prestanak rada kombinata Aluminij Mostar za posljedicu ima smanjenje potrošnje električne energije od 1.500 GWh (oko 15% ukupne potrošnje BiH u 2020. godini), što odgovara smanjenju emisija CO2 od 1.5 miliona tona (oko 15% emisija iz elektroenergetskog sektora). Dakle, dekarbonizacija potrošnje nije rezultat provođenja planskih mjera, npr. povećanja energetske efikasnosti. Na strani proizvodnje dinamika dekarbonizacije će zavisiti od izvoza električne energije, odnosno od mogućnosti plasmana viškova proizvodnje iz termoelektrana na tržište EU. Sa izvjesnim uvođenjem taksi za emisije CO2 u narednih 5-10 godina, što će biti uslov EU za pristup njenom tržištu,  ovaj izvoz će biti značajno otežan. Znači proces dekarbonizacije u elektroenergetskom sektoru u Bosni i Hercegovini se dešava pod uticajem tržišta i vanjskih faktora, prije svega energetskih i klimatskih politika EU, a ne na osnovu provođenja naših strateških planova. Premda smo prvi u regionu predali inovirane ciljeve dekarbonizacije (NDC), što je obaveza prema Pariškom sporazumu o klimi, usvojeni planovi nisu dovoljno ambiciozni da bismo se smatrali liderom u provođenju energetske tranzicije. Posebno, jer je u nedavno usvojenoj „Strategiji niskougljičnog razvoja BiH do 2050. godine“ predviđena izgradnja 1.050 MW novih termoelektrana na ugalj. Lideri energetske tranzicije ne planiraju izgradnju novih termoelektrana na ugalj! Daleko smo mi od lidera energetske tranzicije.

BUKA: Koje su sad obaveze  i očekivanja od BiH?

Naša naredna obaveza je usvajanje „Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NEKP)“ čija izrada je u toku. NEKP je ključni planski dokument procesa dekarbonizacije članica EU, a BiH se obavezala na izradu ovog plana preko članstva u Energetskoj zajednici. U tom dokumentu moramo biti mnogo ambiciozniji nego prilikom izrade NDC-a. Očekivanja su, prije svega EU, da BiH uskladi svoje ciljeve dekarbonizacije sa usvojenim ciljem EU - smanjenje emisija gasova sa efektom stakleničke bašte (GHG) do 2030. godine od minimalno -55% u odnosu na 1990. godinu. Za dostizanje takvog cilja potrebno je prije svega da se donese odluka da je energetska tranzicija strateško opredjeljenje i da se planovi sistematski provode.

BUKA: Ima li BiH neki rok za smanjenje emisija štetnih gasova?

Općenito od zemalja kandidata za članstvo u EU se očekuje da provedu planove dekarbonizacije energetskog sektora (elektroenergetike, transporta i grijanja) najkasnije do 2050. godine, odnosno da se pridruže cilju „Evropa prvi klimatski neutralni kontinent 2050.“. Vjerovatno takav plan treba da sadrži cilj da do 2040. godine prestanemo koristiti ugalj za proizvodnju električne energije. Rokove i plan dekarbonizacije trebamo sami definisati u NEKP-u.

BUKA: Osim poplava, koje posljedice klimatskih promjena može snositi čovječanstvo? Često se govori o širenju zaranih bolesti, virusa? Jesu li to dezinformacije ili stvarna prijetnja?

Preko 200 naučnika svijeta, koji su okupljeni oko UN Međuvladinog panela o klimatskim promjenama, najeminentnijeg tima naučnika današnjice, upravo priprema svoj šesti izvještaj o rizicima klimatskih promjena. Konsenzus naučne zajednice je da je djelovanje čovjeka, prije svega nekontrolisano korištenje fosilnih goriva u zadnjih 50 godina, ključni uzrok globalnog zagrijavanja. Neuobičajeno velike poplave i strašni požari, kojima ovih dana svjedočimo, su samo neke od mogućih posljedica klimatskih promjena. Lista rizika je duga: problemi sa snabdijevanjem vodom i proizvodnjom hrane i podizanje nivoa okeana koji mogu izazvati višemilionske migracije, povećana smrtnost od poplava, oluja i toplotnih talasa, izumiranje biljaka i životinja, pa i širenje virusa i zaraznih bolesti, i mnogi drugi rizici. Klimatske promjene su stvarna, najveća prijetnja sa kojom se susrelo čovječanstvo u svojoj istoriji i najveći izazov 21. vijeka. U posljednje vrijeme sve više se govori o klimatskoj krizi pa i klimatskoj kataklizmi ukoliko nešto ne poduzmemo. Ali to je i izazov čiji uticaji se mogu ublažiti koordiniranim djelovanje svih zemlja svijeta, jer je cijelo čovječanstvo u istom brodu. Odgovornost za budućnost civilizacije koju znamo je na ovoj generaciji!
  
