Jedan mit koji, možda, i nije toliko poznat, meni sve češće posluži kao opomena i podsticaj.
To je mit o peloponeskom razbojniku Damastu, koji je imao nadimak Prokrust, što na starogrčkom znači istezač. Naime, Prokrust je putnicima koji su prolazili pored njegovog doma, uz mnogo ljubaznih riječi, nudio odmor i konak. Imao je dva kreveta, jedan je bio sasvim kratak, a drugi veoma dugačak. Ako bi nesretni putnik bio malog rasta, Prokrust bi ga odvodio do dugačkog kreveta, govoreći mu kako će za tili čas srediti da mu on bude po mjeri. I počeo bi ga nemilosrdno rastezati, sve dok nesretnik ne bi izdahnuo, ako bi putnik bio visok, odvodio bi ga do kratke postelje, nudeći se da podesi dužinu postelje; istog časa bi mu odsjekao obje noge, onoliko koliko su bile duže od kreveta.
Ovo je osnova mita koji u sebi nosi metaforično ideju o načinima kako naš um funkcioniše. Um je drug ili protivnik. On je sakupljač svega sa čim su čula došla u dodir. I kada taj sadržaj počne svoju igru, um nam prokrustovskom lukavošću omogući da vidimo trn u tuđem oku, a da ne osjetimo brvno u vlastitom, jer mu skraćujemo ružne i prevelike dijelove i trudimo se da od njega načinimo nešto korisno. Počesto, od truna u vlastitom oku načinimo nesavladive prepreke. Um je i svjetlost i tama - u zavisnosti od njegove snalažljivosti kojim putevima nas vodi kroz lavirinte života. Stari mističari su ga slikovito opisivali kao moćne kočije koje mogu da idu svim putevima, a kojim će ići, zavisi od kočijaša - od našeg JA.
Prokrust je sluga svojim zalutalim posjetiocima; lijepo ih ugosti i obilo nahrani. Tako i naš um služi da udovoljava željama, i u tom udovoljavanju u stanju je da stvori vrlo varljiv svijet. Svijet koji sa stvarnim nema dodira, ali ima zavodljivost i omamu kojom možemo biti obavijeni veoma dugo. Kako um može da stvori ono čega nema, tako stvara i ono čega ima, omogućavajući da se, i pored velikih međusobnih različitosti, osjetimo ravnopravnim. Ma šta da radimo, mi ili stvaramo varljive svjetove ili otkrivamo čudesnosti postojećeg.
Um nam uvijek omogućuje da, ako smo i zašli u neku odaju Prokrustov zamka – recimo odaju samoživosti i neosjetljivosti za drugog, svoje kočije okrenemo u pravom smjeru, i da situaciju sagledamo kao mogućnost samoproučavanja i dovedemo se do pozicicije, hamletovski rečeno: Biti spreman, to je sve – umijeća saglasja, harmonije u gotovo svim okolnostima.
Evo jedne okolnosti, ne zamjerite mi na ovim uplivima u lično, koje se i dan-danas postidim. Naime, jedno godinu dana sam pomoću nagovaranja i obećavanja kćerku slala na časove solfeđa i klavira. Išla je teško i nerado, a ja sam njenu nevoljnost smjestila u prevelik krevet i rastezala u nerealne slike koncertnih dvorana i oduševljenih slušalaca, u moj dječji san. Nakon godinu dana njenog trpljenja, jedan dan uđe na vrata, i zbunjena i razdragana, govoreći isprekidano da je razgovarala sa direktorom o ispisivanju iz škole.
Onako mala stajala je ispred mene i čekala osudu. Ustuknula sam, jasno sam vidjela njenu muku i svoj prokrustovski čin. Nisam ništa rekla, klimnula sam glavom u smislu odobravanja. Prvi put sam osjetila cijelim bićem da pamtim sebe. Ovo pamćenje nije bilo povezano sa memorijom nego sa najjasnijom sviješću o sebi, a ona ne može biti ni slučajna ni automatska.
Moja prinuda bila je djelovanje čovjeka automata, rutina proizašla iz društvenih standarda ili davnih neostvarenih želja, a ne iz svijesti o sklonostima i mogućnostima djeteta. Ovo je vrzino kolo prokrustovske (ne)moći u koje se često uhvate roditelji, ocjenjivači, uredbodavci, kritizeri i mnogi drugi.
Trebalo bi shvatiti da principi djeluju lijepo dok imaju oblik riječi, ali kada postaju činovi, tada lako isključuju drugačijeg kao ravnopravnog. Onaj koji zapovijeda često se igra ljudskim bićima, pokušavajući da ih uklopi u svoje ili nečije standarde. Većina tih normi nema poštovanja prema ličnosti, one su izvučene iz prosjeka, iz aritmetičkih sredina.
Da bi se iole shvatila priroda ovog svijeta, i od ovakvih malih mozaika, neophodno je graditi vlastiti model univerzuma.
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
