Naime, nakon sastanka ispred sjedišta SDP-a među novinare se progurao izvjesni ''Niko Neznanović'' (ime nije bitno), najvjerovatnije stanovnik Sarajeva, prišao Miletu i dobacio mu par primjedbi na rad i entitet koji ovaj predstavlja, između ostalog, kako je RS takozvana, genocidna i bla, bla, bla tvorevina. Incident nije trajao dugo, momci iz obezbjeđenja su udaljili frustriranog gospodina s mjesta događaja i sve bi prošlo neopaženo da ne postoje informativni radnici i urednici medija kojima ovakve vijesti služe za senzaciju i tabloidne naslove.
Ova vijest je poslužila da se od muhe napravi medvjed, i to ne ovaj naš domaći nego grizli, pa tako neki napisaše kako je predsjedniku Mili u Sarajevu, ni manje ni više, čak i život bio u opasnosti, da je napadnut integritet i suverenitet RS (po ne znam koji put), a neki su nagađali da je verbalni Milin napadač možda i pripadnik neke radikalističko-islamističke terorističke organizacije. Bezveznoće za bezveznoćama.
I šta vrijedi što i sam Mile ovome ne pridaje nikakvoga značaja, tvrdeći da se radi o izdvojenom slučaju, kada većina novinara i političara iz RS-a jedva čekaju da se ovako šta desi samo da bi napisali kako je BiH neodrživa tvorevina. Dakle, služe se istim onim riječima koje koristi i dokoni frustrirani prolaznik, Dodikov verbalni napadač, ''Niko Neznanović''.
Na snimku koji se puštao na kanalu za razbribrigu i široko narodno veselje RTRS jasno se vidi da nepoznati prolaznik nije imao namjeru baš da fizički nasrne, pa je Mili dobacio dve-tri ''konstruktivne'', a gabaritni Mile i nije neka bebica koja zakmeči kada ga neko verbalno napadne. A ako ćemo iskreno, predsjedniku je ovaj incident dobro došao. On je najvjerovatnije i priželjkivao da se pojavi neki bezveznjak iz mase i napadne ga usred Sarajeva samo da bi njegova priča o stvaranju države u državi dobila na smislu i težini.
Ali šta političari slični Mili i mogu očekivati kada dođu u Sarajevo, Sarajevo koje porede s Teheranom, grad prema kojem zbog takve priče stanovništvo RS-a ima animozitet veći nego dok je vladala SDS svita sa sve Rašom, Momčilom i ekipom. Zapitajmo se šta je uzrok ovih verbalnih napada građana Sarajeva, za koje vladajuća partija iz RS-a tvrdi da su učestali, a ne raspredajmo o posljedicama. I kako to da je ono šta smiju građani Sarajeva, verbalno isticanje nezadovoljstva, nama u Banjaluci misaona imenica. Stisni jarane pa dođi pred zgradu predsjednika u centru grada, pa mu reci koju pametnu. Prc, brale, nema se za to petlje. Nedodirljiv je Mile za svoga običnoga čovjeka koji ne pripada više onom nebeskom narodu od prije par godina, jer ga je gospon predsjednik uspio za kratko vrijeme spustit na zemlju.
Zato Mile smije ispred zgrade vlade da napadne novinara, izvrijeđa ga, poželi par srčanih kapi i nesreću u porodici. O tome gospoda iz predsjednikovih pobratimskih medija u RS ne oglašava građanstvo i neće da se solidarišu sa popljuvanim kolegama jer se plaše da će izgubiti posao.
Ljudski je plašiti se da možeš zijaniti posao ako nisi istomišljenik vlasti, ali ljudski je i nekada povući ručnu i ne praviti od svake papazjanije ekskluzivnu vijest samo zato što to voljenom predsjedniku paše. Bezobrazno je i nemoralno od moćnika stvarati žrtvu i paćenika, a kinjiti nezadovoljnog čovjeka, jadu i siromaha. Koliko takvih ima u RS, prevarenih, poniženih i ogorčenih, koji bi htjeli dići glas protiv ovdašnjih vlastodržaca, a ne smiju i ne mogu od kordona policije koje su poredali oko sebe. Šta nam to govori, da imamo policijsku državu istu kakvu imaju građani država u kojima vladaju tirani. Najlakše je zabiti glavu u zemlju kao noj i raditi po naređenju i direktivama zarad bijednih plata kakve danas imaju novinari u BiH.
Nisu krivi samo političari i vlastodršci, krivi su i oni koji takve podržavaju i koji od njih stvaraju kult ličnosti i dobročinitelje. Nema veze što je to daleko od istine, samo ti naškrabaj da je vođa car nad carevima, poštenjačina koja se bori za interese naroda ili pametnjaković kakvog niko nema, jer nije zgoreg da svakog prvog u mjesecu legne koja stoja. Egzistencija je ipak egzistencija.
E pa, kolege moje, nije sve u stojama, ima nešto i u obrazu, majka mu stara. Valjda?