BUKA: Koji su ključni aspekti ekonomsko-ekološke tranzicije i šta je potrebno za to?

Čovječanstvo mora hitno početi mijenjati način na koji proizvodi dobra i koristi energiju, kao i način na koji danas živimo. U energetici se mora povećati energetska efikasnost i zamijeniti korištenje fosilnih goriva sa obnovljivim izvorima energije. Naučnici procjenjuju da se globalne emisije GHG moraju prepoloviti svakih deset godina da bi se 2050. godine dostigla klimatska neutralnost planete. Samo ovaj scenarij sa velikom vjerovatnoćom smanjuje rizike od katastrofalnih posljedica. Naš odnos prema životnoj sredini se također mora zasnivati na principima održivog razvoja. Ovaj zaokret u konceptu razvoja, koji se u EU naziva „Zeleni dogovor“, je do sada najsloženija transformacija ekonomije i društva. U suštini sve se mijenja pa i društveno-ekonomski sistemi i geopolitički odnosi. Proces je veoma složen i njegova realizacija se čini utopijom. Međutim, utopija je da možemo nastaviti eksploatisati planetu Zemlja na način na koji to sada činimo. Veliki dio tehnologija koje su potrebne za tranziciju su komercijalno dostupne i njihova cijena će opadati. Potrebna finansijska sredstva su mnogo manja od potencijalnih šteta nečinjenja. Dakle, potrebna je volja i politički dogovor svih zemalja svijeta, koji očekujemo da se postigne u novembru 2021. godine na UN konferenciji o klimi u Glazgovu. Ali, prije svega, potrebna je promjena svijesti svakog pojedinca da sa današnjim načinom života ne možemo nastaviti bez strašnih posljedica koje će najviše osjetiti siromašne zemlje i socijalno ugroženi građani.    

BUKA: Koliki je to ekonomski rizik jer se u BiH proces dekarbonizacije često nameće kao neprijatelj ekonomije koji će dovesti do masovnih otpuštanja? Šta u suštini dekarbonizacija predstavlja u bh. uslovima?

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva mnogo više vremena za elaboraciju. Ukratko, postavlja se dilema  da li je energetska tranzicija prijetnja i problem za bh. ekonomiju i društvo ili razvojna prilika. Kratkoročno ova tranzicija za BiH, koja je zemlja u razvoju, predstavlja izazov koji će, između ostalog, za posljedicu imati i gubitak radnih mjesta.  Ukoliko želimo da proces bude održiv, da niko ne bude zapostavljen, moramo provesti tzv. „pravičnu tranziciju“. Dugoročno energetska tranzicija je neminovna, ona se već događa u najvećim ekonomijama – u EU, SAD i Kini. Po meni energetska tranzicija je razvojna prilika za BiH. To je i jedini plan koji imamo za ekonomski oporavak nakon pandemije virusa covid-19. Odgađanje provođenja tranzicije će dugoročno imati ogromne finansijske štete po ekonomiju i društvo. Nadam se da će u ovaj put i u BiH prilikom donošenja strateških odluka dugoročne društvene koristi biti važnije od kratkoročnih interesa.

BUKA: Da li BiH kao država i svi mi kao društvo možemo, moramo i trebamo pokrenuti i završiti proces dekarbonizacije?

Prirodne potencijale za energetsku tranziciju imamo, npr. velike mogućnosti poboljšanja energetske efikasnosti i značajne potencijale obnovljivih izvora energije. Potpisivanjem Sofijske deklaracije u novembru 2020. godine iskazali smo spremnost da budemo dio EU inicijative Zelena agenda za Zapadni Balkan. Ako želimo u narednih 7 godina koristiti dio sredstava od 9 milijardi eura grantova i 20 milijardi eura za investicije, koliko je EU planirala kao podršku Zelenoj agendi,  moramo odgovorno implementirati dogovoreno. Da li smo spremni? Istraživanje u kojem  učestvuje RESET u okviru jednog regionalnog projekta (za izvještaj „Barometar spremnosti država za održivu energetsku tranziciju“) ukazuje da nismo spremni: ni institucije, ni elektroprivrede, ni stručna i akademska zajednica, ni privreda a ni društvo u cjelini. Ako želimo biti dio procesa dekarbonizacije Evrope prvo moramo raditi na promjeni koncepta razvoja i povećanju naših kapaciteta. Posebno moramo raditi na informisanju i podizanju svijesti građana koji će biti ključni nosioci tranzicije. Tu je uloga medija značajna, nezamjenljiva. 

BUKA: Hoće li BiH i kada biti klimatski neutralna?

Ukoliko želimo biti dio novog tehnološkog, ekonomskog i društvenog poretka, aktivni učesnik u 4. industrijskoj revoluciji,  klimatsku neutralnost moramo postići do 2050. godine. BiH ima polazne pretpostavke, prije svega prirodne potencijale, za dostizanje ovog cilja. Prema tome, sve je do nas!!


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.